U prvi plan zanimanja hrvatske javnosti ovih dana je upao par Trump – Putin (koji su, u politici, udarni tandem kao nekada, u nogometu, Iniesta – Messi) i tu ni „Hajduk“ nije mogao ništa učiniti. A nije da se nije potrudio: opet je izgubio Europu, ovaj put u Tirani, ali ni to mu nije pomoglo da bude u centru pažnje Lijepe nogometne naše (pa čak ni kod samih Splićana). E, moj narode, to su realna politika i politika realnosti: jači više privlači! EU i Zelenski su kod nas pali u treći plan, a u drugi i dalje drže Thompson i Torcida, uz snažnu potporu Turudića i sinjskog gvardijana (koji je promašio sport pa je ispucao svoju propovjedničku loptu daleko izvan evanđeoskog terena). Dakle, najvruća tema je bio taj susret dvojice predsjednika u hladnoj Aljasci, koju je svojevremeno neki ruski car (u dugovima?) prodao Americi za par milijuna dolara (ili za par stotina tisuća?), što je bio potez kakvu samo može povući slavenska duša i bez utjecaja vodke.
„Kockara“ je, zna se, napisao Dostojevski, ali su na njemu Amerikanci zgrnuli pare snimivši nekoliko holivudskih verzija te priče. Tako je bilo i prije: ruski umjetnici naprave revoluciju u umjetnosti (Chagall, Kandinsky, Malevich itd.), otprilike u isto vrijeme kada njihovi pandani u političkoj realnosti (Lenjin, Trocki, Staljin itd.) podignu svoju revoluciju. Ali opet, i na jednima i drugima (naročito na prvima) Zapad najviše zaradi, a neki tvrde da je On financirao i druge za izvođenje revolucionarnih happeninga Zimski dvorac i Krstarica Potemkin. Izgleda da su tako karte povijesno podjeljenje: Istoku ideje, a Zapadu novac. U međuvremenu su se u taj raspored umiješali i Sjever i Jug, ali se još ne može točno znati radi li se o njihovom buđenju ili i sanjanju na javi (što osobito Južnjacima ide za rukama i nogama).
Par decenija su Nesvrstani igrali drugu glavnu ulogu (kao jezičac na vagi?) u tom povijesnom filmu i to kao – savjest svijeta! Nestankom Nesvrstanih nestala je i ta svjetska savjest pa ne čudi što svjetske sile djeluju bez savjesti gdje god ih njihov ekonomski interes šalje da interveniraju, u crno-bijeloj tehnici ili u bojama, svejedno. A što će jadan svijet bez savjesti nego ponašati se kao pojedinac koji je izgubio vezu s Bogom, koji čovjeku govori upravo preko savjesti. Glavinja, tetura, posrće i pada i više ničem dobrom se ne nada, osim glavnom dobitku na Euro jackpotu ili barem na sportskoj prognozi. That’ş the way it is: diktaturu Pol Pota zamijenila je diktatura Jack Pota!
Ratni i artni profiteri
Ako mi je intuicija točno prišapnula (prije dvadesetak godina) da je „umjetnost politika nemogućega“ (a znamo da je politika umjetnost tj. umijeće mogućega) onda drži vodu i slobodu i moja krilatica „Bolje art nego rat“. Ako je točna tvrdnja Josepha Beysa da su svi ljudi umjetnici, onda bi se svi mogli baviti artom a ne ratom. Postavlja se retoričko pitanje: zašto to ne čine? Odgovor je: zna se! Proizvodnja i prodaja oružja još uvijek čvrsto drži prvo mjesto na top listi najprofitabilnijih djelatnosti svijeta. Drugim riječima, tenkovi i topovi donose najviše novaca ratnim profiterima. Na drugom mjestu je proizvodnja i prodaja lijekova tj. farmaceutska industrija. Logično: rat stvara milijune ranjenih i bolesnih kojima trebaju stotine milijuna tableta i lijekova. No, to nije dovoljno da bi se ratne masovne rane i traume sanirale pa je na trećem mjestu (pogađate?!) proizvodnja i prodaja narkotika! Mnogi bivši ratnici, branitelji i civilne žrtve ne mogu bez raznih droga ( od trave preko hašiša do amfetamina i kokaina) živjeti u vanjskom miru niti imati barem tu i tamo unutarnjeg mira pa su upućeni na dilere da im ga prodaju. I te su djelatnosti svjetski šampioni u trci za Profitom.
