Razgovor s Elenom Štrok povodom gostovanja na ovogodišnjem FAKI-ju u Studiju-galeriji Klet gdje se predstavila izložbom i glazbenim performansom The Bura Suite uz sudjelovanje Ante Medića
Imala sam prigodu pogledati 2021. godine Vaš posvetni performans zenitizmu pod nazivom Stotinu Sunaca, u sklopu programa što su ga organizirali Josip Zanki i Maja Bosnar, tada kao Vaši profesori, o zoni simulacije „junaka/inje novog doba“ na Cvjetnom trgu kojemu su se posebno razveseli beskućnici s obzirom na to da ste kao umjetnica-junakinja dijelili zenitističke, supersonične kolačiće koje ste za tu prigodu i sami ispekli. Recite nam nešto više o kostimu koji ste tada koristili za performans i na koje ste se još načine uključili u tu zenitističku obljetnicu?
Stotinu Sunaca je projekt kojim sam prije svega htjela napraviti korelaciju između vlastitog i nekadašnjeg poimanja avangarde, iz koje zenitisti potiču. Uz sam happening, važan dio rada bio je i poster, koji sam vizualno oblikovala s mišlju da bi on mogao biti objavljen u Zenitu prije 100 godina. Poster je bio važan i za komunikaciju o happeningu – ideja je bila da se minimalno promovira kroz društvene mreže te da vidim do koje mjere će ljudi primijetiti postere koje sam zajedno s nekoliko prijatelja polijepila po centru grada netom prije samog događaja.
Kroz svoj rad često provlačim ideje znanstvene fantastike u kombinaciji sa surealističkim narativom, što je velikim dijelom vidljivo i u Stotinu Sunaca. Kostim je refleksija tih ideja, pošalica kojom ukazujem na to da superheroji ne moraju imati smisla i da na kraju krajeva, mogu jednostavno dijeliti supersonične kolačiće beskućnicima.
Zamjetno je da često koristite plašteve poput bajkovite i stripovske junakinje: kako bi prema Vašim svjetovima mogla izgledati ova distopija u kojoj živimo.
Na ovo pitanje nemam jedan direktan odgovor. Smatram da je naš svijet jednako distopija kao i moguća utopija, i da stvarnost funkcionira na jedan krajnje eklektičan način. Nebrojene realnosti postoje jedna uz drugu i protiv druge i na kraju krajeva teško je iz toga razabrati jednu uniformnu nit. Unatoč tome, i sama se trudim pronaći je. U svom najnovijem radu Suita o Buri predstavljam jednu od ideja koje bi u mogućnosti mogle predstavljati naš svijet.
Svoj diplomski performans Baby Universe izvodite u Galeriji SC u Zagrebu 2021. godine gdje je posebno privukao pažnju postav performans: „zastave“, platna-sitotisak na tkaninama koja vise kao scenografska instalacija – planetarno, alkemijski označena crtežima. Performans ste oblikovali kao fikcionalni razgovor između Merkura, Marsa, Venere, Gee, Saturna, Jupitera i Plutona (koji naizgled razrješava problem)…
Baby Universe donosi bajkovitu sintezu vlastitih poimanja znanosti, mita i fikcije. Stvaranje i proučavanje simbola već je dugo vremena jedna od mojih fascinacija, pogotovo iz perspektive međuljudske komunikacije misli i emocija, koje su u vizualnom smislu u potpunosti apstraktne. No ne bih se nužno složila da se ovdje radi o alkemiji, već možda o procesu suprotnom tome. Radi se o odnosu moćnika prema vlastitoj moći, i mogućnosti gubitka iste. Što se dogodi kada oni koji već imaju kamen mudraca shvate da je i to samo privremeno, iluzija?
U tekstu povodom navedenoga performansa navodite sljedeće. „Tu misao dijeli i astrofizičar Joseph Silk, napominjući u poglavlju Cosmologists and their Myths svoje knjige Cosmic Enigmas sljedeće: U mnogim pogledima, Veliki prasak je suvremenim kozmolozima isto što su mitovi bili drevnim narodima.” Kakvo je Vaše shvaćanje mita, odnosno divlje misli kako ju je odredio Claude Lévi-Strauss?
