Bistre vode Bosnom teku

Rodio sam se već pomalo
umoran od života.
Nisam mogao shvatiti 
zašto je za mene svaki
živ čovjek 
tajna treptavih očiju i 
zašto se pred mojim koracima 
svaka vrata zatvaraju, 
kao na tajni znak.

Ivo Andrić

Ljubitelji prirode su u Sarajevu svoji na svome. Ne treba posebno isticati Olimpijske planine sa čarobno lijepom florom i faunom. Njihove bajkovite planinske pejsaže ukrašavaju bistri potoci, izvori i brojna vrela kojih ima vjerovali ili ne 1380. Postojeću riječnu mrežu u i oko Sarajeva čine rijeke: Bosna, Željeznica, Zujevina, Miljacka, Ljubina, Misoča i Stavnja, Tilava, Dobrinja, Bijela rijeka, Crna rijeka, Rakitnica, Mošćanica, Vogošćanska rijeka.

Značajni periodični vodotoci su Brekin potok, Crni potok, Duboki potok, Gajevički potok, Krivački potok, Studeni potok i mnogi drugi. Kad su u pitanju vrela i izvori u okolici Sarajeva ih ima oko 1380, a najpoznatiji su svakako: Vrelo Bosne, Vrelo Mošćanice, Željezničko vrelo, Vrelo Ljubine, Izvor Krupe, Kradenik, Radava voda, Sedrenik, Lađevac, Sveta voda, Bijele vode, Kraljevac. Rijeka „Bosna“ izvire iz kraških vrela (selo Vrutci u blizini Ilidže) u podnožju planine Igman na oko 500 m nadmorske visine. Sam lokalitet izvora se naziva Vrelo Bosne i poznato je sarajevsko izletište, a odnedavno je proglašeno Parkom prirode. Sada se i ovdje naplaćuje ulaz kao recimo na slapovima Krke ili Plitvičkim jezerima.

Rijeka Miljacka je duga 35,9 kilometera, a najvećim dijelom protiče kroz glavni grad Sarajevo. Nastala je spajanjem Paljanske Miljacke koja izvire ispod Jahorine i Mokranjske Miljacke koja ima izvorište ispod Romanije. Nekoliko kilometara istočno od Sarajeva u selu Dovlići, ove dvije rijeke se spajaju u jednu. Za Miljacku, koja je opjevana u pjesmama, se kaže da je najmanja rijeka sa najviše mostova. Za sada ih ima preko dvadeset, a iz godine u godinu se grade novi mostovi na Miljacki. „Onaj ko ne umije nabrojat imena svih mostova na rijeci Miljacki ne može se smatrati pravim Sarajlijom“, ustvrdio je onomad legendarni Nuno. Možda je malo pretjerao, basisti su skloni pretjerivanju – znamo to uostalom po Emiru Kusturici koji nas često iznenadi sa nekom svojom duhovitom i bombastičnom izjavom. Kusta je pored ostalog i bas gitarista u bendu „No smoking orkestra“. Kada koračam nekim od mostova na Miljacki znam naravno o kojem mostu je riječ, ali da me neko upita da ih sve pobrojim po imenu sumnjam da bi se odmah na prvu dosjetio. Ja bih rekao da se ne može smatrati pravim Sarajlijom onaj ko ne zna ko je „Nuno“. Iza ovog nadimka se naravno skriva nitko drugi do Ismet Arnautalić slavni gitarista kultnog benda „Indeksi“. Ostavljamo Nunu i krećemo prema Ilidži, koja je barem kad su prirodne ljepote u pitanju najljepši dio Sarajeva. I na Ilidži ima jedna modra rijeka – „sto godina duboka je, tisuć ljeta široka je“. Dakle, riječ je o Željeznici. Ova sarajevska rijeka nastaje spajanjem Hrasničkog i Godinjskog potoka, koji izviru na planini Treskavici (2088 m), a sastaju se kod sela Turova. Željeznica svojim tokom prolazi kroz Ilidžu a uljeva se u rijeku Bosnu nedaleko od naselja Osijek. Sve ostalo su mitovi legende koje naravno ne smijemo zanemarivati. One sa bogatom maštom u fokus stavljaju dolinu bosanskih piramida. Prema njima sva dešavanja od Homera pa na ovamo su povezana sa našom dolinom Piramida. Možda je Carstvo sjenki u koje silazi Odisej prilikom svog odlaska iz Troje samo slutnja tog podzemnog nevidljivog svijeta, koji je mnogo prostraniji i bogatiji, nego trenutačni svijet iznad površine, koji živi samo u sadašnjosti. Folklor isto tako ključa iz tog podzemnog vrela, jer je sazdan od prirodnih sokova. Da li će se narodna kultura u današnjem vremenu oduprijeti silikonskoj poplavi u procesima robotizacije, koja prati globalizaciju veliko je pitanje. Oko nas primjećujemo na svakom koraku tragove moralnog posrnuća. Homer je u svoje vrijeme pisao o Merkuru koji je istovremeno bio bog lopova ali i trgovaca. Bio je najdomišljatiji od helenskih Olimpijaca. Izumio je kornjačinu liru i sunčev plin, krao je od ljudi i Bogova, a još kao dijete bio je mali Kalmonije, koji je kliznuo iz kolijevke da ukrade par goveda. Njegova dugogodišnja praksa kao vodiča sjena, učinila ga je posebno prikladnim za otpremanje duša, za čiji je transport na bijeli otok, on bio zadužen. Čovjek je sagradio mnoge mostove, ali onaj najvažniji – most između ovog i onog Svijeta još nije. Zbunjenost ostaje, praznina koja razdvaja Svjetove je golema…

