Zašto sam ja baš ja, a ne ti? Zašto sam ovdje, a ne ondje? Kad je započelo vrijeme i gdje se prostor konča? Nije li život pod Suncem puki tek san? Nije li ono što vidim, čujem i ćutim tek puki pričin nekog Svijeta prije ovog Svijeta? Peter Handke (Iz „Pjesme o djetinjstvu“)
IZMEĐU RIJEKE SJEĆANJA I RIJEKE ZABORAVA
Pijuckam prvu jutarnju kaficu i pitam se „šta li sada u ove praznične dane radi Peter Handke“? Logično, priprema sebi šoljicu čuvene „Blue mountain“ kafe. Svoj jutarnji ritual „kafenisanja“ Handke ovako opisuje: „Pišem, otprilike, dva puta godišnje po dva-tri meseca. Poslije toga ponovo počnem da sanjam o pisanju. Kako starimo, ne spava se noću dobro. Zadrijema se pred zoru. Spavam, kao i mnogi, šest, šest i po sati. Odmah zatim sebi skuvam dobru kavu. Zavisan sam od nje! Mogao bih da napravim sada reklamu za marku BLUE MOUNTAIN, iz Jamajke, koja je zaista neprevaziđena. Dosta je skupa, oko 200 EVRA košta 1 kg. Sam je ručno sameljem, a onda je polako dosipam u kipeću vodu. Izuzetno! Cijelog dana stoji ispred mene. Čak i hladna je veoma dobra. Magična. Onda zabilježim misli od prethodnog dana i počinjem da čitam, otprilike jedan sat“.
Eto vidite, ime Jamajka nas obično asocira na rege muziku i Bob Marleyja. No ova zemlja „šume i vode“, što je prevod njezinog prvotnog imena Xamayca, ima i na daleko čuvenu Blue Mountain kafu koju piju i nobelovci. Emir Kusturica svoju prvu jutarnju kavu redovito ispija van kuće u obližnjem „kafiću“. Kusta ne izvoljeva puno, par šoljica obične espresso kafe je sasvim dovoljno. Nedavno je, prema pisanju portala, u Kustendorfu zapeo za prag dvorane „Prokleta avlija“ i slomio nogu. „Vi ostajete veliki i kad padate“, rekoše svojevremeno Emiru Kusturici na dodjeli Srebrnog medvjeda u Berlinu za film Arizona dream.
I kao što to obično biva čim je neka opaska „izgovorena“ bez želje da djeluje izravno na stvarnost – glas se gubi, te započinje pisanje. A pisanje bi moglo i ovako otpočeti:
Ja ne znam… Ja ne znam kako da vam se obratim, koje riječi da upotrijebim…?! Ili, zašto da vam se, na kraju krajeva, javim?! Pa, tko ste vi meni, i tko sam ja vama?
Početak priče se prema „načelu površnosti“ lako pamti, ostalo po običaju pada u zaborav. Fabula, forma, stil, sadržaj, ma ajte molim vas, koga to uopće zanima. Za ruske formaliste, na primjer, fabula je samo „građa“ od koje se oblikuje priča, i oni joj nisu pridavali mnogo značaja. Uzgred da pomenem kako Gete započinje svog Fausta: „Pa dobro majka mu stara recite konačno tko ste vi? Mefistofel odgovara: Ja sam onaj što vječito smišlja zlo, a vječito čini dobro“. Upravo mi pade na pamet da sam onomad preveo jedan tekst sa njemačkog u kome se polemizira fenomen „prve rečenice“ u knjigama. U ovoj neobičnoj storiji su bili navedeni brojni primjeri, a na koncu je po zanimljivosti i maštovitosti pobijedio Nobelovac Ginter Gras sa svojom početnom rečenicom u knjizi „Izabel soli kasnije“. Dakle, ako se ima nešto važno kazati treba čim prije reagirati, i to klizećim startom ako je ikako moguće. Metaforički kazano, treba biti đavolski brz na revolveru. Evo jednog primjera: „Zašto ćutim, zašto toliko dugo ne rekoh ni riječi, šta me to sprečava, kad je jasno da su na pomolu ratne igre, na kraju kojih, mi preživjeli svedeni bivamo na uzgredno, a da to nismo htjeli“, pitao se svojevremeno Ginter Gras u svojoj znamenitoj pjesmi „Ono što se mora reći“. Povod za pisanje (jednako kao i povod za razgovor) u zadnje vrijeme postaje važniji od onog što je zapisano. U jednoj Bajci o smrti se govori o tome kako se ljudi sahranjuju na zemlji, ali i o tome kako ponekad ljudi sahrane Boga