Jedna stvar za koju smatram da je prisutna kroz sve znanosti je sistematično promatranje zasebnog fenomena u određenom kontekstu i dedukcija zaključaka kao posljedice tog procesa. Na određeni način, znanost je isto suvremena mitologija – predstavlja sustav vrijednosti prema kojima se društvo ravna, a totemi kojima se klanjamo preuzeli su oblike satelita, raketa, gadgeta, i slično. Moje shvaćanje mita poprilično je široko, no također i ne mislim da imam točno određenu finalnu ideju. Moj unutarnji procesor još uvijek učitava i računa sve informacije, da se tako izrazim.
Koliko su u Vašim radovima bitne hibridne stvaralačke metodologije, spoj umjetnosti i znanosti (etnografske prakse) te autofikcija? Npr. kako ste oblikovali rad Searching for Flowerman.
Autofikcija je zanimljiva tema pogotovo jer sve više smatram da je neizbježna ne samo za svaku umjetnicu/ka, već i za svakog pojedinca. Naše poimanje i iskustvo iste situacije varirat će s obzirom na mnoge vidljive i nevidljive faktore. Još uvijek istražujem i promatram ulogu autofikcije u svom radu, pritom osvješćujući magnitudu njene pojavnosti.
Znanost, bilo to etnografske prakse ili npr. amatersko istraživanje fizike, također je moja velika ljubav. Štoviše, htjela sam biti znanstvenica prije nego što me put naveo u drugom smjeru. No to je možda tema za drugu prigodu.
Koliko su Vam takve hibridne stvaralačke metodologije kao npr. one koje su vezane uz ljetne radionice u Plemenitašu (Oblikovna radionica Plemenitaš), kada ste zajedno s prof. Mirjanom Vodopijom istraživali zvuk iz ideje vezane uz izradu „zvučnih radova«“ iz različitih znanstvenih i umjetničkih disciplina, područja.
Kao prvo, Plemenitaš je jedno prekrasno mjesto, a program koji je Mirjana Vodopija zajedno s Ines Krasić i još nekoliko kolegica/kolaboratora tamo ostvarila bilo je nešto vrlo jedinstveno, pogotovo meni kao studentici. Studiranje u Mirjaninoj klasi, kao i podrška raznih ljudi koje sam u tom procesu upoznala me uvelike potaknulo da istražim i organički prihvatim multimedijalnost kao vlastitu praksu.
Sonja Bakota u razgovoru za Kulturflux predstavila Vas je kao pripovjedačicu osobnih mitologija. Koliko se u svojim narativnim performansima oslanjate na slavensku staru vjeru, npr. u radovima Baba Jaga, igra maga (2018) ili Velesov toranj (2018)?
Zanimanje za staroslavensku vjeru zapravo je krenulo iz shvaćanja da obrazovanje o tom narativu ne postoji u našem edukativnom sustavu. Kroz srednju, a nekad i osnovnu školu, upoznajemo se s grčkim i rimskim mitologijama, ponekad čak i nordijskim, no ni traga ni glasa Slavenima u tom kontekstu. Kroz gore spomenute radove pokušala sam ukazati na bogatstvo i kompleksnost naših starih mitoloških narativa.
Živite na relaciji Amsterdam – Zagreb; koje su sličnosti i razlike u navedenim scenama vizualne kulture?
Uf, ovo je esej sam za sebe ha-ha. Simplificirano gledano, korijen razlika je vrlo jednostavan, a to je količina mogućih financijskih potpora za umjetnice/ke. Ovo je dvosjekli mač doduše, jer iako veći broj umjetnica/ka u tom sistemu može preživljavati i čak dobro živjeti, to također pretvara umjetnost u još veći marketplace gdje je na kraju bitnije kako se netko promovira i koliko dobro kuži cake kod pisanja zahtjeva za fundinge. Na kraju se time perpetuira jedna od glavnih bolesti ovog doba gdje je bitnija ambalaža od samog sadržaja. Ima tu još mnogo komentara koje bi valjalo izdvojiti, al’ zasad ću se zadržati na ovome.