Sarajevo-Rimski most (Snimio Marko Raguž)

Uh, skoro da zaboravih par riječi kazati i o znamenitom Rimskom mostu u Sarajevu. Ovaj zaboravljeni dragulj je udaljen jedva stotinjak metara od vrela Bosne. „Samo još Rimski most stoji kao usnuo nad svojim sopstvenim likom u plitkoj vodi. Samo još nekoliko lakih pokreta perom koji treba da upotpune sliku nad kojom će se čitalac, takođe putnik, zamisliti, ili je neće ni vidjeti“, zapisao je Ivo Andrić o ovom mostu. Za  Rimski most kažu da ga je sagradio prkos, jer je navodno kasnije iz njegovih pukotina procvjetala sarajevska Katedrala. O, Bože. Suze liju, suze peku, bistre vode Bosnom teku. Ispod Rimskog mosta sve izgleda drugačije i „Traje duže“ što bi rekla pjesnikinja Darija Žilić. Na ovom mističnom mjestu i žuborenje vode ima uvijek drugačiji zvuk –  eho ove muzike ima aromu vječnosti i pred vašim se očima razlijeva u tisuću tonova. Ovaj kameni spavač, prkosan od sna vjekovima strpljivo osluškuje najuzdrhtalije radosti, strahove, slutnje i maštanja svojih posjetilaca. Još od prastarih vremena u njemu se odslikava neumorna ljudska čežnja za ljepotom. Rijetke Sarajlije koje pohode ovo mjesto to rade pobožno i tiho, kao da se radi o nekom svetištu. Prikradaju se oprezno i nečujno kao trgovci konjima sa obližnje stočne pijace Butile, koji kraj Rimskog mosta treba tek malo da predahnu, napoje konje pa da nastave dalje preko planine Igman, šumskim puteljcima do zabačenih sela Pindičići ili Vučja luka. Stočna pijaca Butile je u ono svoje zlatno vrijeme bila mjesto na kome su snovi imali dobre šanse da postanu stvarnost…

O MENI SVE OVISI, A JA VISIM O TANKOJ NITI (Sokrat)

