Ana Grubić: Bit umjetnosti jest biti slobodan

Kao i velik broj riječkih umjetnica i umjetnika, Ana Grubić svoje je obrazovanje stekla na Likovnom odjelu Pedagoškog fakulteta u Rijeci. Diplomirala je na Grafici, u klasi profesora Josipa Butkovića, a ubrzo po završetku studija, na trećem Trijenalu grafike u Zagrebu 2003., osvojila je i Nagradu Gradskog ureda za kulturu grada Zagreba. Iako se u početcima umjetničkog stvaralaštva ponajviše izražavala tradicionalnim grafičkim tehnikama dubokog tiska, nakon izvjesnog perioda izbivanja s umjetničke scene, povratkom na istu, Grubić nastavlja djelovati pretežito unutar slikarskih tehnika, a ponajviše u akvarelu. Recentniji radovi, poput onih izloženih u okviru samostalne izložbe „Otpornost” u Galeriji O.K. kao dio žiriranog godišnjeg programa, temelje se na interdisciplinarnom pristupu, izlazeći iz dvodimenzionalnog medija grafike i slikarstva u sam izlagački prostor. Kako bismo je još bolje upoznali, Anu smo posjetili u njenom intimnom radnom prostoru.

Tvoj temelji umjetnički medij je grafika. Kada se rodila ljubav prema grafici? S druge strane, koliko je umjetnička publika naklona grafici, zna li ju prepoznati i evaluirati?

Prije nego li sam upisala faks, nisam znala čime se točno želim baviti. Profesor Butković je u tom vidu za mene imao najbolji pristup prema svima nama, i davao nam je maksimalnu slobodu u izražavanju. To što bismo iz sebe „ispustili”, prenijeli bismo na matricu. U početku su to bile kolografske matrice – karton s ljepilom, a konačni je ishod za mene bio čaroban i zaljubila sam se u grafiku.

Umjetnički događaj koji može mjeriti publiku grafike kao medija, ali i njen medijski doseg, jest Trijenale grafike. Ono što je sigurno jest to da se grafika dramatično promijenila, pa više nije toliko fokusirana na tradicionalne tehnike i načine otiskivanja – sam pristup grafici više nije ograničen plohom, on izlazi iz dvodimenzionalne površine u sam prostor. U tom vidu, umjetnička se paradigma u mediju grafike u potpunosti izmijenila.

Što te potaknulo da izađeš iz medija grafike?

Mogu reći da sam imala dug period kada se nisam bavila umjetnošću, specifično dubokim tiskom koji je bio mojim primarnim medijem izražavanja. Zbog prostorne kapacitiranosti, ali i produkcijskih zahtjeva, odlučila sam se baviti umjetnošću koja ne iziskuje sve ono što mi se činilo preprekama, i tako sam krenula raditi akvarele. Nisam ni znala koliko mi se ta tehnika sviđa i koliko mi odgovara taj posve novi pristup umjetnosti.

S obzirom na to da su duboki tisak i akvarel, mogli bismo reći, posve različite ili čak „suprotne” umjetničke tehnike, što je to „novo” u akvarelu zbog čega si nastavila raditi s njime?

Otkrila sam da je super to da ti je rad gotov u jednom danu (smijeh). S akvarelom moraš brzo raditi, iako je specifičan upravo po tome što o mnogo svari moraš razmišljati unaprijed. Akvarel može biti slojevit, a u konačnici mu upravo ta slojevitost daje dubinu i volumen.

U kojem trenutku izlaziš iz akvarela u sam prostor? Samostalnom izložbom „Otpornost” u Galeriji O.K., predstavila si se upravo prostornim umjetničkim instalacijama.

Moja posljednja izložba nije i prvi takav prostorni angažman. Prethodno sam radila i digitalnu grafiku, a u obliku tapeta apliciranih na zidove galerijskog prostora. Motivi digitalnih grafika bili su predmeti iz mog okružja, koje sam upravo zato što su mi bili toliko blizu, naprosto prestala percipirati, pa su na neki način, oni postali „tapetama”. S druge strane, Izložbom „Otpornost”, posve napuštam dvodimenzionalnost medija, postavljajući instalacije u dinamični odnos s onim izlagačkim i to na način, da je njihov smještaj nelogičan, nepoveziv s očekivanim situacijama, kao što je npr. smještaj ulične šahte na sam strop galerije.

Kako gledaš na stanje na hrvatskoj umjetničkoj sceni u vidu poticajnih ili nepoticajnih okolnosti umjetničkog djelovanja? Kakvo je po tebi, stanje riječke umjetničke scene i njene publike?