na Nebu – od neba iznad sebe naprave grobnicu za Boga, jer ih zemlja previše zatvori u uske krugove postojanja, i suzi im vidike i uskrati nadu. Nebo i Zemlja, pa onda Raj i Pakao. Naša zbunjenost se ne stišava. Pa onda svjetlo i tama, dan i noć. Šta je Realnost, a šta mit i fikcija? Ima li išta realnije od Dana i Noći? Nema „ovoga“ i „onoga“ Svijeta, sve je međusobno povezano, i ništa se ne dešava slučajno. Kao posljedica ovog košmara imamo putovanje duša uz „savršeno sjećanje na smrt“ (naslov knjige nedavno preminulog Radoslava Vave Petkovića). Svjetlost ne bi bila ništa, ili barem ništa vidljivo, bez tame kojoj se suprotstavlja i koja je čini vidljivom. Baš otuda je uloga Boga tako prisutna od praskozorja ljudske civilizacije, jer upravo u toj centriranosti svijeta od strane praznog centra, otvara se prostor da se u ljudsku Stvarnost na Zemlji spusti figura boga, da se ta misterija stvarnosti prelije u jednu konkretnu Figuru (koju je čovjek tokom svoje povijesti osmišljavao, nadopunjavao, i u svojoj mašti kreirao) – jer je život distanca, bez direktnih izlivanja usporednih stvarnosti, i bez objavljivanja tajni stvaranja.
O svojoj knjizi „Kad mrtvi marširaju“ Emir Kusturica kaže: „Knjiga je napisana jer sam se jako naljutio zbog jedne fraze izgovorene u filozofskom krugu u Sjedinjenim Državama po kojoj ljudi žive „vječnu sadašnjost“. Samim time fraza je postala neka vrsta religije i potencijalna opasnost „za svakog ko radi za ideju da se poslije smrti pojavljuje duša i da nastavlja u bilo kojoj formi život“. Evo iz ovog primjera se sasvim jasno razaznaje koliko je taj famozni „povod za priču“ u literaturi važan. Kusturica pominje „vječnu sadašnjost“ koja remeti prirodnu ravnotežu. Nobelovka majka Tereza to ovako objašnjava: „Juče je prošlo – sutra nije došlo, postoji „sadašnjost“ odnosno ovo vrijeme sada na koje se moramo fokusirati“. Dakle, i ovo je jedna varijacija „vječne sadašnjosti“. Kao što se da primjetiti isti fenomen je za jedne drama, za druge tama, a za treće fama. Treba li od „vječne sadašnjosti“ strahovati, procijenite sami. Upitajmo se „zašto ljudi očekuju da umjetnost ima smisla dok istovremeno prihvataju da ga život nema“. Kusturica postavlja i pitanja kako je kapitalistička pohlepa stvorila tehnološkog monstruma koji prijeti čovječanstvu, te zašto se bez Dostojevskog i Gogolja ne može razumjeti rat zapada protiv Rusije, i da li je holivudski film već pojeo svoju publiku? Pa evo onako uzgred par riječi o Gogolju i „tajnama nebeske muzike“ koja je bila izvorište njegova nadahnuća: „Vejavica je zviždala ulicama, a on je išao široko otvorenih usta, i stalno klizio s trotoara; vjetar je, po petrogradskom običaju, šibao sa sve četiri strane, iz svih pobočnih ulica.” – zapisano je u Gogoljevoj priči „Šinjel“. Ta unakrsna vatra u kojoj se našao ukrajinski pridošlica u ruskoj metropoli upućuje na ambijent nepravde. Njemu u zimskoj noći razbojnici otimaju kaput i.t.d. Na prije par mjeseci održanoj promociji “Sabranih djela” Kusturica također pominje drumske razbojnike bez kojih je teško zamisliti život, pa samim tim i umjetnost. “Nema velikih djela bez plemenite igre i drumskih razbojnika”, pojašnjava Kusturica. Drumski razbojnici su uvijek tu oko nas, prate nas kao sjene, i vrebaju. Oni znaju da će kad-tad i njihovih pet minuta doći. Nakon “povratka zapisanih”, što je bio moto jednog ranijeg beogradskog sajma knjige, neminovno će po logici stvari uslijediti i “Povratak otpisanih”. U “tamnovilajetskom svijetu” više nije dovoljan samo revolver i lukavstvo, Lucifer, princ tame, i njegova bratija se moraju naoružati i sa strpljenjem.
