Razgovaramo s Janom Žufić iz Udruge Ars.Polis iz Rovinja povodom rujanskoga programa organiziranoga u Eko centru Limeja, a koje je ove godine bilo posvećeno dupinima, bjeloglavim supovima i sredozemnoj medvjedici
Za Ars.Polis (‘grad-država umjetnosti’) navodite da je „nevladina, neprofitna organizacija koja potiče umijeće življenja, promiče zajedništvo i solidarnost, kao i razumijevanje i suosjećanje za sva bića, re/definira duhovnost kao ‘ljubav prema sebi, drugome i planeti’ te razvija osjećaj svetosti Zemlje, prirode i prirodnih ciklusa, svetosti Života…“. Na koji način provodite programe; ove ste godine podsjetili da smo već 50-ih godina prošloga stoljeća istrijebili sredozemnu medvjedicu u Jadranu.
Jana Žufić: Udruga Ars.Polis je osnovana 2003. godine. Članovi smo se bavili svakovrsnim umjetničkim stvaralaštvima. Jedan od glavnih ciljeva bio nam je stvoriti transgeneracijsku i transdisciplinarnu “mrežu solidarnosti” među umjetnicima te online i offline platformu za druženje i prezentaciju radova u tekstualnom, slikovnom, audio, video i interaktivnom multimedijskom formatu – “grad-državu umjetnika i ljubitelja umjetnosti”. Da smo u tome uspjeli, imali bi Vimeo/YouTube, SoundCloud/Mixcloud, Flickr, Scribd i Facebook u jednom, prije svih njih! No, na žalost, zbog oskudnih financijskih sredstava nismo angažirali dovoljno dobre programere…
Nakon neuspjeha i višegodišnje pauze, 2018. godine smo krenuli s novim poletom. Počeli smo organizirati radionice svjesnog plesa, intuitivnog pjevanja i sviranja, terapijske umjetničke radionice te tematske festivale, s uglednim stranim i domaćim voditeljima.
Programe smo održavali kako u Zagrebu tako i u Poreču, Svetvinčentu, Rovinju te na otvorenom diljem Istre – od Učke do mora, preko brda, šuma, špilja, potoka, slapova i rijeka. Sezonske ritualne plesove s Prirodom sam osobno i vodila.
Počeli smo se sve više zalagati za zaštitu okoliša, biljaka i životinja, za održivi razvoj, prirodnu gradnju i ekološko poljodjelstvo pa smo 2021. donijeli novi Statut Udruge i povezali se s Obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvom Limeja, osnovanim 2020. godine.
Godine 2023. smo zajedno otvorili živi hram Limeje, eko centar za osobni i društveni razvoj, u sklopu kojeg Udruga ima svoje novo sjedište.
Centar se nalazi u okolici Rovinja, u prirodi, na privatnoj parceli na južnom obronku Limskog zaljeva. Zemljica, na kojoj je mješoviti voćnjak i maslinik, okružena je šumom i spušta se prema moru.
Programi se održavaju u drvenom paviljonu, otvorenom prema okolnom krajoliku, u megalitskom krugu, na livadi, u šumi i uz more…
Organiziramo ozbiljne međunarodne radionice, no naši su događaji uvijek pristupačni domaćim ljudima (putem popusta ili razmjena). Ponekad su specifično namijenjeni lokalnoj zajednici.
U rujnu ove godine tako smo održali Dane dobrih dupina, Dane bjeloglavih supova te Dane sredozemnih medvjedica – tri vikenda besplatnih predavanja, plesa, pjeva, svirke, umjetnosti i sustvaranja u eko centru Limeja.
Kao ‘duhovni vodič, voditeljicu’ na ovogodišnjem putovanju/plivanju/ronjenju odabrali ste kao Ars.Polis, dakle, sredozemnu medvjedicu (Monachus monachus) i ove godine volontirala si u Grčkoj kako bi pomogla u spašavanju te jedinstvene životinje. Reci nam nešto o navedenom volonterskom, aktivističkom programu.
Jana Žufić: Volontirala sam i educirala se u Archipelagos Institute of Marine Conservation, na Samosu. Položila sam ispit za prijem u Marine Mammal Team. Plovila sam s Naftilosom, najmanjim i najljepšim od njihova četiri broda. Upoznala sam osnivačicu i znanstvenu direktoricu Instituta, Anastasia Miliou, te mnoge mlade ljude za koje vjerujem da će stvoriti bolji svijet…
U svojih mjesec dana s njima provodila sam kopnena i morska istraživanja, sudjelovala u brodskim dužnostima, audio snimanju glasanja ulješure, foto/video snimanju i promatranju ponašanja prugastih dupina, analizi audio snimaka i proučavanju glasanja sredozemnih medvjedica, pa čak i u otkrivanju i obdukciji nasukanih životinja!