Stari dobri Vofgang fon Gete je bio zaokupljen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Smatrao je da nacionalna književnost nema više puno toga za reći jer kako kaza „počinje epoha svjetske literature i svako mora doprinositi razvoju toga razdoblja“. Govorio je da treba poznavati perzijskog pjesnika i mudraca Hafiza da bismo bolje razumjeli španskog pisca Kalderona. „O meni sve ovisi a ja visim o tankoj niti“, veli Sokrat te nastavi: „Pa i ovo naše pismo ima u sebi nešto čudnovato i u tome ono zaista liči na slikarstvo: ta i proizvodi slikarske umetnosti stoje pred nama kao da su živi, ali ako ih nešto upitaš, oni sasvim dostojanstveno ćute. Isti je slučaj i kod slova: čovek bi pomislio da govore kao da nešto razumeju, a ako ih upitaš da shvatiš nešto od onoga što se govori, svagda kazuju jedno te isto. A potom: kad je jedanput napisana, svaka reč tumara ovamo i onamo isto tako k onima koji je ne razumeju kao i onima kojima nije namenjena, pa se ne zna s kime treba govoriti, a s kime ne“. Platon je ovdje usporedio riječi, odnosno jezik i slikarstvo. Ali slijedeći taj trag mogla bi se napraviti usporedba između riječi i tona (muzičkog tona). Riječ bi u tom slučaju nalikovala imploziji, ona uvlači u sebe kao crna rupa, dok je ton eksplozija, njegovi talasi se šire prostorom prema vani. Naravno, te pojmove ne možemo odvajati, jer je sam svemir zasnovan na igri između implozije i eksplozije. Kada se širi, on stvara, a kada se sužava, on povlači za sobom i uništava, kako bi se sveo na atom iz kojeg se ponovo preporađa. U umjetnosti je taj atom ton ili riječ. On je osnovna jedinica, koja vještom rukom umjetnika može da kreira jedan sasvim zaokružen svijet, pravi univerzum. Muzički ton, također, prima u sebe boje, emocije, misli, ali ih na jedan čudnovat način rastavlja i prevodi, na principu razgovora između onoga što je nepromjenljivo i onoga što se mijenja. Baš kao jezik, koji u znaku ima ekvivalent svemu što gradi čovjekov svijet, tako isto taj svijet mora da pronađe svoje ekvivalente u tonovima. Tek kad ta veza bude uspostavljena, kada svih šest čula posreduje prema nečemu što se samo sluša, i poveže se ukupni svijet koji je opažan u skladu s protokom vremena, tek tada u carstvu tonova uskrsava univerzum, koji živi u formi zvuka, i koji se kao takav uvijek može putem notnih oznaka rekonstruirati i obnoviti. Međutim, važno je naglasiti da tonovi ne žive isključivo od zvuka, kao ni slikarstvo od boje, jer prevode u zakonitosti svoje stvarnosti ono što im izvorno ne pripada. Dakle, imaju sposobnost integriranja i asimilacije, koja je imanentna imploziji. Baš onako kao riječ, koja po svojoj prirodi prima u sebe, preko glasnih žica obrće svoju energiju od „unutra“ prema „vani“. Tako da riječ itekako koristi potencijale svoje zvučnosti, što je jedno od sredstava da riječ „tumara ovamo i onamo“ – kako je to napisao Platon. Ton je u stanju da prevodi snježnu bjelinu i zaleđeno vrijeme, kao i jarko crvenu svjetlost u augustu. Emocije su nekad povezane sa osjećajem bola, i premda jezik jako mnogo obrađuje traumatsko iskustvo, kad boli, muzika je mnogo adekvatniji medijum tog stanja, jer jezik tada pokazuje svoje manjkavosti i djeluje zbunjujuće. Ponekad riječi zanijeme, ali muzika preuzima tada upravljačko kormilo. Između jezika i muzike postoji jedna pukotina, koja proizvodi vječito trenje, ali oni udruženi pale iskru života koja budi nadu. Stoga među njima postoji jedan savez još od samog rođenja tih umjetnosti. Muzika ipak nije svemoguća. Problem nastaje onda kad ljudi od muzike očekuju da ima smisla, dok istovremeno prihvataju da ga život nema.