Pored narativnih performansa izvodite i glazbene performanse. Naime, nakon završene gimnazije i srednje glazbene škole u Varaždinu s diplomom glazbenice gitaristice, nastavili ste i navedenu umjetničku prasku. Tako ste se na ovogodišnjem FAKI-ju u Studiju-galeriji Klet predstavili izložbom i glazbenim performansom The Bura Suite (uz sudjelovanje Ante Medića), gdje zajedno meditativno istražujete međuigru vjetra i mora, a gdje se jednako tako promovirali svoju umjetničku knjigu koja prikazuje tri ključna dana potrage za burom.
Često se sve vraća zvuku, od kojeg sam počela. Anti i meni je ovo prva prava kolaboracija, no kako stvari izgledaju, ne i zadnja. Ante je napisao kompoziciju za The Bura Suite, a iako je moja ideja i direkcija bila vrlo jasna i prije toga, samo je postala još jasnija kad sam se imala prilike reflektirati na njegov soundscape. Zanimljivo je i to da, koliko god pokušavali replicirati sam performans, svaki put kad ga nanovo izvodimo nešto ispadne drugačije. The Bura Suite je zanimljiv rad za biti u njemu i nadam se da ćemo ga imati prilike sve više izvoditi.
Suitu o Buri opisujete kao „interdisciplinarnu SF bajka smještenu u budućnosti na Zemlji prekrivenoj vodom, gdje je Velebit jedan od rijetkih otoka. Dvije znanstvenice istražuju prirodne fenomene – vjetar i more, vjerujući da su oni drevni svjesni entiteti. Kreću u potragu za Burom — najstarijim vjetrom, no kad Bura nestane, suočavaju se s vlastitom podsviješću i propituju svoje vrijednosti.“ Koliko ste u navedenu naraciju upisali i Zoranićeve Planine, njegov zapis o Buri.
Ovo je prvi put da mi netko postavlja ovo pitanje! No zapravo, nije neutemeljeno ha-ha. Suita o Buri doduše nije temeljena na ničem osim na promatranju samog vjetra i mojih fantazija proizašlih iz toga. No možda je Zoranić svoj utjecaj dao na nekoj subliminalnoj razini…
Ujedno, izložili ste i grafike, nastale na rezidenciji u tiskarskom kolektivu @smak_press , koja prikazuju istraživanja kroz vizualne mape. Među ostalim navodite: „Na isti način na koji vjetar puše kao nevidljiva sila, zvuk se stvara kroz medije koje naše oko uglavnom ne može uočiti. Frekvencije zvuka se zatim prevode kao električni signali kroz osciloskop, stvarajući tako niz očaravajućih oblika koji teku poput vode.”
Grafike na ovoj izložbi su svojevrsne imaginarne Petrijeve zdjelice s uzorcima oblika skupljenih s površine mora u trenucima puhanja Bure. Ti oblici predstavljaju znanstvenicama u priči polazišnu točku za pokušaj razumijevanja hipotetskog jezika između vjetra i mora.
Što se tiče moje rezidencije u Smak Pressu, imam samo riječi zahvale i pohvale i veselim se idućem kreativnom susretu!
Vaš performans One Rakia for the Dead odabrala je radna grupa Mogućnosti za ’21, koju čine profesor/ice Mirjana Vodopija, Ana Hušman i Danko Friščić te kustosica MSU-a Leila Topić, te je bio izveden 2019. godine ispred ulaza u MSU gdje ste glazbom, razgovorom i gestom ostvariti posebne veze s publikom temeljene na tradiciji ljekovitih biljaka i potencijalima domaće rakije. Na koji ste način uključeni u znanje o ljekovitim biljkama i kako ste navedeno uključili u navedeni performans?