Za vrijeme mog boravka na Samosu pronašli smo mrtvog mužjaka sredozemne medvjedice na jugu otoka, najvjerojatnije nakon što je zbog jakih južnih vjetrova doplutao iz južnijeg dijela Egejskog mora. Jedinka nije pokazivala vidljive ozljede niti druge znakove koji bi ukazivali na namjerno ubijanje. Istog dana u istom smo području pronašli i dvije mrtve morske kornjače.
Jako je važno da ljudi shvate da smo mi, naši preci, istrijebili sredozemne medvjedice u Jadranu. Još u rimsko doba lovci su masakrirali cijele kolonije zbog kože, ulja i mesa. Kroz “mračni srednji vijek” (koji traje i dan danas) ribari su im krali ribu i tamanili ih, zabavljači odvlačili u dosmrtnu robiju, na turneje diljem Europe, znanstvenici secirali ili preparirali za svoje muzeje…
Nije bilo milosti.
Posljednja medvjedica iz Jadrana, za koju se zna da je ubijena, ubijena je 1963. na Biševu. Popularna Adriana, koja se u Jadran vratila, umrla je u uvali Mrtvi Puć kod Ližnjana, 2014. godine. Rečeno je da je “uginula prirodnim putem”, od kronične upale pluća, no rendgenske snimke i obdukcija su pokazali da je u prošlosti višestruko pogođena sačmaricom u glavu, a harpunom u rep.
Sredozemne medvjedice su nekada bile široko i kontinuirano rasprostranjene u Sredozemnom i Crnom moru, te u vodama sjevernog Atlantika od Cabo Blanca i Kanarskih otoka na jugu do Maroka, sjeverne Španjolske, Azora i Madeire na sjeveru.
Danas je geografski raspon vrste vrlo uzak i fragmentiran, sa samo tri izolirane subpopulacije. U sjevernom Atlantiku ostaju dvije subpopulacije: velika uz poluotok Cabo Blanco (oko 330 jedinki) i manja uz Madeirsko otočje (oko 30 jedinki).
U Sredozemlju, glavnom uporištu vrste, medvjedice se nalaze uglavnom u istočnom dijelu, oko otoka Jonskog i Egejskog mora te uz obalu kopnene Grčke, zapadnu i južnu obalu Turske, kao i oko Cipra (približno 350–450 jedinki). (Izvor: Dendrinos et al., 2022.)
Prvi razlog izumiranja sredozemnih medvjedica je i dalje namjerno ubijanje. Drugi razlog je pretjerani izlov ribe, oskudica hrane te zapetljavanje mladih i neiskusnih u ribarske mreže, a treći degradacija okoliša i zagađenje koje uzrokuje slabljenje imuniteta i podlijeganje medvjedica (kao i dupina) baterijskim i virusnim infekcijama.
Ostvarili ste i suradnju s Udrugom BIOM koja je osmislila edukativnu igricu sa sredozemnim medvjedicama. O kakvoj je točno igri i gdje se može pribaviti?
Jana Žufić: Igrica, nazvana More sredozemnih medvjedica, na zanimljiv način osvještava djecu i mlade o njihovoj svakodnevnoj i svakogodišnjoj borbi za opstanak ili očuvanje vrste. Dostupna je u digitalnom formatu, spremna za ispis i izrezivanje. Možete ju zatražiti od njih ili od nas.
Da, dogovaram predavanje mag. Antea Kodžomana i suradnju za 2026. godinu. Voljela bih da se naša Udruga uključi u primanje dojava o viđenjima te praćenje špilja pogodnih za štenjenje (tzv. “pupping caves”). Ako će se medvjedice ikada vratiti živjeti u sjeverni Jadran, treba zaštititi područja takvih špilja.
Predavanje o bjeloglavim supovima održao je dr. sc. Goran Sušić koji pored znanstvenog proučavanja bjeloglavih supova (Gyps fulvus) osniva na otoku Cresu neprofitnu organizaciju “Eko-centar Caput Insulae-Beli” u svrhu bolje zaštite ovih ptica, a potom i udrugu “Grifon”, za zaštitu ptica grabljivica. Na što je posebno upozorio u svome predavanju?
Jana Žufić: Goran je govorio o razlozima zašto “zaštita prirode” kod nas ne djeluje, a na primjeru bjeloglavih supova i njegovih preko 40 godina borbe da se nešto promjeni na bolje. Predstavio je populaciju supova u Hrvatskoj kroz povijest i danas, objasnio uzroke njene ugroženosti i objasnio što bi trebalo poduzeti da se otklone i da populacija opstane.
