U dramskom programu 72. Splitskog ljeta našla se i diplomska predstava studenata zagrebačke Akademije dramske umjetnosti „Ana Karenjina“, u režiji Dore Ruždjak Podolski, u kojoj glumi i Kaštelanka Aneta Grabovac. Između dviju proba dobili smo priliku postaviti joj nekoliko pitanja.
Aneta, prvi put sudjeluješ na Splitskom ljetu. Kakav je osjećaj?
– Osjećaj je doista poseban. Drago mi je predstaviti se splitskoj publici i dobiti priliku gostovati na Splitskom ljetu jer mislim da je to itekako festival vrijedan pažnje.
Reci nam nešto više o svojoj ulozi u predstavi.
– Igram Doli. Rekla bih da je ona ranjena zvijer koja na kraju pronalazi svoj mir. Muž ju je prevario, tu su djeca, ali i tragedija smrti djece koja ju je zadesila. Kada sazna za prevaru, ruše joj se sve iluzije. Rekla bih da tada počinje gledati izvan nametnutih okvira svojega vremena, gotovo kao da kreće putem emancipacije i ogoljavanja same sebe jer joj se ruši cjeloživotno građeni arhetip žene i majke.
Završetak je primjeren tom vremenu: oprašta mu zbog djece i društvenih okolnosti. Društvo nije osudilo Stivu, njezina muža, a osudilo je Anu. Sigurna sam da bi, nažalost, i danas bilo tako. U ženi se još uvijek redovito pronalazi krivac za sve. Ipak, žene su danas emancipiranije pa bi današnja Doli sigurno lakše zakoračila prema slobodi.
Budući da svaki lik koji igram branim do kraja, za njezine sam postupke morala pronaći opravdanje kako bih razumjela njezin povratak i oprost mužu. Kada sam na papir stavila aktancijalni model i sve ono što je pritišće, počela sam shvaćati da ona dubinski prihvaća situaciju i okreće je tako da joj stvarnost postane podnošljivija. Na taj način pronalazi svoj mir.
U ovoj fazi stvaralaštva već imaš i filmskog iskustva. Reci nam nešto o tome.
– Ove sam godine snimala kratki igrani film „Konfeti u staklu“ u režiji Luke Šamadana, u kojem igram Melitu, glavnu žensku ulogu. Premijera će biti na otvaranju Playbox Film Festivala u listopadu. Producent je Karlo Gagulić, a scenarij je napisala divna Karla Perica. Radujem se premijeri jer film progovara o muško-ženskom odnosu i nasilju nad ženom u vezi. Takve su teme itekako potrebne.
Nakon toga snimala sam epizodu RTL-ove kriminalističke serije „Specijalci“, a dobila sam i ulogu u dokumentarno-igranom hibridnom filmu „Temelji“ Srđana Kovačevića. Producent filma je Tibor Keser, koji je producirao i nagrađivani dokumentarni film „Fiume o morte!“. Dio pretprodukcije odvijao se u Poljskoj, u Školi Andrzeja Wajde u Varšavi, gdje su se „Temelji“ našli među šest projekata odabranih za međunarodnu radionicu. Film je još u fazi istraživanja. Izuzetno cijenim Srđanov rad i, kada me nazvao i rekao mi da sam dobila ulogu, osjećala sam da to neće biti ni nalik onome što sam dosad radila. Već me i taj mali dio radnog procesa promijenio. Upitala sam se koja je moja pozicija u društvu kao autorice i koliku odgovornost nosimo kao odrasla bića. Od te sam odgovornosti kroz samorefleksiju došla do zahvalnosti, a tu zahvalnost materijaliziram samim činom rada na određenom materijalu, pokušavajući raditi tako da ne lažem, što god to za mene značilo.
Preispitivanje okoline i svijeta oko sebe te rušenje nametnutih asocijacija smatram svojim prvotnim zadatkom. Dogodi li se da se umjetnošću bavim na način na koji i živim, to znači da sam uspjela. Bilo to u Zagori, bilo na „velikom“ platnu. Gluma za mene nije posljedica, nego uzrok, prvotna materija i pupčana vrpca sa svijetom u kojem se osjećam zaštićeno. Posljedica je možda taj kupljeni kadar, ta tržišna vrijednost koju umjetnost dobiva u kapitalističkom društvu u kojem živimo. No, za mene gluma nikada nije nastala iz potrebe za proizvodom, nego iz potrebe za suodnosom. Ona podrazumijeva ljude koji zajedno rade, unose svoje priče, iskustva i pretpriče kako bi se dogodilo nešto što ne pripada samo pojedincu, nego priči.
Umjetnička zanimanja i ove su godine među najpoželjnijima pri upisu na fakultete. Ispričaj čitateljima ArtKvarta kako je tekao tvoj put prema toj odluci.
– U početku nisam željela biti glumica, nego upisati likovnu akademiju. Pred kraj srednje škole upisala sam Playdramu, a potom otišla na audiciju u Kaštelansko kazalište, gdje sam susrela divnu Maricu Grgurinović. S njom smo i tadašnjim ansamblom Kaštelanskog kazališta radili „Miljenka i Dobrilu“. I dandanas se sjetim žara tih ljudi koji nakon osam sati provedenih na svojim poslovima dolaze na probu i tome se iskreno vesele. Često se toga sjetim čim mi nešto postane teško. Nakon toga ipak sam odlučila upisati glumu. Studij sam upisala u Sarajevu, a potom sam se preselila u Zagreb, gdje sam na ADU-u upisala diplomski studij glume. Nemam nikakav poseban savjet, osim da doista slušaju svoj unutarnji glas. I da razmisle zašto bi se time željeli baviti. To mi je pitanje nekako prvo palo na pamet.
Budući planovi i želje?
– Svašta ja želim. Znam da sam živa čim želim. Nekako sam sazrela i obožavam ovo životno razdoblje, u kojem sam se u najljepšem mogućem smislu počela igrati sa životom. Uviđam da su moji planovi zapravo vrlo jednostavni i da me više ne opterećuje što god dođe jer tome ne pridajem toliku važnost. U slobodno vrijeme bavim se jogom, pa se tako dogodilo da smo mi žene s joge osnovale udrugu „Kokoro dom“ u Brštanovu, u Zagori, u kraju u kojem gentrifikacija i apartmanizacija još nisu uzele maha. Planiramo se baviti permakulturom, održivim načinom života i biogradnjom. Jako me zanima rad rukama i glinom, a s tim već imam i iskustva.
Ovaj intervju nekako završavam planom da jednoga dana imam kućicu od gline na selu, u koju će dolaziti ljudi iz cijelog svijeta sličnih svjetonazora i međusobno dijeliti različita znanja kojima nas nisu učili u školama. To je neki moj plan. Gluma je poput gradnje kuće od gline: izuzetno spor i zajednički proces, s mnogo ruku, osmijeha i odgovornosti. Na samom kraju dolazi krov, kao svojevrsna kreacija i zaštita. Umjetnost je za mene upravo taj proces postavljanja krova koji nas drži živima kako bismo preživjeli kolektivno ludilo koje nas okružuje. A da bi se došlo do krova, kože ili, rekla bih, krošnje, svi organi moraju međusobno zdravo komunicirati. Pritom se svatko transformira. Tako bih opisala tu mrežu dijeljenja i zajedničke gradnje.
Istaknute fotografije snimila Iva Juroš Carruthers
#72. Splitsko ljeto #Akademija dramske umjetnosti Zagreb #Ana Karenjina #Aneta Grabovac #Doli
