U petak, 22. prosinca, Kvarnerska je filmska komisija u riječkom Art-kinu održala četvrto izdanje svog programa Kvarner u kratkom u sklopu kojeg se večer najkraćeg dana u godini posvećuje prikazivanju selekcije kratkometražnih filmova snimljenih na prostoru Primorsko goranske županije. Kvarnerska filmska komisija filmski je ured osnovan 2016. unutar javne ustanove Art-kino uz podršku i poticaj Grada Rijeke, Primorsko-goranske županije i Hrvatskog audiovizualnog centra, a programom Kvarner u kratkom sada već četvrtu godinu za redom predstavlja široj javnosti filmove kratkog metra mladih lokalnih autorica i autora, dajući pritom na vidljivosti njihovom radu, ali i otvarajući prostor daljnjem učenju i uključenju mladih u svoj program.
Ovogodišnju selekciju radova činila su dva dokumentarna kratkometražna filma- Dnevni boravak Maje Ležaje i Kantrida Luke Karla Kauzlarića, te eksperimentalni film Žal Mare Prpić, s početkom prikazivanja u 19 sati. Nakon projekcije filmova uslijedio je razgovor s autorima pod moderaturom Anje Matić. Program se nastavio u 20 sati premijerom kratkometražnog filma Neka ljubav kaže sve o nama riječke redateljice Kristine Barišić, koju je popratio i razgovor s dijelom filmske ekipe- redateljicom i scenaristicom Barišić, koscenaristicom Dunjom Matić Benčić te glumicom Oliverom Baljak.
Dnevni boravak, Maja Ležaja
Sedmominutni dokumentarni film Dnevni boravak snimljen je kao vježba prostora u sklopu Filmaktivove Nove škole dokumentarnog filma. Kadrovi većini nam dobro poznatog prostora, ali i lica, hvataju čar tog kafanskog mikrokozmosa, sinestetički budeći želju za šalicom dobrog dnevnoboravskog espressa. Autorica je taj prostor za snimanje izabrala bez prevelikog dvojenja, kako saznajemo u razgovoru nakon prikaza filma, a njena se ljubav prema Dnevnom boravku očituje i u oku kamere. Kroz detalje tog živopisnog kafića, poput korica knjiga, i vibrantne kolorite mjesta, Ležaja je u sedam joj danih minuta uhvatila atmosferu, koliko prostorno specifičnu, toliko i onu univerzalnu karakterističnu za kafiće kao draga okupljališta stalnih gostiju- kroz snimke interakcija gostiju i parova, pa do zabrinutih usamljenih cigareta i fokusiranog rada za stickerima oblijepljenim laptopom. Ležaja je uhvatila intimne trenutke jednostavnog pijenja kave bez da subjekti kamere razbijaju četvrti zid što gledatelju omogućuje osjećaj da je i sam tamo, a to je postigla tako da u Dnevnom boravi često te su se svi nakon par dana naviknuli na prisutnost kamere. Film je premijerno prikazan ljetos na Liburnia film festivalu, no redateljici najdraža projekcija bila je ona, ne čudi, u samom Dnevnom boravku.
Kantrida, Luka Karlo Kauzlarić
Kauzlarićev redateljski prvijenac također je nastao u sklopu Filmaktivove Nove škole dokumentarnog filma te svoju premijeru doživjevši također na Liburnia film festivalu, gdje je bio prepoznat od strane žirija osvojivši nagradu za najbolji regionalni film. Kantrida, dokumentarni film kratkog metra, u jukstaponom ključu kontrastira arhivske snimke povijesno upamćene utakmice iz 1999. godine sa snimkama današnjeg stanja stadiona Kantrida. S obzirom na to da se pitanje stadiona Kantrida u mjesecima nakon Liburnia film festivala dodatno razvijalo, film koji se bavi pitanjem slavne prošlosti u kontrastu s današnjim stanjem, ali samim time i pitanjem budućnosti stadiona, bilo je tim zanimljivije gledati. Pitanje statusa quo stadiona Kantride dotaklo se i u razgovoru s autorima, pri čemu je Kauzlarić iskazao kako je film sam bio i osmišljen kao kritika Gradu.
