Najveći kontrast „Laibachu“, na ovdašnjoj muzičkoj sceni, je „Plavi orkestar“. Nisam stručnjak na tom polju, ali moja intuicija je pouzdan šaptač, a činjenica da sam nakon „Laibachova“ koncerta u Jajcu bio na koncertu „Plavog orkestra“ u Splitu, to potvrđuje (jer ne vjerujem u slučaj). Taj je spoj (nespojivog) režiralo Ministarstvo nebeskih poslova, a ja sam samo postupio po njegovom scenariju. I baš mi je drago da se tako zbilo: sam po sebi ne bih otišao slušati Lošu i momke u sportskoj dvorani na Gripama, kao što ih nisam poželio čuti ni prošlog ljeta na Sustipanu, a niti ikada prije, igdje. Imao sam, priznajem, artistokratsku predrasudu prema njima kao predstavnicima plitke muzike za široke narodne mase. Oni to uvelike i jesu ali zašto gledati s visoka široke narodne mase?! One omogućuju postojanje sviju iznad njih, sve do raznih elita (i praznih elitavica). Bez njih bismo svi skupa izgubili tlo pod nogama i propali u podzemlje.
Ovo nije tek puka gesta (kao što nije ni „Laibachova“ isprika drugu Titu prije početka koncerta u Jajcu) nego je izražavanje žaljenja zbog uobraženog gledanja odozgo na neke vrste ljude i na njihove (muzičke) proizvode. A „Laibach“ i „Plavi orkestar“ su pravi muzički proizvođači: prvi punih 45, a drugi 40 godina! Ne bi toliko trajali da ljudi, cijelo to vrijeme, ne trebaju njihove proizvode, a možda baš sada ponajviše. To što se njihovi proizvodi toliko razlikuju, a su gotovo dijametralno suprotni, nije nikakav problem (ni njima ni njihovoj publici nego je, naprotiv, dio rješenja. Najjednostavnije kazano: „Laibach“ pjeva i svira iz glave, a „Plavi orkestar“ svira i pjeva iz srca. Sam Loša je dva puta na splitskom koncertu i kazao: „Nisam neki pjevač, ali pjevam iz srca“! Nije ni „Laibachov“, ali on pjeva više iz glave. Predstavljajući grupu, za svoga bubnjara je rekao da je „dobra duša“ iz pozadine (koja im čuva leđa i daje vjetar u njih; dodao bih). Ovo mislim iz srca“ – dodao je Loša. Misliti iz srca nam je danas, u doba rastuće i prijeteće AI, potrebnije nego ikad prije, budući da ona ne misli ništa nego samo uvjerljivo simulira mišljenje, a ne osjeća ništa. Kada počnemo srčano razmišljati, onda brzo dolazimo do dublje samo/spoznaje iz koje tada izranjaju riječi žaljenja i kajanja. A takav se proces sada događa u čitavome svijetu, u milijunima ljudi; došlo doba da se istina proba. Pa što bude.
Iz srca srcima
On se, pjevajući iz srca, obraća srcima ljudi u publici, njihovim dušama, pogotovo mlađima (ali i onima koji se svoje mladosti živo sjećaju). Ja, nažalost, nisam imao tako jednostavnu, čistu i prirodno bezazleno zelenu mladost pa do mene nisu dopirale tako nevino naivne rime, (a la „ ponoć kuca, moje srce puca“ – neuzvraćene ljubavi) ritmovima za pocupkivanje i poskakivanje (zdrave i zaljubljene mladosti). Muzika za školarce i srednjoškolce (naročito za srednjoškolke)? Pa što onda!? I oni trebaju svoju muziku za ples, svoje stihove za svoje ljubavne boli i čežnje. Bitno je da im se to događa u pravo vrijeme, na prirodan i spontan način, dok njihove unutarnje strune titraju na frekvencijama zaljubljenosti – prijateljstva – drugarstva i u tom tročetvrtinskom ritmu. I dok je tako, da mladost pjevanjem, plesanjem i pljeskanjem izražava svoju životnu radost/i radosnu živost i u zboru klikće na ljubavne rime – nema zime i živjet će ovaj narod. I ne samo ovaj nego i ostali, ne isključujući narodnosti.
