Dario Jurjević riječki je fotograf, neumorni član Hrvatskog društva likovnih umjetnika Rijeka i Fotokluba Rijeka. Osim što je izlagao na brojnim grupnim izložbama i ostvario niz samostalnih izložbi, Dario je i strastveni posjetitelj svih mogućih otvorenja izložbi, uvijek radoznao, željan učenja i pun podrške za lokalnu likovnu scenu. Znatiželjni pogledati Darijeve radove i čuti čime se trenutno bavi, posjetili smo ga u njegovom ateljeu, u podnožju nebodera u Čandekovoj ulici. Daria zatičemo kako lakira drvenu stolicu. “Zašto ne iskoristiti dobru stolicu?” pita Dario, pomalo retorički. Čini nam se da u Darijevom životu nema mjesta besposličarenju, u vrlo prostranom, svjetlom okupanom ateljeu, okruženi smo dokazima Darijevog elana, uživanja u eksperimentu i predanosti radu. Nakon srdačnog pozdrava, ponuđeni smo Jaffa keksima i čajem.
Što Vas je privuklo fotografiji?
Stalno hodamo i idemo negdje, od svakodnevice odlaska na posao do izleta pa većih izleta, godišnjih odmora… Svugdje nešto vidimo, donosimo kući neke uspomene, a fotoaparat nam omogućuje da se sve zabilježi i zapamti. Tek poslije, meni je trebalo 120 godina do prve samostalne izložbe, tek poslije se je ukazala mogućnost objedinjenja, ideja da bi se fotografije mogle pokazati i drugima, da bi se pokazalo ono sto sam želio reći tim fotografijama. Fotografija je za mene način izražavanja.
Koliko dugo se već bavite fotografijom?
Intenzivno se fotografijom bavim 30 godina. Znači od 90-tih. Od kad je završio rat. U fotografiji sam samouk. Poslužio sam se s dvije dobre knjige koje još uvijek imam i ponekad ih nekome i posudim jer je sve stvarno lijepo objašnjeno – Landscape Photography, Johna Shaw,a i Guida alla fotografia in studio, Maurizia Rebuzzinija. Fotoaparat je u kući otkad znam za sebe. Tu još govorimo o analognoj fotografiji. Naučio sam i razvijati i filmove i fotografije iako nisam imao fotolaboratorij računajući da će doći vrijeme kad ću imati gdje to raditi, kada ću imati više vremena.
Kada ste shvatili da fotografija može biti različita od samo fotografije uspomene, da fotografija može postati umjetničko djelo?
Pa, ne mogu reći kada, ali to jedan proces stvarno koji se u čovjeku dešava, koji se u meni dogodio spontano. Išao sam, škljocao, razvijao, gledao – ova mi se sviđa, ova mi se ne sviđa, i onda sam jednog dana došao do pitanja ‘a zašto mi se ova ne sviđa?’ I onda je trebalo… A ja sam završio srednju građevinsku školu, tehničku, imali smo godinu dana likovnu umjetnost. Naravno, u okviru građevinarstva i arhitekture, ali opet je to iz knjiga, znači, opet iz fotografija. Onda smo vidjeli mnogo toga i nekako počeo sam zapažati da zgrada Riječke banke na Korzu izgleda ovako, ali da ona može izgledati i drugačije, ujutro je jedno, popodne je drugo, ovisno o svjetlu, pa onda noćna fotografija koja nije tako nemoguća kao što izgleda… I malo po malo, stvorio se jedan broj fotografija. Kako sam najviše slikao po Rijeci, krenuo sam tražiti nekoga iz struke tko bi sve to posložio ne bi li si konačno i ja mogao dozvoliti jednu samostalnu izložbu radova koji bi pokrivali sve kriterije.
Tako ste se učlanili u Fotoklub Rijeka?
U Fotoklub Rijeka sam se učlanio 2010. godine. Onda nisam razmišljao o klubovima, ali sam vidio da klub postoji, i pomislio… Tamo svi razmišljaju o fotografiji. Učlaniti se je bila dobra ideja. Nakon dva mjeseca, kraj godine je bio, i bila je godišnja izložba, bili smo pozvani priložiti par fotografija od kojih je bila izabrana jedna koja je bila izložena u Filodrammatici. Znači, prvi prostor u centru. Na otvorenju sam vidio da je moja slika izložena uz radove Ranka Dokmanovića, Istoga Žorža, Aleksandra Tomulića i onda sam skužio da sam zapravo u jako dobrom društvu. I to je bilo dobro. I malo poslije toga, tada još nismo komunicirali mejlovima unutar kluba, pročitam u novinama da je u Muzeju Grada Rijeke, u Kockici, izložba fotografija Aktualna riječka fotografija. I odem pogledati izložbu i nađem svoju sliku iz Filodrammatice. I onda dobiješ volju, onda dobiješ krila. U Muzeju Grada Rijeke. Ma bogati. Ja sam se tako osjećao iako više nisam mulac. Ali tako sam se osjećao. I onda shvatiš da učiš dok si živ. Promatram fotografije i čitam. Internet je donio mogućnost da se lakše vide radovi fotografa u svijetu. Ne treba kopirati, naravno, čak je i nepoželjno, zbog vlastitog razvoja.