Žal, Mara Prpić
Eksperimentalni film kratkog metra Žal premijerno je prikazan u petak, a bavi se pitanjem emigracije mladih kroz prikaz stanovništva otoka lišenog vegetacije. Sniman u crno-bijeloj tehnici, film od prvog kadra gledatelja uvlači u svijet na granici s mitološkim, okvir kroz kojeg se problematizira aktualno društveno pitanje na alegorijski način. Film naglašene vizualnosti svoj narativni dio smješta u titlove, odabir kojeg Prpić tumači: „Naracija je u titlovima, svatko čita sebi sam i svatko je sam sebi narator. Bez nametnutog glasa, svatko čita svojim vlastitim glasom što omogućava veći prostor interpretacije.“ Vizualno se ističu kadrovi morskih vizura i oštrih stijena, naspram kojih glumci odjeveni minimalno u bijeloj tkanini ostavljaju dojam ranjivosti. Ekspresivniji vid iskustva bivanja na stijenama postiže se prikazom plesnog performansa, ali i sekvence unutar koje dvije djevojčice uronjene u performans za prednju kameru svojih mobitela kontekstualiziraju jedan od potencijalnih uzroka emigracije- globalizacijske procese i zov obećanog svijeta na naprednome zapadu. Prpić u razgovoru s autorima kazuje kako joj je bavljenje društvenim problematikama blisko još od srednjoškolskih dana, a baviti se problemom emigracije mladih u kontekstu ovog filma bira zato što je emigraciju osobno iskusila, ali i zato što čini bitan aspekt njene generacije: „Probala sam analizirati neke uzroke zašto odlaze ljudi, pri čemu ovaj film nije nikakva osuda odlasku. Ne bi trebao biti ni pozitivan ni negativan komentar, samo analiza. Oni koji tu ostaju, fokusiraju se na ljepotu, oni koji odlaze fokusiraju se na neke probleme zbog kojih nisu mogli ostati.“ Osim kvalitete vizualnosti postignute spretnim kadriranjem krajolika, kao i odabirom crno bijele tehnike snimanja koja podupire dojam istovremene bezvremenske mitologičnosti i aktualnosti putem primjerice mobitela- nužne za alegorijsko problematiziranje suvremenih društvenih dinamika, valja istaknuti i CGI rad na filmu. Jedan od upečatljivijih kadrova svakako jest prikaz preobrazbe žene u sirenu, kao metafora onih koji uspiju ostati i preživjeti na otoku. Glumački postav filma čine Vanda Velagić, Toni Flego, Matija Tomić i Lovro Mirth, a za sam proces snimanja, koji je trajao dva uzastopna ljeta, Prpić kaže: „Žal je, kako je počeo uključivati sve više i više ljudi, bio svojevrsni performans da svi mi surađujemo. Da to bude mjesto gdje je uključeno što više ljudi i da možda baš produkcija ovog filma uspije usporiti tu tendenciju odlaska o kojem priča, dajući prostora vidljivosti divnim umjetnicima i stvarateljima iz ovog kraja.“
Nakon prikazanih triju filmova koji se, snimani na području Primorsko-goranske županije bave prikazom, ali i širim društvenim problematikama tog prostora- bilo gradskim upravljanjem javnim prostorima ili emigracijom mladih, u 20 sati premijerno je u Rijeci prikazan Neka ljubav kaže sve o nama redateljice Kristine Barišić. Sniman također na prostoru Primorsko-goranske županije u kratkom metru, ovaj je film vidno intimniji stavljajući fokus na unutarnji svijet protagonistice, pri čemu scene snimane u prirodi služe dočaravanju istog kao vizualna metafora njenog emocionalnog stanja.
Glumački postav čine Lena Medar u glavnoj ulozi Lave, Paško Vukasović u ulozi zauzetog muškarca s kojim Lava ostvaruje odnos te Olivera Baljak, u ulozi psihoterapeutkinje. Scenarij filma potpisuju Kristina Barišić i Dunja Matić Benčić, a kao jedan od najbitnijih i najljepših dijelova kreativnog procesa ističu brojne razgovore koje su imale na temu filma za koju Barišić kaže: „To je zatvaranje nekih perioda, inspiracije su došle oko mene također, od prijateljica, prijatelja, cijelo vrijeme promatram, gledam i onda kada dođeš doma i imaš reminiscencije razgovora, događaja, situacija, složi se priča.“
Film prikazuje protagonističino nošenje s prekidom odnosa, pri čemu unutarnju bol manifestira kroz činove samoozljeđivanja. Uvid u unutarnji svijet protagonistice dobivamo i putem razgovora koje vodi sa zauzetim muškarcem te sa psihologinjom, ali i putem scena snimanih u prirodi u kojima mizanscena vodi vizualnu paralelu s emocionalnim stanjem junakinje.
U razgovoru održanom nakon filma doznajemo da su scene snimane u uredu psihologinje u kadru prvotno držale junakinju filma i psihologinju u dijalogu, no u procesu montaže Barišić se ta vizura učinila odviše kao po školskom udžbeniku odlučivši se stoga zadržati kadrove u kojima se Lava vidi samo s leđa prekrivajući lik psihologinje, a izvedbu izvrsne Olivere Baljak zadržati na razini njenog glasa. U anegdotalnom tonu Baljak prepričava kako je za tu odluku saznala prije dva dana, no pogledavši film u potpunosti se slaže s redateljičinom odlukom i njenim obrazloženjem da na taj način film biva poetičniji te drži fokus na unutarnjem svijetu junakinje, pohvalivši pritom i izvedbu glumaca.
#Art-kino #Filmaktiv #Kristina Barišić #Kvarnerska filmska komisija #Luka Karlo Kauzlarić #Maja Ležaja #Mara Prpić