POVRATAK ZAPISANIH – BEOGRADSKI SAJAM KNJIGE
Kao što rekoh prije par mjeseci je održano novo izdanje beogradskog sajma knjige. Čitam kako je na štandu „Borislav Pekić“ održana promocija „Sabranih djela“ Emira Kusturice. Na astalu se mogao vidjeti lijepo dizajniran i tvrdo ukoričen paketić od pet knjiga. To nije puno, a nije ni malo. Ne mora se imati opus od stotinu napisanih knjiga, dovoljna je i jedna ako se kroz nju može opisati sve ono što čovjeku leži na duši. Elem, Kustine knjige su napisane, potpisane, odštampane, i to je baš lijepo. Tim se povodom skupilo „društvance“ na kavici kod sv. Bore odnosno Borislava Pekića, i razvezli priču. Ne bilo kakvu priču, nego iznimno zanimljivu, maštovitu i produhovljenu priču. Za tako što je potreban „povod“, a sabrana djela Emira Kusturice su itekako dobar povod. The Show must go on, tako da knjige odjednom i nisu više u prvom planu. Od samih knjiga je mnogo važniji povod da se priča o knjigama. Uostalom, sve je bolje od tišine. Ponekad ni muzika nije od velike pomoći. Davljenici sa broda Titanik nisu imali velike vajde od orkestra koji je još uvijek svirao dok je brod tonuo. Borislav Pekić, kad ga već pomenuh, je negdje zapisao sljedeću misao: „Umjetnost, a osobito muzika, samo je jedan stilizovan mit o smrti. Ono što je san za duh, to je umetnost za život: adaptacija na smrt. Ništa ne ubija tako nepopravivo kao dobra muzika, muzika je estetsko opravdanje smrti“…
FILM „CRNA MAČKA, BIJELI MAČOR“ ZAVEJAN U ŠUMI FIKCIJE
Bulgakov u svojoj „šumi fikcije“ pominje velikog crnog mačka koji prati Wolanda (đavola) hodajući na zadnjim nogama, Miro Glavurtić, legenda beogradske Mediale, na jednoj od čuvenih slika prikazuje neku svoju fikciju svijeta u kojoj, pored ostalog, vidimo i jednog velikog bijelog mačka. Dočim, Emir Kusturica sa svojim filmom „Crna mačka, bijeli mačor“ pravi nevidljivu kopču te pokušava (tako se barem meni čini) ujediniti odnosno spojiti „razdružene“ svjetove. Kad se u ovoj našoj imaginarnoj „životinjskoj farmi“ prvi put začula riječ „razdruživanje“ magarac kreće u akciju te se tvrdoglavo „popreči“ na pruzi zaustavljajući vlakove („duga li je Lajkovačka pruga“ što bi rekao Handke). I gle čuda, u sljedećem filmu Emira Kusturice „Život je čudo“ se doista pojavljuje jedna scena u kojoj se magarac poprečio na pruzi dok ga neki tamošnji seljak (glumac Aleksandar Berček) pokušava privesti pameti. Pomenuta se čudesa, što je i logično, pretakaju i u našu stvarnost. Prije 15-tak godina na neki čudan znak Nebeski se samo od sebe, iz čista mira, odvaljuje pola brda i zatrpava auto put Sarajevo-Pale kod tunela Lapišnica. Htio sam reći da se riječ „razdruživanje“ ne pojavljuje slučajno nego je posljedica čudnog spleta okolnosti koje su povezane sa gubitkom „metafizičkog uporišta“…
FILMSKI FESTIVAL “KUSTENDORF“ – OVOGODIŠNJA NAGRADA „ZLATNO JAJE“ FILMU „LJUBIČASTA ZEMLJA“