Sada slijedi pitanje za milijun eura: koja je četvrta najprofitabilnija djelatnost na svijetu? Imate punu minutu za razmišljanje, a možete zvati i Jokera. Dakle? Ne znate?! Nema veze: krhko je znanje (može biti i krško). Prodaja i proizvodnja suvremene umjetnosti!!! Četiri uskličnika za četvrto mjesto. Naravno da je prodaja tu navedena prva jer proizvođači umjetnosti tj. umjetnici u toj igri, u odnosu na trgovce umjetninama, u pravilu ostaju kratkih rukava (uz par iznimaka kao što su Jeff Koons, bivši mešetar s Wall Streeta, i Damien Hirst, koji je od mrtvog morskog psa napravio vrlo skupo umjetničko djelo). Trgovci, kako u politici tako i umjetnost (artni profiteri) i, uvijek najbolje prolaze što se novaca tiče, a za ovce ih nije ni briga. Thompson je tu endemska iznimka: osim što ima preko pola milijuna ovaca, ima i nekoliko milijuna novaca.
Zemljaci i vanzemaljci
Pogledajte samo Trumpa (ne morate se na njega i ugledati): on je svjetski Kerum (koji je hrvatski Trump prije Trumpa!)! On zna da je politika u stvari biznis, u njegovom slučaju show business pa trguje teritorijima kao nekretninama lako kao da pleše: it’ s just business, folks! Dakle, trgovci svjetsko kolo vode a trgovci novcem (bankari) su prave kolovođe, obviously. Nema tu slobode, tek nešto malo, nekoliko postotaka, tek da bi se mogli cjenkati, da im ne bude dosadno. A gdje smo tu mi na svjetskom Tržištu? Mi maleni (ako ste asocirali „pionire“, to je na vašu odgovornost). Mi smo tu gdje jesmo: na po’ puta između tržnice (pijace) i tržišta. U međuprostoru i u međuvremenu. Između. Omeđeni. I zapadnim tržišnim vrijednostima omađijani. Sjedimo još uvijek na tronošcu oružje-lijekovi-droga.
To što nam nedostaje četvrti nogar stolice tj. proizvodnja i prodaja suvremene umjetnosti, to nas se baš ne tiče, u tom smo pogledu na razini vizure iz 19. stoljeća (umjetnik mora biti siromašan, bolestan i umrijeti mlad). Dok nama izraste četvrta noga, Svijet će juriti na svih šest transhumanih. Što se mene tiče, meni je dosta sama humanost, koja je, uz odgovarajuću dozu humora, posve dovoljna za smislen i sretan život. Jest da je težak život nas umjetnika, ali zato barem ne patimo od nepodnošljive lakoće postojanja. Iako bi mnogi (zanatlije) željeli da nas nema, mi i dalje postojimo. Jedva vidljivi, s tendencijom da postanemo nevidljivi kao što je Bog nevidljiv (na nekoga se moramo ugledati). Ja, konkretno, vidim ušima. Moji sunarodnjaci pak većinom čuju nosom („Čuje se neki miris“!). Nije čudo što su me moji zemljaci (još kao novinara „Slobodne Dalmacije“) vidjeli kao vanzemaljca pa me je jedan karikaturist nacrtao kao takvog, naslovivši svoju karikaturu „Kuštre – E.T.“.
Dobro, nemam više kuda: nakon što je Elon Musk neki dan priznao svijetu da je vanzemaljac tj. alien, star 6.000 godina, moram i ja domaćoj javnosti priznati da sam ja njegov stariji brat, s planete susjedne njegovoj, star 7.000 godina. Drugim riječima, ja sam super star! I želim se vratiti kući, kao i on, samo što za to ne koristim rakete, električnu struju i satelite nego riječi na solarni pogon (za noćni let se služim energijom ponoćnog Sunca). Eto, nadam se da i ovdje vrijedi ona stara: tko prizna, pola mu se prašta. I oprostite mi na hipersoničnoj brzini u komunikaciji: koristio sam je tako često jer pri njoj trošim najmanje energije, a najviše kada sam prisiljen prilagoditi se sporovoznoj i sporovlakovnoj brzini većine (prvu doživljavam kao tlakušu, a drugu kao navlakušu, a obje završavaju plakušom).
Istra ima neku posebnu energiju koja izbija iz tla, ima znatno više zelenila od Dalmacije, a Pula (u kojoj sam bio zadnjih tjedan dana) ima bolje kino („Valli“) od Splita („Karaman“) te ima što Split nema: art-park na Verudeli! No, zato nema čega Split ima u preobilju: grafita s ušatim „U“ i kukastim križevima. U kinu sam gledao hororčić „Zajedno“ (baš tako ga je nazvala prodavačica karata, a one su jeftinije nego u Splitu), u izlagačkom prostoru bivše crkve Sveta srca sam odgledao, u tri navrata, skupnu izložbu „See the art“, još dvije samostalne izložbe na druge dvije lokacije, nisam lokao nego sam pio istarska piva (ma non troppo), dublje i lakše disao pa onda tako i napisao ovaj tekst.
Istaknuti vizual: Marta Ožanić
#Ante Kuštre #dnevna doza umjetnosti #Putin #rat #Trump
