Nedavno je u Art-kvartu Benčić završeno snimanje filma o Ri Litu, neformalnoj književnoj skupini koju čini the best of naših autorica i autora (Tea Tulić, Zoran Žmirić, Doris Pandžić, Dunja Matić Benčić, Igor Beleš, Davor Mandić, Enver Krivac, Gordana Brkić Žagar, Milan Zagorac, Zoran Krušvar, Željka Horvat Čeč i Vlado Simcich Vava).
Redatelj filma je Anđelo Jurkas, novinar, scenarist, producent, redatelj, glazbeni kritičar i autor; riječ koja bi sve to mogla objediniti je, što je on i sam za sebe rekao, kreativac. Iako je povod našeg razgovora bio „Stisni: Stop – Ri Lit” film, zanimalo me što kreativac misli o kreativnosti, zašto radi to što radi, čije mu je mišljenje bitno, i kakav je njegov odnos s Rijekom.
Ovdje u ArtKvartu Benčić ste nedavno snimali scenu za film o Ri Litu, kažeš da je ostalo još samo malo za snimiti, jesi li zadovoljan s time kako je sve prošlo?
Prezadovoljan. Od dana nula. Od dana -1 zapravo, kad sam s Vavom počeo o tome sanjati i maštati. Od njegovog defetističkog stava „mi smo Rijeka provincija i neće ništa od toga bit’” do „sve ćemo napraviti, za nula kula snimiti, super je priča” i do toga da smo sada pri kraju snimanja. Završili smo 99,5%, ali još imamo dvije finese za snimiti da imamo opravdanje za početak i kraj jer je film užasno stroboskopske i mozaične strukture, odnosno omnibus. Dramski je uvjetovan tako jer je ekranizacija dvanaest priča tih dvanaest riječkih autora iz Ri Lita, tako da nam ovo treba da bi složili kompoziciju i filmsku strukturu koja ima glavu i rep. U ArtKvartu smo snimali zadnju scenu, a ovo što ćemo tek snimiti je nekakva bonus scena u stilu Marvela – ovo su naši superheroji i Avengersi – i onda je na tu foru montaža počela dok još imamo jedan dan snimanja za završiti.
Scenarij se vrti oko dvanaest priča i njihovih likova ili uključuje i predstavljanje samih autora? Taj dio nisam shvatila.
To nitko nije skužio, divota.
I to ti tako paše.
Ma ne, koncept se stilski i žanrovski vodi bazno kao dokumentarni, ali zapravo uopće nije dokumentarni nego bastard forma igranog, dokumentarnog, eksperimentalnog i animiranog filma koja žanrovski skače od drame, komedije, teatra apsurda… Točna je preslika autora, njihovih priča i njihova karaktera, kolopleta emocija koje u tim kratkim pričama obuhvaćaju. Tako da nema nikakve mistifikacije niti prodavanja art magle, osim da radimo stvarno originalan format, takvog filma kod nas nije dosad bilo, niti žanrovski niti stilski, i to je situacija u kojoj se snalazimo i koprcamo, na neku foru tapkaš kroz novi teren.
Jesu li se onda oni prilagodili tvojoj viziji ili si se ti stilski prilagodio njima i njihovim pričama?
Obostrano je. Pretpočetak svega je narativ, audio i naracija, dakle tekst je bio prvi draft scenarija i onda smo ga zajedno prilagodili – uglavnom na foru gdje su mi rekli „Evo ti, Jurkas, radi s tim šta hoćeš.” Meni je ideja bila da funkcioniramo kao orkestar, kao bend, i da to bude što vjernija refleksija njihove ideje i vizualizacije toga. Netko se u tom smislu uključio brutalno aktivno, netko je to prepustio meni, i to je to. I želim samo reći da su meni svih njih dvanaest u literarnom smislu apsolutno vau, i htio sam prevesti literarnu formu u igranu na način kako bi moglo biti – što vizualno, što dramski i logički – efektno, tako da reflektira njihov karakter, a svi su jako različiti. Fora je skakati s margina, s jedne strane na drugu, ali iznad svega je to što je bilo jako lijepo. Taj mikroset, i dan, dva po snimanju svake epizode… Baš nam je lijepo bilo.