Opadanje brojnosti supova je uzrokovano smanjenjem broja ovaca te prelaskom na njihov intenzivni uzgoj; ilegalnim trovanjem predatora, pri čemu stradaju supovi; smanjenjem prirodne smrtnosti ovaca; veterinarskim mjerama koje nalažu zakopavanje ili odvoženje leševa na spaljivanje; ljudskim proganjanjem – ilegalnim ubijanjem; elektrokucijom na stupovima srednje naponskih dalekovoda; uznemiravanjem u području gnjezdilišta i posljedičnim padanjem mladih iz gnijezda; naseljavanjem otoka divljim svinjama i jelenima lopatarima; lovnom regulacijom broja divljači zbog koje životinje više ne ugibaju prirodnom smrću; urbanizacijom – uništavanjem staništa, radom vjetroelektrana, sudarima s vlakovima i avionima; nedostatkom aktivne zaštite od strane državnih institucija za zaštitu prirode.
Dejan Šmacelj, kao predavač u Waldorfskoj školi, tom je prigodom održao radionicu oblikovanja supova. Koliko škole, obrazovanje potiče mlade na nenasilno ponašanje prema drugim bićima – biljkama i životinjama, ili kao što Shaun Monson sva živa bića egalitarno određuje Zemljanima?
Jana Žufić: Moje je mišljenje da sve škole, uključujući i Waldorfsku, zauzimaju previše antropocentričnu perspektivu. Waldorfska svakako prednjači u tome da potiče ljubav prema drugim bićima kroz kreativni izričaj i igru, ali i konkretnim primjerom – njihovim nejedenjem.
Djeca prirodno razmišljaju srcem, a srce zna da nije jedino koje osjeća bol i patnju. Djeca žele da im roditelji budu sretni, da im braća i sestre budu sretni, da im neljudska braća i sestre budu sretni…!
No, odrasli stavljaju sebe u središte svemira. Uče ih kako je čovjek vladar, koji može raspolagati živim bićima kako želi. To je pogrešno.
Trebaju nam škole biocentrične perspektive, sa Životom a ne čovjekom u središtu.
U programima Eko centra Limeja okupljaš sljedeće programe i prakse: 5Ritmova, Biodanza, Medicina kretanja, Ples transa, Tamalpa proces Život/Umjetnost, ritualno kazalište, koncerte, zvučne kupke, pjevanje, pripovijedanje, razgovore u krugu… Da li polaznike/ice poznaješ od prije i koliko su tzv. mainstream krugovi otvoreni za takvu vrstu duhovnosti?
Jana Žufić: U početku sam većinu polaznika poznavala od prije, bili su moji suplesači i prijatelji, no sada ih je toliko da ih više ne mogu ni zapamtiti. Imam zbilja široku “publiku”.
Ne zanimaju me mainstream krugovi. Ja, Mi smo tu da u kolektivnu svijest usiječemo korita novih tokova…
Ne zanimaju me više ni “duhovni krugovi”, čiji su akteri često neukorijenjeni u materijalnoj/zemljanoj/tjelesnoj stvarnosti ili pak, s druge strane, nevjerodostojni.
Kada si otvorila EkoCentar Limeju za koji navodiš da je ‘živi hram’, prirodni rezervat i utočište, mjesto divlje mudrosti i djetinjeg čuđenja pred Nebom i Zemljom, kako si ga koncipirala. Moram reći da izgleda predivno; sve me apsolutno oduševilo…
Jana Žufić: Hvala, draga Suzana. I nas je oduševilo tvoje predavanje, tvoje pisanje i poslanstvo. Veselim se budućoj suradnji!
Živi hram ne čine ni zidovi, ni freske, ni oltari, ni žrtve. Živi hram čine živa bića i “živi ljudi” – slobodni i svjesni pojedinci koji su sposobni stvoriti zajednicu Jedinstva u različitosti.
Limeju budućnosti vidim kao plesište Života, poligon za istraživanje i zaštitu Prirode, znanstveni institut, umjetnički centar, permakulturni raj, utočište za ljude i životinje, ogledište za život bez okrutnosti…
Navodiš da je zemljište potpuno off-grid; koliko je navedeni princip teško održavati i koliko takvih centara ima kod nas.
