Andrea Žic Paskuči, osnivač grafičkog studija „More Idea”, objavio je nedavno svoj pjesnički prvijenac „Recikliranje” u nakladi biblioteke „Prva” u ožujku ove godine. Budući da je vizualna domena portala ArtKvart.hr Andreinih ruku djelo, neizbježno je bilo da saznamo malo više o Andrei kao čovjeku i pjesniku. Rođen i odrastao u Opatiji, u Rijeci je zadnjih 20 god. No, u Rijeku je išao u srednju, Palach i taj đir, već kako je to onda bilo, piše mi dok sređujemo razgovor…
Zbirka poezije „Recikliranje” sastoji se od prologa i dvaju ciklusa, „Odlaganje” i „Sortiranje”. Autoportret muškarca treće životne dobi u konveksnom ogledalu, tema je prvog dijela, nasuprot odmjeravanju istoga s gradom u drugom. Prijelazom iz prvog u drugo, a zatim i u treće lice, zauzima odmak za ulančavanje dvaju perspektiva – iznošenjem gradskih slika i sudbina s pozicija promatrača smještenog za stolom kafića, pogledima u novine, pogledima k raskršću, pogledom ka susjednom stolu. No, stječe se dojam da ta pozicija trećeg lica nije baš ni ugodna, za razliku od pripovjedačeve strategije sigurnosti u prvom licu. Jesmo li pred zadatkom psihologije urbanog? O čemu se zapravo radi, saznajemo u kratkom razgovoru. Za sve one koje ovaj razgovor povuče, predlažem da posjetite Andreino predstavljanje knjige na predstojećem Vrisku.
Kad si počeo pisati poeziju, odnosno, u što si sve bavljenje poezijom dosad uložio i uvodio?
Poezija je oduvijek tu negdje, kao štivo koje najradije čitam ili kao medij kroz kojeg se izražavam. Sam početak pisanja mi je teško vremenski locirati, ali konkretniji pristup pisanju je sigurno nakon CEKAPE-ove radionice, unazad sedam godina. Mislim da izraz bavljenje i nije najprikladniji obzirom da ne vidim sebe kao nekog tko se bavi poezijom ili pak tu riječ tumačim i koristim za opis drukčijih odnosa od ovog koji je trenutno između poezije i mene.
Riječ „recikliranje” koju si, namjerno navodim u minuskulama, uzeo za naslov svoje zbirke, navodi me na refleksiju o sortiranju restlova…
Što se tiče restlova, to si dobro primijetio. Sve pjesme iz zbirke imaju ishodišnu točku u nekoj osobnoj povijesti, kao stvarni događaji ili oni izmaštani, nebitno. Oko tih malih sitnih detalja su nastajale pjesme. Sve sam to godinama vukao sa sobom i napokon iskoristio. To je genijalno definirala moja urednica Kristina Posilović. Naslov zbirke je njena ideja.
Da li se to odrazilo i na tvoj pjesnički jezik u prvom licu? Koji svoj resurs kao pjesnik smatraš najbitnijim i možda nepodložnim recikliranju? Ili pak nepodložnim sortiranju?
Pisanje u prvom licu primjenio sam iz čiste pragmatičnosti, jer mi je tako u nekom trenutku bilo lakše, tj. lakše sam dolazio do efekta koji sam želio dobiti. Iako to čitatelje ponekad može dovesti u zabludu. To je bio svjestan rizik. Ne znači da će to zauvijek tako i ostati. Mislim da ću reciklirati i dalje jer je sve što nas okružuje podložno i pogodno recikliranju. Od svega može nastati dobra pjesma. Nema tabua i nedodirljivih tema. Dapače, volim te rubne situacije o kojima se šapće.
Naslov opet „recikliranje” upućuje na pripadnika generacije koja kao referentnu točku ima uvid u metamorfoze društva…
Svaka je generacija svjedok metamorfoze, to je proces koji traje i koji će nadživiti svaku generaciju. Pitanje je samo kojem dijelu tog procesa svjedočimo.
Grad Rijeku opisuješ kao jedan novi urbanitet koji se ne povezuje baš sraslo sa stereotipima na koje se pozivaju na njegove urbane legende. U tom je vrludanju manje više zaboravio na svoj brendove, J.P. Kamova o obljetnici, a o uvoznom (Palachu) da ne govorimo…
Pretpostavljam da se tu referiraš na pjesmu Šetnja gradom u proljeće prije izbora. Ako da, onda si je prilično dobro iščitao. Da, ona je nastala, da se vratim na gore pomenuto, kao produkt nezadovoljstva na period metamorfoze kojem svjedočimo i kojeg smo sudionici. I svi u tome nosimo jedan dio krivnje. Najveći zasigurno ljudi koji su za to plaćeni ili to žele biti. Mislim da nisu dorasli onome što se od njih očekuje, ali ne bih se sad u to dalje uvlačio. Možda nekom drugom prilikom.