„Ti si meni sve, ti mi daješ sve; i kad tebe nema, teško mi je“ – to svaka „ona“ u tim godinama želi da čuje od njega, njena mladića. Imam osjećaj da malo koja danas može čuti te slatke riječi koje tako prijaju njenom uhu i griju njeno srce. Loša im pjesmom zadovoljava tu duboku potrebu i one mu radosne zahvaljuju na tomu pljući i poskakujući. I koliko je tek mladića koji postavljaju Lošino pitanje Suadi: „Da li si me ikada voljela“? Pa i oni nisu štedjeli dlanove na splistkom koncertu, mada ih je bilo osjetno manje nego djevojaka (što je posve normalan odnos brojki na nastupima „Plavog orkestra“). A svih skupa najmanje pet puta više nego onih na „Laibachovom“ koncertu u Jajcu. Što je takodjer posve normalno (a onda je i zdravo): kada bi bilo obrnuto, to bi značilo da nam se najviše krvi slilo u glavu, ostavivši solarni pleksus i genitalni neksus na cjedilu. Značilo bi da stojimo naglavačke, a to je opako stanje: zlo i naopako! Zorno bi nam pokazalo koliko smo postali izopačeni i udaljeni od jednostavnih stvari: ljubavi, iskrenosti, sreće i prijateljstva, koje daju život i čine ga vrijednim življenja. Pa neka je to iskazano prostodušno, neka djeluje pomalo infantilno i neka je sve odsvirano na prvu loptu i neka se ispod svake pjesme osjeća trava zelene livade dok je nama zelenila pod bosim nogama dotle će nam sunce sjati na plavim nebesima, neće nas progutati crna rupa. It’s green green grass of our common home. „Zelene su bile oči te, zeleno volim te!“
Priroda i protuprirodni blud
Ovo me podsjetilo na stari hit „Hajdemo, zovu nas polja“ Zdenke Vučković. „Da žanjemo žito. S njim ćemo ubrati ljubav, da, ljubav za ljubav“. Pastoralno? Utopijski? Možda, ali je lijepo, pozitivno i blago; dobro djeluje na dušu, smanjuje opasnost od duševnih poremećaja i oboljenja (kojih je sve više otkada je ovakvih pjesama i ljudi koji ih pjevaju sve manje). Zdenkin umilni glas djeluje bolje od bilo koje tablete za smirenje koju pijete, kao da vas iznutra umiva (a imala je i milo lice kao i stas). Bila je muzički meki sir „Zdenka“ i mislim da smo nju slušali dok smo njega redovito jeli. Koliko se sjećam, ništa nije falio i njoj ni njemu. A uvijek nešto fali onima koji bi kruha povrh pogače. „Plavi orkestar“ je obilno nahranio splitsku publiku (pred kojom, uz sarajevsku, uvijek ima tremu, kako je priznao), a bilo je i kolača na kraju jer publika je skandirala „Hoćemo još“. Pa je i dobila „Zaželjeli ste, poslušajte“: nekoliko pjesama čije naslove je najjače uzvikivala. Pa su svi s koncerta otišli emocionalno siti, oživljeni i, u konačnici, afirmirani.
Da, o tome se radi! Muzika „Plavog orkestra“ afirmira postojanje tih djevojaka i mladića baš takvih kakvi jesu, potvrđuje im da imaju pravo da to što osjećaju izražavaju na svoj način bez ikakvog ustručavanja i da nisu radi toga manje vrijedni od onih pametnih, sofisticiranih i elitnih. Dok „Laibach“ nema u svome opusu nijednu ljubavnu pjesmu (volio bih da griješim), sve pjesme „Plavog orkestra“ su ljubavne i diraju u srca svih onih kojima su namijenjene. A namijenjene su svima pa tko voli nek izvoli. Takva je inače priroda umjetnosti: svakomu se nudi, a nikomu se ne nameće. A umjetnosti ima raznih pa tako i naivne, npr one carinika Rousseaua i našeg Lackovića ali i one se nalaze u uglednim muzejima i galerijama. Kada se gleda očima srca, sve ima svoju vrijednost, značaj i ulogu pa se nikoga i ništa ne podcjenjuje niti precjenjuje. Na primjer: AI i njene algoritmove koji bi da nam diktiraju ritam života.
Nezamislivo je da bi „Plavi orkestar“ neki svoj album mogao nazvati „Klub usamljenih srdaca narednika Peperra“ jer sva njihova glazba ide k spajanju srdaca, prvenstveno onih tinejdžerskih, ali i svih ostalih koja su uspjela sačuvati svoju čistoću, barem nekim dijelom koji daje nadu. Loša nije pjevao i razgovarao s publikom, on je proveo nad njom i svojevrsni obred pročišćenja, kada je sve pozvao da svoje mobitele stave u stražnje džepove i da pjevaju i njišu se „mimo algoritama i digitalnih šumova“. Bila je to ozdravljujuća kupka, biti zajedno barem par minuta izvan dosega tih hvataljki tehnologije: to stvara dobar osjećaj postojanja i pripadnosti te upućuje kako da se sa/čuvamo od propadnosti. Prije nam je bilo toplije jer smo i sami bili topliji; to je bilo tako evidentno dok je publika mahala upaljenim mobitelima u rukama – nekada su držali upaljače. Meni je gledanje u vatru od djetinjstva bilo posebno drago, a gledati u hladne ekrane mobitela i računala moram, iako mi to uopće nije drago i šteti mi očima). Odmarale su se dok sam gledao ramena djevojaka, u redu ispod moga, koje su vizualnom muzikom svojih tijela pratile Lošine pjesme: gibanje samoga života!
Prije početka koncerta sam se prošetao tim sportskim kompleksom i zastao malo da pogledam utakmicu ženskog nogometa (kad sam već tu). Nije mi se svidjelo ono što sam vidio: nije bilo ženstvenosti u njihovim pokretima, a i kako bi bilo kada igraju mušku igri. Otišao sam ubrzo, nakon što je jedna opalila toliko snažan nehotični udarac loptom u glavu protivničke igračice da je ova pala na parket kao pokošena. Ostao sam još malo, dok se pogođena nije pridigla. Da su cure igrale odbojku ili da su izvodile parternu gimnastiku, ostao bih duže, naravno. Kratko sam bio i za šankom, na pola koncerta, hladeći se pivom i pušeći. Ubrzo mi je prišao jedan topli brat, mlađi, visok, skockan i pristojan te me pitao može li smotati jednu od moga duhana. Trebao je i rizlu, a kad ju je smotao trebao je i vatre od mene. Dao sam mu je, normalno, a on me – nakon prvog dima – uljudno ponudio još jednom pivom. Uljudno sam ga odbio. Pristojno je prihvatio moju odbijenicu te me pozdravio s „Ugodna večer“, a ja sam kimnuo glavom.
Misleći u njoj: očigledno je lik htio popušiti mi ga, to mi je jasno, ali mi nije jasno što ga je privuklo baš meni, kod tolikog broja mišićavo glasnih muškaraca u lokalu. No, nisam time razbijao glavu već sam se vratio u dvoranu. I dobro sam učinio.
Istaknuta i ostale fotografije: Milan Barbir
#Ante Kuštre #dnevna doza umjetnosti #koncert #Split
