OPASNO JE ZVATI SE LUKA

Split Connection

Dakle, „Ratovi zvijezda: Mandalorian & Grogu“ intergalaktički je mega shit movie par excellence (koji teško da će uskoro po šitosti biti premašen). Ja sam bio grogi već nakon 45 minuta agresivne, nasilničke buke, specijalnih efekata (iz arsenala specijalnog psihološkog rata) i pompozne muzike koja para uši (radi što više para na blagajnama). Uspio sam, trenirajući svoj mazohizam, izdržati još 15 minuta na sjedalici, a onda sam se digao i izišao iz kina (kakvo olakšanje!). Srećom, u publici je bilo tek desetak ljudi, većeg mazohističkog kapaciteta od moga: ostali su podnositi još sat i nešto bombardiranja očnih živaca i čitavog slušnog aparata (bili su to tepisi kadrova/bombi, neki i s napalmom), a to su skupo platili, pet eura za ulaznicu. Ja sam požurio u sigurnu zonu tišine usred Dioklecijanove palače, a pustio sam si još i gregorijanske korale, da mi isperu i dezinficiraju duh i tijelo od tog imperijalnog audio-vizualnog smeća. Da postoji pravde na ovom svijetu, postojao bi i Međunarodni sud kojemu bih uputio tužbu, zahtijevajući odštetu za pretrpljenu duševnu bol.

To je imperijalistički film koji tobože govori o ratu između galaktičke republike i Imperija, a zapravo samo bezobzirno eksploatira Hollywoodom kolonizirane svijesti domorodačkog stanovništva diljem planeta, pljačkajući njihovo vrijeme i trpajući njihov novac u džepove. Easy money: suvremeni robovi (samo se osvrnite oko sebe) sretni su u svojim nevidljivim lancima i još plaćaju svojim robovlasnicima da im ih pozlate. Ti su ljudi doslovce u mraku neznanja, a više od pola ove filmske torture događa se u mraku eksterijera noću ili zamračenih interijera, pa ne vidite skoro ništa, a svaki kadar namjerno je prekratak da vidite još i manje. Glavni je junak sav u crnom kostimu/oklopu, a preko lica mu je crna maska (koju valjda ne skida ni kada ide na zahod), što ima skriveni zadatak da privikne milijune gledatelja na planirano brisanje ljudskog lica najprije s ekrana, a onda i iz života. Simptomatično je da ljudsko lice, čak u krupnom planu, u ovom star-dreku imaju samo glavni negativac i glavna pozitivka koju glumi Sigourney Weaver, ali ona je već notorna pa se jedva računa. Žali Bože izgubljenog vremena i para.

Šamaranje onih bez obraza

No, zato je vrijeme bilo stalo za premijernih 160 minuta trajanja predstave „Leda“ u splitskom HNK, u režiji Franke Harjačeka. Krležine žestoke, a kirurški precizne rečenice šamarale su malograđansko društvo onog i ovog doba, u onoj i ovoj provinciji, padale su po obrazima svih likova te „komedije“, koja naprosto – kao žanr – u Hrvata nije moguća, kao što nije moguće da skorojević ima dobar ukus po pitanju bilo koje umjetnosti, a naročito slikarstva. Humor je povlastica povlaštenih inteligencijom i njezinim konkretnim plodovima moći, uključujući, naravno, i financijsku, statusnu, klasnu itd. Nasmijemo se spontano svaki put kada se netko spotakne i padne ili izvali neku glupost, tj. padne u jeziku, jer mi stojimo na nogama tada dok ovaj pada; dakle, nalazimo se u superiornoj poziciji u odnosu na drugoga. Humor „Monty Pythona“ u uskoj je vezi s moći Velike Britanije, koja i dalje ima veliku moć kao bivša kolonijalna sila. Pa si može dozvoliti ismijavanje vlastitih manjkavosti, predrasuda i klasnih izopačenja. Hrvat si to pak ne može priuštiti budući da nikada nikoga nije osvajao i kolonizirao, tj. bio superiorniji od koloniziranoga, nego je uglavnom sam bio osvajan i koloniziran, tj. inferioran. Zato Englezi mogu imati Pythonovce i „Mućke“, a mi tek „Našu malu kliniku“, više kao dijagnozu nego kao bolnicu. I viceve o Muji i Hasi, kao nama inferiornima, za privatnu utješnu upotrebu.

