Thelonious Ellison zvani Monk (Jeffrey Wright) živi u Los Angelesu. Sredovječni je sveučilišni profesor i pisac knjiga koje uživaju naklonost kritičara, ali koje nitko ne kupuje. Rigidan je, bijesan, diskretno zajedljiv, ogorčen, zatvoren, mizantrop i kockast; pritišće ga sva težina ovoga svijeta (koji bi trebao biti drugačiji). Istovremeno, Monk je i inteligentan i drag i smiješan i simpatičan. I crnac. Zatičemo ga u učionici, na početku predavanja o književnosti američkog juga. Predavanje otvara bijela studentica zelene kose izjavom da nema nikakvih misli o književnom djelu koje obrađuju, ali smatra da je “ona riječ na ploči – kriva“. Na ploči piše: “Flannery O’Connor – The Artificial Nigger.”
Monk se vraća na pravopis i odvraća da riječ nije kriva, napisana je s dva g, te pojašnjava da su u učionici svi odrasli i sposobni razumjeti termin u kontekstu teme predavanja. Ali studentica nalazi ovu riječ uvredljivom. U sljedećem kadru, izlazi iz učionice uplakana, pretpostavljamo nakon Monkovog izljeva bijesa (elipse su danas na filmu sve rjeđe i rjeđe i redatelj Cord Jefferson smatrao je nužnim dodati podignuti Monkov glas u pozadini). Zbog ove i sličnih prethodnih ‘epizoda’, sveučilište Monka prisiljava da otiđe na duži dopust. Scena s disciplinarnom komisijom odlično uspostavlja Monkov karakter i najavljuje ne samo ton filma, već i teme, likove i ozračja kroz koje će se glavni lik kretati do kraja priče, pa i po prihvaćanju postajanja sredovječnim. Nevoljko, Monk odlazi rodbini u Boston gdje ga čeka duboka osobna kriza – obiteljska (dramatična) i karijerna (satirična).
Film se ovdje odvaja u dvije isprepletene linije naracije. Prva linija, priča o Monkovoj knjizi, dinamična je, u odličan humor zapakirana tragedija o problemima crne rase u SAD-u i – licemjerju. Korištenjem humora, Jefferson je otvorio prostor za progovaranje o teškim temama o kojima u suvremenom SAD-u postaje sve kompliciranije razgovarati (pa i razmišljati), s obzirom na postojanje ‘zabranjenih’ riječi i brutalnu represiju i cenzuru koje gotovo normalizirano prate iznesena problematizirajuća, a tabuizirana mišljenja.
Nakon što mu je još jedna knjiga odbijena jer nije dovoljno ‘crnačka’, a dok je roman crne i crnačke autorice Sinatre Golden (Issa Rae) pod nazivom “We’s Lives in da Ghetto” bestseller, Monk potpuno puca i, pritisnut financijskim problemima, bijesno, pod pseudonimom Stagg R. Leigh, piše ‘crnačku’ knjigu, parodiju “My Pafology’’. Knjiga je sve što bijela liberalna elita traži – najgori, suštinski rasistički, stereotip koji kupuju bijelci, ne u potrazi za istinom, nego u potrazi za iskupljenjem. Izdavači (a poslije i filmski redatelj), bijeli ljigavci ekstra kategorije, nad Monkovom svedenom abominacijom sline kalkulantski kao nad istinskim afro-američkim iskustvom u koje ne samo da ne vjeruju, već za koje ih privatno nije ni briga. Naravno, bijesni Monkov vic kojim izdavačima želi nabiti nos u drek koji objavljuju, postaje bestseller.
Druga linija naracije, gotovo kazališno emotivne dubine, odnosi se na Monkovu obiteljsku krizu i osobnu transformaciju kroz koju ga prate sestra (Tracee Ellis Ross), mlađi brat Cliff (Sterling K. Brown), majka (Leslie Uggams), domaćica (Myra Lucretia Taylor), djevojka (Erica Alexander) i policajac zlatnog osmjeha Maynard (Raymond Anthony) koje zrači radošću, svaka bi ga osoba trebala imati u životu. Svi likovi su na svoj način očaravajući, razrađeni, kompletni, likovi s kojima se možemo poistovjetiti, što je danas, nažalost, također filmska rijetkost. Dodatno oduševljavajuće u saharskoj suši dobrih filmskih dijaloga – likovi vode zanimljive, pametne i dobro tempirane razgovore. Snažna i dirljiva izvedba Sterlinga K. Browna zaslužila je i nominaciju za Oscara u kategoriji najboljeg sporednog glumca, a film je nominiran u još tri kategorije – za najbolji film, najboljeg glumca u glavnoj ulozi, te za najbolji adaptirani scenarij.
Filmski kritičar Mark Kermode izjavio je da je čitava priča o Monkovoj obitelji bila suštinski nepotrebna te da bi film bio bolji da se redatelj Cord Jefferson usredotočio samo na “My Pafology”. Ne slažemo se! Upravo ovaj dio American fictiona je ta Monkova knjiga visoke kvalitete koju nitko ne kupuje. Da se poslužimo metaforom iz filma – Johnnie Walker Blue Label. Složena, minuciozna i topla priča o jednoj obitelji čiji su odnosi i problemi primarno – ljudski. Tkogod je rođen u obitelji, moći će se s ovim problemima identificirati. U realnosti u kojoj rasni, rodni i spolni identiteti predstavljaju najviši, ako ne i jedini bitan identitet vrlo skučenog poimanja čovjeka, prerastajući tako u represivno ludilo nadrealne groteske, American Fiction hrabro vraća lopticu na kompleksnu ljudskost, otvoreno, i još važnije – bez traga pravog ili lažnog moraliziranja. Odvažno je i posebno relevantno danas usuditi se predstaviti autentičnog čovjeka i ostaviti ga da se muči bez aktivističkog komentara. Možda je ovakav rizik bio moguć i zbog činjenice da je American Fiction vrlo ‘mali’ film, snimljen za manje od deset milijuna dolara.
American Fiction obiluje sjajnim, oštrim, istinitim scenama u kojima nenametljiva kinematografska fotografija Cristine Dunlap nikad ne zaboravlja što je u sceni najvažnije, a dodatni šarm filmu i emotivni jastuk njegovim likovima pruža jazzerski soundtrack Laure Karpman, dostojan nadimka glavnog junaka. Kraj stilski odskače od ostatka filma, ali je po drugom gledanju smisleniji i pitkiji, iako smo se i dalje osjećali pomalo izigrano. Ipak, budući da nam je ovaj britki prvijenac Corda Jeffersona (kojeg je sam adaptirao prema romanu Erasure Percivala Everetta) pružio veliko zadovoljstvo, smijeh, utjehu i nadu, s nestrpljenjem očekujemo njegov sljedeći uradak.
#American fiction #Cord Jefferson #Jeffrey Wright #Percival Everette #Sterling K. Brown