Jana Žufić: Teško je. Malo nas je, malo je ljudi koji su spremni uzeti srp i čekić u ruke, kao naši preci. Većina ih “želi pomoći”, “podržati Limeju” tako da udaraju po bubnju ili kade palo santo, ali meni to ne treba. Trebaju mi ljudi koji organiziraju, grade, popravljaju, sade, njeguju, kuhaju…
I dalje čekam “permakulturnog čarobnjaka” koji će razviti jednu od najvažnijih grana Limeje – VegeRaj – kroz vrtlarenje, ali i kroz vođenje radionica. To mora biti samoinicijativna osoba koja vlada teorijom i praksom. Netko tko može lokalnoj zajednici i poljoprivrednicima primjerom pokazati kako “proizvoditi” obilje i raznovrsnost bez upotrebe umjetnih gnojiva i pesticida. U suradnji, a ne u borbi s Prirodom…
Limeja je, između ostalog, ogledni centar – model budućnosti.
Ovogodišnja događanja otvorena su predavanjem o dobrim dupinima, što ga je održala mag. Darja Ribarič, osnivačica i predsjednica društva za održivi razvoj mora Vivamar, osnovanog 5. lipnja 2002. na Svjetski dan zaštite okoliša s ciljem istraživanja i zaštite dobrih dupina u Jadranu. Koje su najveće opasnosti za dupine u Jadranu? Darja Ribarič, među ostalim, upozorila je da se populacija dobrih dupina smanjila za više od 50% u posljednjih pedeset godina, odnosno da su dobri dupini posljednja stalno prisutna vrsta dupina na sjevernom Jadranu, što ih čini jednim od rijetkih kitova u tom području odgovornih za pokazivanje zdravlja i ekološkog statusa mora.
Jana Žufić: Glavne prijetnje za dupine u Jadranu su, prema podacima Vivamara, prekomjerni izlov ribe i nedostatak plijena; narušavanje staništa i uznemiravanje; pomorski promet i podvodna buka; kemijsko i plastično onečišćenje; slučajni ulov u ribolove mreže.
Intenzivni ribolov priobalnim alatima, pogotovo pridnenim koćama, drastično smanjuje količinu hrane za dupine. Turistički brodovi koji izvode “Dolphin Safari” i slične ture uglavnom krše preporuke struke te zakonske odredbe o propisanoj udaljenosti, brzini i smjeru kretanja. Dupinima izazivaju stres i ometaju ih u hranjenju i odmoru. Brodovi mogu udariti i ozlijediti životinje, a buka motora ometa njihovu sposobnost komunikacije i traženja hrane pomoću eholokacije. Otrovne kemikalije se nakupljaju u njihovim tijelima i slabe im imunitet. Gutaju plastiku ili se u njoj zapetljavaju. Još uvijek se događa da se uhvate u ribarske mreže i udave.
Duhovno si posvećena; poznato je da je tvoje haiku pjesništvo nagrađeno u Japanu, SAD-u, Sloveniji i kod nas; pritom tu je i prestižna nagrada na 10th Haiku Contest for Haiku in English. O kojem je haiku riječ na ovoj posljednje navedenoj nagradi i kako je nastao?
train station
between fingertips
the coldness of glass
željeznička stanica
između vršaka prstiju
hladnoća stakla
Kad sam bila dijete, moja je majka bila teško bolesna i više se godina liječila u Ljubljani, kod svojih roditelja. Moj je otac radio i uređivao stan u Poreču. Mene su čuvali “babica” i “dedek”, s kojima sam provela zlatno doba svoga djetinjstva, do dedekove bolesti i smrti (u njegovoj 63. a mojoj šestoj godini).
Bila sam jako vezana uz njih i kad god bih morala ići u Poreč, odvojiti se, suze bi tekle. Sjećanja na ljubav koju su imali je u srži moje osobnosti, u stotinama doživljaja. U jednom od tih je staklo autobusa na koje bi dedek ili babica stavio prste s vanjske, a ja s unutarnje strane…
Duboko sjećanje, hvala ti što si podijelila s nama navedeno sjećanje. (…)
Pritom često u biografiji navodiš i opčinjenost „energijom kanaliziranog kaosa“. O čemu je točno riječ?
Jana Žufić: Kozmos je kanalizirani kaos.
U svojoj likovnoj umjetnosti spominješ iznicanje; odnosno u teoriji sustava, znanosti i umjetnosti, filozofiji pa čak i ekonomiji sve se više raspravlja, od 2000-ih, o iznicanju (engl. emergence), pojavi većih i ponekad zapanjujuće složenih entiteta, uzoraka ili pravilnosti do koje dolazi uslijed interakcije manjih i sasvim jednostavnih aktera, koji sami po sebi ne posjeduju takve karakteristike.