Film bi trebao izaći sljedeće godine, sada je u montaži, ali napraviti film je samo jedan dio posla. Koliko ti ovaj drugi dio uzima energije i vremena?
Paralelno trenutno radimo šest aktivnih projekata, od toga pet dokumentarnih i jedan igrani, u raznim fazama produkcije i predprodukcije. Tako da Ri Lit je zapravo sedmi. S te pozicije mi je – pff. Plus, tu nema ‘ja’, ima jedan super citat: „There is no ‘I’ in the bend”, meni je svaki film bend i orkestar, nema ego momenta, ja nažalost ili na sreću samo moram biti onaj koji povlači, svi drugi su jednako bitni. Ovisimo o montažerima, o snimanju, o xyz spletu okolnosti kada će Rijeka isplatiti prvu svotu odobrenog iznosa, o tome hoće li HAVC podebljat prema ugovoru s Gradom Rijekom – jer istu svotu koju Rijeka daje HAVC podebljava u njihovom međusobnom ugovoru, to isto ovisi. Nas je sveukupno tridesetak, tu je puno elemenata na koje ja ne mogu utjecati hoće li se desiti ili neće i hoće biti gotovo do kraja ove godine ili će biti gotovo na proljeće. Ali nema nikakvog pritiska, osim da napravimo jedno prekrasno i fora djelo, samo mi je do autora stalo da oni budu zadovoljni s tim, a što se događa poslije – pft.
A koliko razmišljaš dugoročno o svemu i razvijaš viziju budućnosti? Ili više plivaš kuda te struja odnese?
Ful razmišljam o tome. Do 2033. imam kompletno pokriven plan s jednim igranim filmom godišnje i dva dokumentarca godišnje. Dakle dotad imam šta raditi, a kad dođemo do 2030. ću vjerojatno imati plan do 2050. Tako da je vrlo ozbiljno, i maraton je. Ovo sve što ležerno svemu pristupam je zato što mi je naprosto lakše u životu tako funkcionirati.
Imaš puno ideja i interesa, radiš na više projekata paralelno, kako odabereš ideju kojoj se želiš posvetiti?
Ne biram, to je u trbuhu, nema racionaliziranja koja je prava ideja. Prava je u onom trenu kad je počneš gurat. Naprosto osjetiš da to trebaš napraviti. Osim toga, nema nezavršavanja, ako nešto započnem mogu samo umrijet da se ne desi, a svjestan sam time-consuminga jer 2075. više neću moći snimati jer ću razmišljati kako se idem kupati na Bivio ili Kostabelu. Tako da nemam ti nekog pametnog odgovora, ali naprimjer film „Beta” sada radim jer je novi format i super je priča, bit će vrlo interesantno, a ljudi će se za Ri Lit sigurno podijeliti na ekipu koja će ga obožavati i na one koje će srati „što je jebote ovo, previše je eksperimentalno, zašto je tu crtić, zašto ovo”, ali mislim da će ostaviti reakciju.
Je li ti reakcija bitna kada napraviš film?
Ne, bitna mi je lova.
Što bi radio da lova ne postoji?
Ovo.
A ljudi koji pogledaju tvoje filmove, misliš li ikad o tome što im donosi iskustvo gledanja tvojih filmova?
Dobro, tu je i ego moment jer je meni dobro i ja to volim raditi, ja sam sretan kad to radim. Dalje, oni koji financiraju film, njihovo će me mišljenje zanimati, a svi drugi koji će imati apriori super pozitivno ili loše mišljenje – oni su apsolutno nebitni. Oni koji će platiti da odu u kino pogledati film će razviti svoje mišljenje, ali to mišljenje nema nikakve veze sa mnom. Ako si mi super i ako me zanima tvoje mišljenje, pitat ću te. Meni je osobno lakše s negativnim komentarima nego afirmativnim jer se ne znam ponašati kad me netko hvali. Ne znam primati komplimente pa mi je lakše kad ljudi seru jer onda imam odmah fight club gard. Ali generalno nisam nesiguran uopće, pa me tuđe mišljenje onih koji mi nisu bliski uopće ne zanima. Znam što hoću, znam kako to napraviti i znam da ćemo to napraviti, a sad što će ovi dvoje, troje tu za stolom reći o filmu, što ja imam od toga?