Kako bi ti opremio tekst Kamovljeve autorske novinske reportaže kao grafičar? Možda nije toliko poznato, ali velik dio četvrtog toma Sabranih djela, naslovljen kao „Članci, feljtoni i pisma” otpada na putopisne reportaže iz Italije, prije nego li je otputovao za Marseilles, vratio se u Bolognu, a naposlijetku i otputovao za Barcelonu… Da je, nekim čudom, napisao txt za naš portal?
Oprema teksta? Tu bi se sigurno našlo mjesta za Pjesmu nad pjesmama. U svakom slučaju ništa konvencionalno. Inverz, crna podloga, bijeli font. I crveno, nešto mora biti crveno…
Među kolegama na čijim ramenima stojiš jasno nazirem punk-rockere stiha – Žarka Jovanovskog i Zorana Žmirića radi sklonosti da kao pjesnik razgovaraš sa životom, bez odlaganja… Kao jedan jači slamer, da se unosiš čitatelju u facu. Jesmo li koga još izostavili iz lektire koju smatraš – ono, baš svojom?
Jednostavno volim situacije prikazati kakve ih vidim i kako ih osjećam. Bez uvijanja. Možda će netko taj realitet smatrati banalnim ili uvredljivim, no ne vidim razloga da nešto uljepšavam. Volim te jednostavne i greze slike kakve one u životu jesu. Za mene je to ljepota. I tu dolazimo do osobne lektire gdje nikako ne bih propustio spomenuti Carvera. On je uvijek pri ruci.
Na kojem se mjestu nalazi rat, kao važna demarkacijska linija generacije o kojoj govori tvoja poezija, kojeg mapiraš u njegovom preseljenju u svakodnevicu?
Rat je toliko snažna impresija da je, nažalost, i danas tema, iako je od njega prošlo tridesetak godina. Ja sam tu priču, nadam se, zatvorio ovom zbirkom i sve što sam želio reći, rekao sam u tih nekoliko pjesama.
Hajdemo za kraj malo quorumovštine, jel ti srcu draži Bukowski ili Gil-Scott Heron?
Bukowski, iz jednostavnog razloga što ga bolje poznajem.
Pitam, zato što Bukowski, za razliku od ostalih vršnjaka, nije bio spreman za revoluciju… Sedam godina je dugo razdoblje, spremaš li se na još recikliranja u kojem drugom književnom rodu?
Fokus ostaje na poeziji. Ozbiljno radim na sljedećoj zbirci i neke konture se već naziru. Nije isključeno da ću se jednom okušati i u nekim drugim formama, ali to za sada nije izvjesno. Neke kratke priče sam već napisao. U glavi imam skicu za roman, ali za sad mi se to čini previše zahtijevan posao da bih ga izveo do kraja tako da se i ne upuštam u tu priču. Ozbiljno pisanje zahtijeva i ozbiljno vrijeme provedeno u romanu, a ja ga u ovom trenutku ne nalazim. Jedva da se mogu posvetiti i pisanju poezije.
U nastojanju da budeš Charles Bukowski, postao si Carver Bukowski ili možda griješim?
Nisam dovoljno objektivan da odgovorim na to pitanje, iako mislim da sam prilično daleko od toga da se s njima nalazim u istoj rečenici. Na svjesnoj razini takvih nastojanja nije bilo, ali također, ne skrivam simpatije prema obojici. Možda si čak i u pravu. Kad bih se na neki način morao pozicionirati odgovarajući na pitanje kakvu poeziju želim pisati vjerojatno bih se smjestio na neku točku koja se nalazi između Carvera i Bukowskog. Carver mi je bio pravo otkriće i točno sesjećam dana kada sam u ondašnjoj knjižari kraj Žabice naletio na „Gdje se voda spaja s drugom vodom” u izdanju biblioteke Feral Tribune. Mislim da je to bilo negdje devedesetsedme. Od tada do danas ta mi je knjiga uvijek nadohvat ruke. Ne znam ni sam koliko sam je puta pročitao. S druge strane, Bukowski je Bukowski, tu se nema što za dodati. Naravno da svatko od nas pokušava izgraditi svoj stil pa tako i ja. Koliko sam u tome uspješan to neka ipak procijene drugi.
#Andrea Žic Paskuči #More Idea #poezija #Recikliranje #Vid Jeraj