Lijepe vijesti iz dvorane „Prokleta avlija“, slavilo se do duboko u noć. La muzika di note i „šarenilo svijeta“ u noći punog mjeseca. Za astalom „Trojica veličanstvenih“: Mateo Garone (nominovan za Oskara), pisac Sandro Geroneci (dobitnik velike nagrade Ivo Andrić), te vanzemaljac Emir Kusturica. Uz vatrenu rakiju „medovaču“ se prisjećaju zlatnih godina Holivuda. Umjesto svečanog dekora sjenke, koje su plesale po zidu „doma za vješanje“. I onda, ničim izazvan, vedrom pučinom neba zabrodi ogroman pun mjesec, a njegova se svjetlost spuštala niz „Mokru goru“ šireći najprije prigušen pa sve veći sjaj i neku oštru svježinu u kojoj su se javljali miomirisi gorskih trava i rastinja. Nisu ni primjetili kad je taj mjesec izišao iza oštrog planinskog grebena, a sad je već sjedio među njima kao nov i nepoznat sabesjednik pred kojim se svi pomalo snebivaju. Izgledalo kao da će taj mjesec sad progovoriti i nešto tiho i novo kazati, ali ne progovara i ne kazuje. U filmu „Strategija svrake“, čiji je scenarista bio Emir Kusturica (skupa sa nedavno preminulim Mladenom Materićem), provejava ona vječna čežnja da se „osvjetle“ putevi u svijetu tame. Svrake su poznate po tome što kradu svjetlucave predmete te od njih krišom pletu svoja gnijezda, otuda i naziv filma „strategija svrake“. Upravo to čudesno „otkrovenje tajni kroz radost stvaranja“ umjetniku je najveća nagrada. Nego vratimo se Emiru Kusturici i onoj zbunjujućoj dilemi oko „vječne sadašnjosti“. Iz lekcije koju smo naučili iz Hazarskog rječnika (M. Pavić) znamo da „u životu svakog čovjeka postoje čvorišna mjesta, djelići vremena kao ključevi. Svaki od Hazara imao je otuda štap i u njega tokom života kao u raboš urezivao stanja bistre svijesti ili trenutke vrhunskog ispunjenja života. Svaki od tih belega na rabošu dobijao je ime po jednoj životinji ili po jednom od dragih kamenova, i nazivan je snom. San za Hazare nije bio samo dan naših noći, nego je mogao biti i tajanstvena zvjezdana noć naših dana. Lovci ili čitači snova bili su sveštenici koji su belege s pomenutih raboša tumačili i od njih stvarali rječnike biografija, ali ne u drevnom smislu riječi, kao Plutarh ili Kornelije Nepot. To su bili zbornici bezimenih žitija sastavljeni od onih trenutaka prosvjetljenja u kojima čovjek postaje dio Adamovog tijela. Jer, svaki čovjek bar u jednom trenu svoga života postaje dio Adama. Ako se svi ti trenuci skupe i objedine, dobije se tijelo Adamovo na zemlji, ali ne u obliku nego u vremenu. Jer, samo jedan dio vremena je osvijetljen, prohodan i upotrebljiv. To je Adamov komad vremena. Sve ostalo je za nas tama i služi nekom drugom. Samo onaj koji zna sve smrti svih ljudi, unaprijed do kraja svijeta, zna i budućnost tog svijeta. Zato samo uključivanjem u Adamovo tijelo postajemo i sami vidoviti i suvlasnici svoje budućnosti“.
