„Svaki umjetnički proizvod dijelom je manipulacija“
Na 35. Marulićevim danima koji su sada već iza nas, splitska publika imala je priliku pogledati i dramu Tomislaca Zajeca „Nestajanje“ u režiji Dore Ruždjak Podolski.
Drama je 2021. godine dobila drugu nagradu „Marin Držić“ i to Zajecu nije prvi Držić, do danas ih je dobio još pet, ali svi će se složiti da je „Nestajanje“ najpotpunija i najkompleksnija drama.
Unatoč samoj nagradi koja se dodjeljuje od 1991. kako bi potaknula domaće kazališno i dramsko stvaralaštvo ne može se puno autora pohvaliti da im je djelo na kraju i postavljeno.
„Nestajanje“ je, čini se, imalo sve preduvjete za postavljanje na pozornicu HNK Zagreb i to je bila odlična odluka tadašnje ravnateljice drame Nenni Delmestre.
Riječ je o intelektualnoj obitelji u kojoj je majka povjesničarka umjetnosti Vjera (Nina Violić) dok je Karlo, otac znanstvenik geolog (Krešimir Mikić). Imaju kćer jedinicu Teu (Iva Mihalić) s kojom se ne znaju nositi. S druge strane upoznajemo i novopečenu obitelj u kojoj Marko (Marin Klišmanić) pokušava postati znanstvenik dok se majka Ana (Iva Jerković Oreški) vraća na posao ostavljajući bebu na očevu skrb.
Obitelji upoznajemo u trenutku kada se sve čini savršeno, otac prima još jednu nagradu za doprinos akademskoj zajednici, na vrhuncu su svojih karijera. Savršena obitelj se lagano urušava po primitku pisma koje otkriva Karlovu predatorsku narav koja je dobro sakrivena.
Ono što čini ovo djelo kompleksnim je sam autorov pristup temi koju možemo promatrati iz nekoliko kutova. Nije važno je li riječ o mračnoj obiteljskoj drami ili pak simbolističkoj drami koja u sebi nosi puno dublji smisao jer ona je upravo sve od navedenog. Uspješno objedinjuje različite motive kroz unutrašnje stanje likova i njihove međusobne odnose. Na samom početku drame, bez ikakvih spoznaja ulazimo u svijet tajanstvenog kroz susret s dječakom (Tomas Dolić) koji recitira dječju pjesmicu koja u nama budi emociju, ali i laganu jezu iako ni sami ne znamo zašto.
Dojmu jeze doprinosi i jednostavna i efektna scenografija (Stefano Katunar) koja svu radnju stavlja u zatvoreni prostor koji se u dubini pozornice smanjuje tvoreći efekt klaustrofobije, obojen sitnim crnim mrljama ostavljajući dojam vlage i ustajalosti.
Režijska rješenja su sjajno postavljena od čega bih posebno istaknula dijaloške sekvence koje se pretapaju iz jednog odnosa u drugi stvarajući finu fluidnost i povezanost koja nije rascjepkana.
Istaknuta fotografija: prizor iz predstave “Nestajanje”; 35. Marulićevi dani
Kako vrijeme prolazi i pukotine se rastvaraju uočavamo da i sve radnje ne prate linearni tok vremena, ali i za to postoji valjan razlog, a to je lik Alise (Lana Barić) koja čini sponu s različitim svjetovima. Lana Barić je to izvela na odličan nepretenciozan način gradirajući lik od konobarice do zabrinute majke do već spomenute spone svjetova.
Pratimo paralelno Karlov i Markov život koji se u jednom trenu isprepleću zajedničkom temom geologije koja ujedno otvara sve erozije i degradacije društva. Kako se njihovi životi isprepleću, puzzle slažu na svoje mjesto toliko se njihovi životi, koji kriju strašnu tajnu, raspadaju. S obzirom da drama ima jak psihološki metatekst (u čijem je procesu nastajanja sudjelovala klinička psihologinja Iva Žegura) ovo nije samo drama koja govori o zlostavljanju maloljetnika, već i o borbi kako nastaviti kao žrtva dalje sa životom. Karlu, s jedne strane, kao predatoru koji to radi cijeli život nije problem, iako je usput izgubio obitelj. Očito je da geneza devijacije seže i dalje u prošlost jer se u jednom dijelu drame kaže kako mu je majka na tavanu sakrivala nekog Židova, dok je otac u podrumu šivao odore za ustaše. Krešimir Mikić čvrsto nosi svoju ulogu bez iti malo emocija ostajući dosljedan svojoj pojavi intelektualca kojeg vodi samo ambicija. Njegova supruga pak nije te sreće jer je u drugom dijelu drame vidimo kao onu koja se javlja iz mrtvih i ironičnim tonom iznosi dalje radnju što je još jedna potvrda kako Zajec briše granicu ovog i onog svijeta, a Nina Violić to radi tako prirodno prebacujući preko četvrtog zida da imamo osjećaj kao da se baš nama osobno obraća. I kada nam kaže da „ljudi ne plaću zato što su slabi već zato što su predugo bili jaki“ mi joj vjerujemo i shvaćamo razlog njene smrti. I kći Tea (Iva Mihalić) nije ništa drugo doli produkt propadanja jedne obitelji zbog očevih grijeha jer se od samog početka nisu znali nositi s njenim stavovima koji su se poslije prometnuli i u gospodarski kriminal. Slijepa od svog ega, jednostavno nije prihvaćala da i njoj dolazi kraj, a jedino što naslućujemo je prihvaćanje očevih grijeha jer nije dozvolila sinu kontakt s djedom.
Od usputnih likova susrećemo se s Bakom, Gazdaricom i Katicom koje glumi Ksenija Marinković koja likovima daje i dozu humora pa se uz svu težinu teme koji put moramo i nasmijati jer doza odsutnosti koju nosi u svojim likovima je odlična. Dečko s ekrana (Marin Stević) jako dramatično i modernistički iznosi svoju istinu s kojom se ne može nositi i njegov jedini izlaz je smrt.
Glavni lik djela Marko (Marin Klišmanić) koji je prvi put dobio priliku za veliku ulogu koju je perfektno odradio s obzirom da je jako zahtjevna, igrajući gluhu osobu koja je kasnije u djetinjstvu dobila priliku za sluh, (Ines Carović- jezična savjetnica) iz koje je Klišmanić izgradio cijelu ulogu koja obuhvaća emotivni, fizički i psihički pristup. Njegov govor, mimika i pokreti odišu osobom koja je u životu i uz svoj hendikep puno propatila. Njegov niz tragedija za koje poslije shvaćamo su tek odraz traume iz djetinjstva koja ga je obilježila za cijeli život. Ipak, on ne odustaje, on odbija biti žrtva i u tome je posebna ljepota ove drame. Marko je lik kroz kojeg progovara sam autor i tako postaje glas nemoćnih i obespravljenih šaljući poruku kako unatoč svem zlu život mora imati svoju svrhu i uvijek postoji razlog za ići naprijed u životu. Nema tog zla koje nam je učinjeno, a da se ne možemo suočiti s njim, spoznati sam čin, biti veći od njega i hrabro nastaviti kroz život. Treba to znati, smoći snage i nastaviti svojim putem hrabro.
Iz prethodno navedenog je ovo djelo postalo „larger then life“ i trebali bismo mu se vraćati svaki put kad nam život izgubi smisao potvrđujući kako ovo umjetničko djelo nije samo dijelom manipulacija već potvrda kako i u najtežim životnim situacijama moramo imati razlog za život.
#35. Marulićevi dani #Dora Ruždjak Podolski #drama #Nestajanje #predstava