Shvaćam, ali mislila sam više na nekakvu vrijednost filma.
Koja vrijednost?
Umjetnička, emotivna. Ja svoj identitet donekle mogu definirati prema onome što slušam, gledam i čitam, to me oblikuje. Ali ne znam raditi filmove, a ti znaš – i to i radiš – pa me zanima osjećaš li ikakvu odgovornost u tom smislu, na koncu i prema sebi kojemu filmovi toliko znače.
Dobro, i ja sam takav. Ako bih se predstavio filmom i ostavio otisak prsta, rekao bih „Fight Club”, zaista. To je jedna prekrasna romantična drama, to je ljubavni film. I to je sve umjetnost. A ja sebe ni 90% ljudi koji se tim bave ne bih nazvao umjetnicima. Mi smo kreativci. To čim se kreativci bave jer određena skala i vrsta kreativnosti. Samim trenom kad se netko uzme baviti slobodnom djelatnošću, ne znači da je umjetnost. Kod umjetnosti možemo razgovarati o kriterijima – kvalitete, kvantitete, publike, recepcije, prisutnosti u medijima. Što neko djelo čini umjetnošću. Da li je umjetnik Urban, da li je Gibo, da li je Danilo Šerbedžija, da li sam ja… Ja iz nekog punk principa ne vjerujem u umjetnost, vjerujem u kreativnost, i 90% ljudi koji sebe percipiraju umjetnicima jako nemaju veze s umjetnošću. Najveći umjetnici, bar oni koje sam ja uspio upoznati su oni ljudi koji nikad ne bi sebe stavili u kategoriju umjetnosti.
Sjećam se jednog davnog Motovuna kad sam radio u PR centru, bio je Paul Thomas Anderson, kiša je padala i slagali smo stolice i pričali o Fioni Apple. Pričali smo o svemu osim o filmu, iako mi je „Magnolia” jedan od top 10 filmova ikad, ali na filmskom festivalu mi se ne da pričati o filmovima. Ne znam kužiš li što hoću reć.
Vjerojatno. Za kraj želim da mi ispričaš svoju priču o Rijeci.
Stari i stara rade tu u Domu zdravlja, zatrudne, dobiju posao u Koprivnici, selimo se tamo, tamo me stara rodi, i nakon dva mjeseca se selimo natrag. I onda se malo seljakamo između Rijeke, pola vremena provodim na ‘kaj’ a pola na ‘šta da’ terenu, ali dobar dio djetinjstva sam živio na Kozali. Rijeku najviše osjećam kao svoj grad i kao svoj dom. Premda budem i na Gruntu, 9 kilometara od rijeke Drave – šumski raj, mir, zeleno, vrijeme prerežeš škarama – dakle tamo i Rijeka, Zagreb je samo nužno zlo di se snimaju filmovi. Iako je Rijeka zapravo potencijalno novi kulturni centar Hrvatske i meka domaće filmske industrije. Ovdje sam dosta snimao i planiram snimati, trenutno Ri Lit i „Beta”, a na proljeće planiram i igrani film „100”, o samohranom ocu čiji se maloljetni gay sin ubio uslijed bullyinga i maltretiranja vršnjaka. U svakom slučaju, ne vjerujem da Zagreb ima puno više za ponuditi od Rijeke. I što se zaključka o Rijeci tiče, tu sam doma, i tu mi je najljepše.
Istaknuta i ostale fotografije: Aleš Suk
#Anđelo Jurkas #Film #intervju #Ri Lit #Rijeka