Ovaj je performans možda najosobniji rad koji sam ikad napravila. One Rakia for the Dead nije nastao iz moje želje da se nužno bavim ljekovitim biljkama niti sam se htjela predstaviti kao znalac o tome, što nisam. Ovaj rad hommage je mojoj pokojnoj baki, od koje moje skromno znanje dolazi, a koja je bila veliki dio mog odrastanja. Kada sam 2019. godine bila na Erasmusu na Akademiji u Pragu, dogodilo se da je u roku od dva-tri tjedna meni i još četiri kolegice/a na razmjeni, preminula baka. Kako je u nas običaj popiti rakiju za mrtve, uzela sam taj čin kao polazišnu točku za stvaranje rituala. U to sam kao referencu uzela moju najdražu bakinu knjigu o biljkama koju znam iz djetinjstva i napravila selekciju najučestalijih biljaka koje je baka obično imala kod kuće. Svatko tko je došao popiti rakiju sa mnom za nekog od vlastitih pokojnih, dobila/o je malo znanje o jednoj od biljaka koja ih je dopala okrećući kolo sreće.
U rezidencijalnoj kući za umjetnike De Liceiras 18 u Portu u Portugala sudjelovali ste u osnivanju kulturne organizacije „Eklipsefemero“ kojoj je svrha međunarodna promocija, povezivanje i umrežavanje umjetnika i organizacija kulturnih događaja. Kako u odnosu na druge europske nezavisne scene određujete našu – koliko se umjetnici vizualne kulture samoorganiziraju?
De Liceiras 18 je jako zanimljiva priča o prostoru koji je nastao iz praktičnih razloga te nikad nije namjeravao postati rezidencija. Njegov organički rast u rezidenciju doveo je do toga da se u nekom trenu trebalo pojaviti neko oficijelno tijelo, kako bi taj prostor imao uopće ikakvu šansu da ostane konkurentan u eksponencijalno gentrificiranom gradu. O toj bi se inicijativi i problematici također mogao napisati esej.
Općenito o samoorganizaciji, u kriznom smo periodu, globalno. Često vodim razgovore na ovu temu i često se pitam zašto je toliko teško ljudima da stvaraju i održavaju kolektive i nezavisne kolektivne prakse. Politika ovog vremena sustavno otežava rast bilo čega osim profita, tog zapravo imaginarnog fenomena. Umjetnice/i će se uvijek samoorganizirati, no danas je definitivno potrebna jedna kritičnija masa na sceni.
No, lako meni pričati, jer ja sama trenutno ne živim u Zagrebu. Svaka čast svima koji guraju nezavisnu scenu, Smak Pressu, Galeriji Klet, Cirkobalkani, Medici… I sretno svima koji tek kreću ili djeluju u manje eksponiranim kolektivima. Za mene je to jedan od rijetkih načina za očuvanje autonomije umjetnosti.
Elena Štrok je intermedijalna umjetnica i dizajnerica porijeklom iz Varaždina, s trenutnim sjedištem u Amsterdamu, NL. Osnova njene umjetničke prakse je image- and experience-making, bilo na papiru, ekranu ili pozornici. Od grafike do scenografije i light dizajna; od performansa do pisanja, Elena stvara hibridne medije specijalizirane za ostvarenje pojedinih narativa.
Svoj umjetnički put započinje na klasičnoj gitari, a nakon završene srednje glazbene škole i gimnazije u Varaždinu upisuje studij grafike na ALU u Zagrebu, u klasi Mirjane Vodopije. Isti studij završava s pohvalama Magna (BA) i Summa cum laude (MA). U međuvremenu odlazi na stručnu praksu u Porto, gdje pomaže voditi rezidencijalni program za umjetnike u sklopu organizacije DeLiceiras 18. Godine 2024. završava idući MA, Re:Master Opera, na Sandberg Institutu u Amsterdamu, gdje se nastavlja educirati u smjeru stvaranja izvedbenih umjetnosti u kolektivu.
Do sada je izlagala ili izvodila na raznim mjestima u Europi, uključujući MSU i HDLU u Zagrebu (HR), Dutch National Opera i H*art Museum u Amsterdamu (NL) te Galeriju OKNa u Portu (PT).
Istaknuta fotografija: One Rakia for the Dead. Fotografija: Nenad Glavan
Prilog nastao u okviru projekta BESTIA