Jana Žufić: Sve je već rečeno. Ja bih samo podijelila slike generativnih figurica iz serije Emerging Venuses (Ničuće Venere), čiji su kalupi, za odljev u bronci, nastali računalnim programiranjem u Processing-u.
Sudjelovala si na međunarodnom kongresu i izložbi računalne umjetnosti u Meksiku 2008. godine; kojim radom i na koji je način tvoja računalna umjetnost posvećena s konceptom Zemlje?
Jana Žufić: Sudjelovala sam s devet računalno generiranih slika iz serije Gaia Fading (Geja blijedi). Tri slike sam izlagala i u Portugalu, također 2008. godine, a esej o procesu nastanka generativnog rada, koji je uključivao 3D animaciju, objavljen je u nekoliko međunarodnih publikacija.
“Za stare Grke, oličenje Zemlje predstavljala je iskonska boginja Geja, iznikla iz Kaosa. […] Majka Priroda, poznata i kao Majka Zemlja, smatra se još starijom personifikacijom prirode i također je inkarnirana u ženskom liku. Prema jungovskoj psihologiji, radi se o derivatu arhetipa Majke, ukorijenjenom u kolektivnoj podsvijesti. Ako Majka Priroda predstavlja zaštitnicu ekosistema i hraniteljicu svih živih bića, naziv Anima Mundi više odgovara duši svijeta. Filozofska ideja o univerzalnom duhu koji animira svu materiju, kao što ljudski duh animira tijelo, dugo je vremena pripisivana Platonu (Timej), ali zapravo vuče korijene iz istočnjačke filozofije. Anima Mundi se tako može dovesti u izravnu vezu s hinduističkim, vjerojatno još predvedskim poimanjem Atme (Sebstva). Radi se o višeznačnom konceptu koji nastoji razjasniti princip sjedinjenja pojedinčeve istinske duše s univerzalnom dušom – dušom svijeta.
Ti drevni religiozni i filozofski pojmovi nedavno su pronašli put u domenu znanosti. Tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, nezavisni britanski znanstvenik James Lovelock formulirao je novu ekološku hipotezu i nazvao ju prema starogrčkoj božici Zemlje. Hipoteza Geje je rođena, ili možda preporođena, a s njom i debata o tome dali je smisleno ili ne Zemlju smatrati jedinstvenim živućim organizmom, kompleksnim interaktivnim sistemom formiranim od živih i neživih dijelova.”
I završno, kada si osjetila tu povezanost s prirodom i da ne možeš, ne želiš jesti druga bića (Radoslav Tasovac govori o žderanju zbog čega je i izvršio samoubojstvo u ime mesožderskoga čovječanstva) i koje su nove aktivnosti EkoCentra Limeja?
Jana Žufić: Osjetila sam tu povezanost kao dijete, kada sam sa slovenskom obitelji provodila dane u šumici uz rječicu Soru. Tamo sam prvi put osjetila tok životne sile koji teče kroz mene, moju dušu kako se ulijeva u Dušu svijeta.
Kao dijete često sam se odupirala jedenju životinja, iako nisam bila svjesna razloga. Prestala sam jesti “meso” u svojoj 21. godini, nakon što sam pročitala knjižicu Naša braća životinje (zbirku etičkih misli Edgara Kupfer-Koberwitza) koju mi je dala Vedrana, učiteljica Joge u svakodnevnom životu. I dan-danas sam joj zahvalna na tome. Trebalo mi je toliko malo. I bilo je lako… Za nekoliko dana napunit ću 47. godina i zdrava sam k’o dren.
Jana Žufić je multimedijska umjetnica i transdisciplinarna eksperimentatorica, haiku pjesnikinja i ekstatična plesačica, voditeljica Udruge Ars.Polis u Rovinju. Opčinjenost “poetikom kanaliziranog kaosa”, kako ju naziva, odražava se u njezinim stvaralačkim poduhvatima. Rođena je 27. prosinca 1978. godine u Ljubljani gdje je, pod bakinim i djedovim okriljem, provela rano djetinjstvo, spoznala Majku Prirodu te ljubav prema živim i neživim bićima koja ju okružuju.
Reference:
Dendrinos, Panagiotis & Adamantopoulou, Styliani & Tounta, Eleni & Koemtzopoulos, Kimon & Karamanlidis, Alexandros. (2022). The Mediterranean Monk Seal (Monachus monachus) in the Aegean Sea. “The Living Myth of the Sirens”, pp. 211-233.
Edgar Kupfer-Koberwitz, Naša braća životinje: razmatranje o etičnom življenju, Vegan i Prijatelji životinja, Zagreb, 2007.
Prilog nastao u okviru projekta BESTIA
