Milutin Barač rođen je 14. veljače 1849. u Paukovcu, a preminuo na današnji dan 1938. u Svetom Ivanu Zelini. Bio je hrvatski kemičar, graditelj, zoolog amater i prvi direktor tada najveće rafinerije nafte u Europi.
Njegov otac Franjo Barač bio je vijećnički tajnik Kraljevskog banskog stola u Zagrebu, dok je majka Matilda Domjanić potjecala iz vlastelinske obitelji iz Donje Zeline. Milutin je imao braću Vladimira i Antuna te sestru Mariju. Obitelj se preselila u Zagreb, gdje je završio osnovnu školu i Kraljevsku višu realnu gimnaziju. Godine 1867. upisao se na Kemijsko-tehničku školu u Grazu, a obrazovanje je nastavio na Visokoj tehničkoj školi u Beču. Tamo je odslužio vojni rok kao dobrovoljac i stekao čin natporučnika. Diplomirao je 1872. godine kao tehnički kemičar. Kao student radio je u bečkoj rafineriji Gustava Wagenmanna, gdje je razvio metodu pročišćavanja mineralnog voska u cerezin. Za taj je izum nagrađen i patentirao kemijski proces dobivanja čistog cerezina iz zemnog voska.
Godine 1874. oženio se Ludovikom Romanić, s kojom je imao tri kćeri: Ljubu, Sofiju i Olgu. Godine 1882. prijavio se na natječaj Rafinerije kamenoga ulja iz Budimpešte za vođenje izgradnje naftne rafinerije u Rijeci. Unatoč obvezama u Beču, prihvatio je mjesto tehničkog direktora. U svibnju 1883. preselio se u Rijeku i nastanio u kući unutar kompleksa rafinerije. Riječka rafinerija svečano je otvorena 14. rujna 1883. s kapacitetom od 60.000 tona nafte godišnje, što ju je činilo najvećom u Europi. U početku je zapošljavala oko 300 radnika, a već 20. rujna iste godine isporučila je prvu pošiljku petroleja. Pod Baračevim vodstvom rafinerija je brzo napredovala, a on je preuzeo upravljanje rafinerijama u Brašovu i Oderbergu. Kasnije je imenovan tehničkim direktorom svih rafinerija Austro-Ugarske Monarhije te članom uprave Dioničkog društva za traženje nafte.
Nakon Prvog svjetskog rata ostao je tehnički direktor u pet rafinerija. No, dolaskom talijanske vlasti izgubio je ovlasti u riječkoj rafineriji. Godine 1922. bio je protjeran iz Rijeke te se vratio na obiteljsko imanje u Donjoj Zelini, gdje se posvetio poljoprivredi i obnovi gospodarstva. Barač se amaterski bavio zoologijom, osobito pticama i ribama. Prikupio je i preparirao 1.400 primjeraka koje je darovao Narodnom zoološkom muzeju u Zagrebu i drugim europskim muzejima. Bio je jedan od osnivača Hrvatskog prirodoslovnog društva i član Riječkog lovačkog društva. Aktivno se bavio i pčelarstvom. Konstruirao je vlastiti model košnice – poznatu “baračevku” – i osnovao pčelinjak s 50 košnica. Ta je košnica postala najrašireniji tip u Hrvatskoj, a svoja je znanja prenosio i kroz stručne publikacije.
Barač je bio veliki podupiratelj narodnih i kulturnih ustanova. Bio je član Narodne čitaonice u Rijeci i suosnivač brojnih hrvatskih kulturnih, znanstvenih i stručnih institucija – ukupno 43 njih. Tijekom posjeta Rijeci 1891. godine, car Franjo Josip I. posjetio je rafineriju na Mlaki i susreo se s Baračem. Ponovno su se susreli 1908., kada mu je car osobno čestitao na imenovanju za kraljevskog savjetnika. Iako je profesionalno djelovao u pretežno stranom jezičnom okruženju, Barač je ostao snažno vezan uz hrvatski jezik i identitet. Tako je inzistirao da njegov unuk pohađa školu na hrvatskom jeziku, upisavši ga u pučku školu u Sušaku.
Godine 1901. analizirao je žutu tvar koja je pala s kišom u Rijeci i utvrdio da se radi o silicijevu oksidu. Svoje nalaze poslao je u Moskvu, a 1902. postao je član Ruskog carskog prirodoslovnog društva.
Milutin Barač umro je 22. srpnja 1938. i pokopan je na groblju u Donjoj Zelini. Iza sebe je ostavio dubok trag u hrvatskoj znanosti, industriji i kulturi.
#Milutin Barač