Zna li neki Hrvat neki vic o Austrijancima, Mađarima, Talijanima ili Nijemcima? Ili barem neki o Belgijancima, koji u europskom humorističkom okružju figuriraju kao tupi, ili barem jedan o Poljacima, koji u vicevima Europe igraju ulogu Bosanaca? Oba pitanja su, naravno, retorička. Krležini likovi previše su groteskni, jadni, promašeni i previše nam slični da bi tu ikakva komedija zapravo bila moguća. O njoj možemo samo sanjati, a dogodit će se tek onda kada na vrbi ne rode Srbi, nego grožđe. Smijati se na svoj račun i na račun predsjednika svoje stranke može samo duševno zdrav i duhovno i politički slobodan čovjek koji ne pati ni od kompleksa superiornosti tipa („Znaš li ti ko sam ja?“) ni od kompleksa inferiornosti tipa „Ja sam veliki Hrvat i katolik“. Dok se takav ne pojavi, morat ćemo kusati stare podgrijane juhe Ive Brešana („Hamlet u Mrduši Donjoj“) i Dušana Kovačevića („Balkanski špijun“).

„Leda“ je toliko dobro zvučala i izgledala da sam do kraja predstave mislio da na splitskim daskama gostuje neko zagrebačko kazalište, i tek sam na domjenku, koji je također bio kvalitetan i obilan, shvatio da su to Splićani glumili Zagrepčane, što je najvjerojatnije dobitna formula i u obratnom slučaju, kao kad su u elizabetanskom teatru muškarci glumili ženske likove. Pijanac, naime, ne može dobro glumiti pijanca, to može samo trijezan čovjek. Kada Splićanin glumi neki splitski lik, naročito u filmu, to je mojim ušima, a vrlo često i očima, naprosto nepodnošljivo, npr. 100-postotno splitski film „Južina“. „Ledu“ ću zato poslušati i pogledati još jedan put, a nastojat ću nekoga povesti sa sobom.

Opasno je zvati se Luka

Ako bismo hrvatsku suvremenu zbilju trebali odrediti nekim kazališnim terminom, ona bi bila teatar okrutnosti. A predstavu o njoj nasloviti „OPASNO JE ZVATI SE LUKA“. Luka Milovac nedavno je ubijen u Drnišu od strane Kristijana Aleksića, Luka Bančić prije nekoliko je godina ubijen u Splitu, a Luka Ritz u Zagrebu. Prvoga Luku ubio je već prije osuđeni ubojica, kronični nasilnik i psihopat; drugoga Luku ubo je kronični narkoman, a trećega njegovi vršnjaci. Drniški i zagrebački Luka bili su maturanti. To su činjenice koje dokazuju da Hrvatska, kao pravna i građanska država, još nije maturirala, a kad će i hoće li – ne zna se. Zlikovci raznih vrsta u RH imaju pik na dobre mladiće i učenike; ne ubiju li ih na vrijeme, oni će sutra-preksutra, kao zreli, pošteni i obrazovani ljudi, preoblikovati Hrvatsku u ne samo lijepu, već i dobru našu, pa će zlikovci i kriminalci biti u zatvorima, psihopati u ludnicama, a hrvatski sportski savezi neće biti u svezi s lopovlukom.

I zato je danas u Hrvatskoj opasno zvati se Luka. Osim ako se ne prezivaš Modrić. U tom se slučaju jedino možeš ubiti sam igrajući nogomet i u 70. godini, pod uvjetom da izbjegneš preko veze adekvatnu dijagnozu, i bivajući „ambasadorom“ RH do svojih 80-ih. I zato, dragi roditelji, ne davajte svojim sinovima ime Luka, osim ako ih od najmanjih nogu psihički ne trenirate da postanu nogometaši. Ako već to ime nose, nagovorite ih da ga promijene, na što imaju zakonsko pravo ako su punoljetni, a ako to odbiju i još su dobri učenici, učinite sve što je u vašoj moći da im ogadite znanje i poštenje. Tako ćete im spasiti život.

Istaknuta fotografija Disney/Lucasfilm / press materijal