Iz naftalina vadim još jednu zanimljivu priču. Rajner M. Rilke u svojoj priči „O jednom, koji je osluškivao kamenje“ nudi nova zanimljiva zapažanja. Tu je postavljeno pitanje – da li i u kamenju ima duše? Da li majstor klesarske vještine može kamenu podariti dušu, nakon što mu podari oblik, kreaciju vlastitog duha? Kada Bog upita Michelangela, ko je u kamenu, on mu odgovara – Ti, moj Bože. Oblik u naizgled beživotnom kamenu, iz duha je isklesan. „Čitavo nebo je bilo kamen, i on je bio usred njega zatvoren i nadao se u ruke Michelangela, koje bi ga oslobodile…“ Život u harmoniji sa prirodom, odnosno povratak prirodi, je u stvari bijeg iz onog magičnog začaranog kruga koji neki zovu „vječna sadašnjost“. Stoga se na koncu ovog teksta vraćamo legendarnom Novaku Đokoviću koji uz pomoć svoje velike ljudske finoće uspješno pronalazi balans između sporta i onog divljeg „zova prirode“ Džeka Londona. Harizmatičnom Noletu je odavno poznata ljekovitost dendroterapije, drevnog oblika terapije koja podrazumeva grljenje drveća za oslobađanje od stresa i regulisanje energetskog disbalansa organizma. Treba podsjetiti da je naš teniski faraon koristio i ljekovitu energiju Bosanskih piramida. U podzemnom labirintu Ravne, u utrobi visočkih piramida, postoje visoke koncentracije negativnih jona koje djeluju ljekovito kod plućnih bolesti i otežanog disanja. Glumac Josip Pejaković je svojevremeno proveo cijelu jednu godinu „u sjeni i hladovini“ bosanskih piramida i sad je zdrav ko dren…
Nešto lijepo za kraj:
IVO ANDRIĆ O DRUMSKIM RAZBOJNICIMA
Ivo Andrić pripovijeda: „Njegovu su smrt javile novine koje se noću štampaju i zaudaraju u rano gradsko jutro katranom. I pisali su, da je zlikovac – kao što i jest – i da je sve u redu i pravo – kao što i jest – jer ko dira u tuđe, zaslužuje smrt. Ali imena mu se nije znalo, jer su njegovi papiri bili lažni, a upoznao ga nije niko, jer ovaki kao što je on nemaju znanaca.
On je poginuo za jedne provale, ubio gaje jači od njega – a jači imaju pravo! Ustrijelio ga je jedan od onih koji sili služe, a ti gađaju dobro.
Jedni umiru u postelji tiho i među svojima, drugi u bolnici ili ubožnici ili u kom drugom kanalu humanitarnosti, a treći na poljima sumnjive slave, ali malo ko umire ovako kao on, uhvaćen u krađi i ustrijeljen kao pseto na tuđem mračnom tavanu – i malo ko ovako sramno.
On nije zaslužio bezimen sramotan grob ni prezir kukavica, nego uzdah dobrih ljudi i samilost i pjesnikov stih, jer nije lako nesretniku: kriti svoju mladost danju, na periferiji grada, po jazbinama, a noću ići na nečastan zanat. Bez mape, bez oružja i špijuna, uzdajući se u svoje oči i svoje ruke on je provalio u tuđu kuću dok drugi provaljuju u države! On htjede da uzme što mu za život treba, drugi za raskoš kradu. Jedni se bore za veliki posjed, drugi za milijune, a treći za priznanja od lažna zlata, on se je borio za svoj go život, grješan i bolan ko i drugi, tek on je imao manje sreće i podlegao je u neravnoj borbi; na tuđem mračnom tavanu ubio ga je onaj koji je jači bio i branio svoje.
Vi pišete: pravo je.
Jest. Ali kad bi ta ista pravda svakome od vas koji je jednom dirnuo u tuđe, dosudila tane, ja se bojim da carski arsenal ne bi imao dovoljno metaka za svu tu rpu poštenih hajduka.
Opasno je zazivat pravdu!
Svi ljudi griješe mnogo i teško, tek siromasima Bog lakše prašta.
On je izdahnuo na tavanu i za njim neće niko plakati, a leš mu je oskvrnuo žurnalist, hulja.
U mračnom neznanom grobu počiva bezimeni zlikovac, dobro mu je jer ne živi, a nad njim moja pjesma plamti u ogorčenju i samilosti“…
Naslovna fotografija: Marko Raguž
#Blue mountain cafe #Kusturica #Peter Handke