Osobno mogu reći da sam nekada davno bila pod utjecajem takvih nepoticajnih okolnosti… umjetnošću se u Hrvatskoj većina umjetnika može baviti kao hobijem, ona najčešće nije izvorom od kojeg se zarađuje i živi. Malo je umjetnika u Hrvatskoj koji zapravo žive od umjetnosti, a većina umjetnika se aktivno bave umjetnošću, predaju na fakultetima. Iz istih razloga, i ja sam u jednom trenutku raskinula isključivo s likovnošću i započela s baviti grafičkim dizajnom. Nakon nekog vremena u tome, shvatila sam da naprosto ne mogu prestati izražavati osobne preokupacije i razmišljanja te sam se vratila aktivnom umjetničkom radu. Prije sam na drugačiji način razmišljala o tome kakvi bi uvjeti kao takvi trebali biti za nas umjetnike, danas mogu reći da bez unutarnjeg – vlastitog poticaja, nitko i ništa ne može utjecati na želju za stvaralaštvom. Što se tiče publike umjetničke scene, mislim da je među njima premalo onih koji se ujedno i ne bave umjetnošću ili na neki način, nisu direktno povezani s kulturnim sektorom. S druge strane, mislim da je općenito problem suvremene umjetnosti to da ljudi nemaju onaj prvi „aha” efekt, već je o konceptu potrebno promišljati, ili o istom, barem prethodno pročitati. Radovi suvremene umjetnosti znaju biti prilično zatvoreni, i komuniciraju prvenstveno sami sa sobom, što onda stvara problem u recepciji publike.

Znači li tako što, da je prema tebi, suvremena umjetnost elitistička? Postoje li s druge strane modeli razvoja publike koji će istu educirati u tom segmentu pa umjetnost učiniti pristupačnijom?

Vjerujem da bi edukacija trebala početi od same škole, od malih nogu. Uvesti klince u umjetnost direktno, tako da postanu dijelom umjetničke priče. Umjetnost bi se svakako trebala poučavati kroz participativna iskustva, tako da postane dijelom života u zajednici.

Članica si HDLU Rijeka. Koje su pogodnosti članstva u jednom takvom strukovnom udruženju? Zadovoljava li ono tvoje izlagačke potrebe?

Za početak, smatram da Ministarstvo kulture i medija RH zaista premalo financira HDLU Rijeke, a bez Grada Rijeke, udruženje ne bi uopće niti moglo funkcionirati. Uz redovito zaprimanje obavijesti o aktualnim natječajima ili npr. slobodnim prostorima za radni prostor, ono što mi kao članovi dobivamo od udruge jest prostor za izlaganje, iako bi ta izlagačka praksa trebala biti češća. Ono na čemu bi se također trebalo više raditi i što bi zasigurno unaprijedilo djelatnost udruge, jest rad na suradnjama, na nacionalnoj i na međunarodnoj razini. Moje je mišljenje kako bi HDLUR trebalo biti aktivnije u vidu povezivanja s drugim udrugama, inicijativama ili institucijama, jer to je ono što mi umjetnici zaista potrebujemo. Ono što mogu reći sa svoje pozicije, za prepoznatljivost umjetnika na široj sceni, upravo su ta poznanstva, odnosno umreživanja, ključan čimbenik vidljivosti.

A koji je tvoj odnos spram umjetnosti? Što za tebe znači biti umjetnicom? Je li umjetnost danas zaista slobodna, ili s druge strane, robuje fondovima?

Bit umjetnosti jest biti slobodan… neke apstraktne koncepte, ideje, razmišljanja i emocije izraziti kroz svoj rad. Uvijek nastojim biti iskrena u tome što radim. Tako je nastala i moja posljednja serija radova, predstavljenih u okviru izložbe „Otpornost” u Galeriji O.K. U zadnje vrijeme uočavam kako u mom neposrednom okružju niču zgrade i ceste, što je sve opravdano turističkim ciljevima i investicijama u nekretnine.  Jako smo narušili svoj prostor, i urbani i prirodni, a proces daljnje betonizacije ne možemo zaustaviti. Ono što je sigurno, jest da je priroda vječna… mi ipak nismo.

Krenula si s grafikom, radila u akvarelu, a potom izašla u prostor umjetničkim instalacijama. Što je sljedeće što možemo očekivati u tvojoj umjetničkoj evoluciji?

Mogu reći da mi se jako sviđaju radovi u prostoru, pa sam došla u fazu kada razmišljam i o izlasku u stvaran, van-izlagački, javni prostor, što je ideja koja se tek treba manifestirati. Sve što stvaram, jest ono što vidim i na taj način procesuiram. Često u svom stvaralaštvu, prepoznajem obrasce kojih prethodno nisam bila svjesna, pa tek po analizi gotovog rada, mogu detektirati motivaciju koja me potaknula na rad, a koja je svakako bila intuitivna. Magija umjetnosti jest upravo u tome što ona izvlači iz tebe nešto čega ni sam nisi svjestan da prethodno postoji u tebi.

Fotografije: Aleš Suk