OD „MEDIALE“ DO ANDRIĆ GRADA

Bulgakov u svojoj „šumi fikcije“ pominje velikog crnog mačka koji prati Wolanda (đavola) hodajući na zadnjim nogama, Miro Glavurtić u ovoj čudesno lijepoj slici koju vidite prikazuje neku svoju fikciju svijeta u kojoj, pored ostalog, vidimo i jednog velikog bijelog mačka. Emir Kusturica sa svojim filmom „Crna mačka, bijeli mačor“ pravi nevidljivu kopču te pokušava (tako se barem meni čini) ujediniti odnosno spojiti „razdružene“ svjetove. Kad se u ovoj našoj imaginarnoj „životinjskoj farmi“ prvi put začula riječ „razdruživanje“ magarac kreće u akciju te se tvrdoglavo „popreči“ na pruzi zaustavljajući vlakove („duga li je Lajkovačka pruga“ što bi rekao Handke). I gle čuda, u sljedećem filmu Emira Kusturice „Život je čudo“ se doista pojavljuje jedna scena u kojoj se magarac poprečio na pruzi dok ga neki tamošnji seljak (glumac Aleksandar Berček) pokušava privesti pameti. Pomenuta se čudesa, što je i logično, pretakaju i u našu stvarnost. Prije 15-tak godina se ovdje kod nas u blizini Kozje ćuprije samo od sebe (ili na neki tajni znak nebeski) odvaljuje pola brda i zatrpava auto put Sarajevo-Pale kod tunela Lapišnica. „Fikcija je uvijek neka vrsta istine“, podsjeća nobelovka Olga Tokarčuk. Htio sam reći da se riječ „razdruživanje“ ne pojavljuje sama od sebe nego je posljedica čudnog spleta okolnosti koje su povezane sa gubitkom „metafizičkog uporišta“. „Po prokletoj muci i neuporedivoj draži ovoga posla, mi osećamo jasno da od nekog nešto otimamo, uzimajući od jednog tamnog sveta za neki drugi koji nam je nepoznat, prenoseći iz nečega u nešto što ne znamo šta je. Zato je umetnik izvan zakona, odmetnik u višem smislu reči, osuđen da natčovečanskim i bezizglednim naporima dopunjuje neki viši, nevidljivi red, remeteći ovaj niži, vidljivi, u kom bi trebalo da živi celinom svoga bića.“ Andrić dakle piše o tome da postoje vidljivi i nevidljivi svjetovi, i da duh umjetnika oblikuje materijal koji pripada tom nevidljivom svijetu, i da ga prevodi na jezik razumljiv u ovom vidljivom svijetu, u kojem sve kratko traje, i u kojem je sve osuđeno na propadanje. „Mi stvaramo oblike, kao neka druga priroda, zaustavljamo mladost, zadržavamo pogled koji se u prirodi već nekoliko minuta docnije menja ili gasi, hvatamo i izdvajamo munjevite pokrete koje nikad niko ne bi video i ostavljamo ih, sa svim njihovim tajanstvenim značenjem, očima budućih naraštaja.“ Ovdje Andrić govori o sličnosti prirode i umjetnosti – po tom svom stvaralačkom karakteru. Jer i priroda je veliki stvaralac, koja sama od sebe oblikuje ovaj Svijet, unutar kojeg takoreći iz ničega nastaju oblici, razvijaju se i egzistiraju neko vrijeme, da bi potom umrli – ali se istovremeno i obnovili nastavljajući egzistenciju. U tom smislu je u živoj materiji zapisan kod koji već unaprijed ima zacrtanu strukturu budućeg razvoja. Dalje Andrić piše: „Po tom višku koji nosi svako umetničko delo kao neki trag tajanstvene saradnje između prirode i umetnika, vidi se demonsko poreklo umetnosti. Postoji legenda da će Antihrist, kada se bude pojavio na zemlji, stvarati sve što je Bog stvorio, samo sa većom veštinom i sa više savršenstva. Njegove pčele neće imati žaoke i njegovo cveće neće tako brzo venuti kao što vene ovo u našoj prirodi. Time će on namamiti lakome i lakoverne. Možda je umetnik preteča Antihrista. Možda se hiljade i hiljade nas igramo Antihrista, kao što se deca, usred mira, igraju rata.“ Kada Andrić piše o demonskom porijeklu umjetnosti, to u izvjesnom smislu korespondira sa onim što je izjavio Nobelovac Andre Gide, koji je kazao da prava umjetnost nastaje u saradnji s Đavolom…

Istaknuta fotografija: Sarajevo – Izvorište rijeke Miljacke ispod Ravne planine; izvor: “Ljubitelji prirode”