A recite mi, kad već spominjete druge fotografe, čiji Vas radovi privlače, koji su fotografi eventualno utjecali na Vaš rad?
Nije ni to tako jednostavno. Sebastiao Salgado je imao jedan dio njegovog opusa, ljudi po hodočašćima. I pejzaži Anselma Adamsa. Ni dan danas se ne usuđujem napraviti ozbiljnu pejzažnu fotografiju. To je puno teže nego što se misli. Puno je drukčije nego sto se misli. Jer uvijek je to uzmeš aparat i klikneš. Ali prije toga nekad treba dva dana, nekad treba dva mjeseca za skuhati fotografiju. To su neka dva fotografa čije radove i danas proučavam. Vjerojatno bi se našao još tkogod. Od domaćih fotografa, na mene su utjecali Tošo Dabac i Stanko Abadžić.
Na nivou motiva, primjećujem da imate puno fotografija arhitekture, odnosno prostora, što Vas još privlači?
Mi smo, što se tiče ovih fotki, mi smo krcati starih situacija. To treba iskoristiti. Treba slikati. Nažalost, krcati smo i napuštenih sela, Gorski kotar, Lika, Banija, Dalmatinska zagora… I to je jedan dobar izvor autentičnih slika jer, recimo, ta lučica u Nerezinama, ovu fotografiju sam snimio prije 20 godina. Danas bi je bilo nemoguće snimiti jer ne postoji trenutak kad tu nisu parkirani automobili. Ajde još ako poznaš vlasnike, ali ako ne, ništa od slike. Istra nam je tu još uvijek krcata još uvijek autentičnim selima. To su lijepi prostori. Rijeka mi je trajna inspiracija. To se ne može izbjeći. Rijeka je jedini grad u ovoj našoj bivšoj državi koja ima drugačiju, posebnu povijest. Jer koliko god da su se mijenjale države, Rijeka je uvijek bila drugačija, za sebe. O gradu Rijeci napravio sam četiri izložbe. Prva samostalna izložba bila je Urban Blues, kustosica je bila Nadežda Elezović, u Galeriji Principij, 2015. godine. I onda sam, odmah nakon grada otišao van grada. Fotografirao sam zvončare. Zvončari za mene, a ni za njih, nisu dio karnevala. Oni su postali dio karnevala, ali zapravo nisu karnevalska pojava. Izložbu njihovih fotografija otvorio sam u Praputnjaku, u Galeriji Pjer, kod Lovrovića, jer oni gradu ne pripadaju. Lijepo je od njih što su podržali Riječki karneval i što dođu na završnu kolonu dati svoj doprinos.
Nakon zvončara, a tijekom korone, izlagao sam u izlozima Privredne banke Zagreb u Starom gradu.
Kako je došlo do te suradnje? Jeste li ih samoinicijativno kontaktirali?
Da, sjetio sam se jedne prijateljice koja tamo radi i predložio sam joj izložbu, a ona je dalje kontaktirala koga treba. Dali su mi izloge, te izložbe sam imao skoro dvije godine. Po njima sam ih mogao imati još, ali sve to nešto košta. Odlučio sam, u to doba korone, građanima Rijeke staviti naš vlastiti grad u izloge. Pa je prva bila Krvotok grada, to je bila ulica, druga je bila Grafiti i murali, to su uvijek fotografije koje kratko traju jer grafite i murale prefarbaju ili štogod. I treća je bila Industrija Rijeke. Kustos tih triju izložbi bio je prof. Borislav Božić. On je također puno fotografirao Rijeku, on je i nosioc Nagrade Grada Rijeke i to mi je bio najlogičniji izbor. To su tri izložbe koje su meni jako puno značile. Motivi koji su na tim fotografijama, već pola ih sada više ne postoji. Jako sam zadovoljan tim izložbama. Ne mogu reći koliko ljudi je to vidjelo, ali ipak je to centar grada.
Odličan potez u periodu sveopćeg lockdowna. Nakon toga ste postali član HDLU-a Rijeka?
Član HDLU-a Rijeka postao sam 2019. godine. Prvi put sam se natjecao 2017., pa nisam dobro shvatio propozicije, onda sam jednu godinu preskočio, napravio još tih par izložbi, pripremio se malo bolje, i onda su me 2019. primili. Ja sam to shvatio kao jedno priznanje za moj rad. Pokazao sam žiriju pet samostalnih izložbi i priložio do 15 radova, što je uvjet za razmatranje članstva osobama koje nemaju odgovarajuću strukovnu spremu. Dobili su dobar uvid u moj rad i primili su me. Ja sam to doživio kao veliko priznanje struke. Jer i inače sam čovjek koji struku drži na prvom mjestu. Tako da sam tek nakon toga osjetio slobodu da se idem malo zabaviti i starim tehnikama.
Kako ste dobili atelje? To Vam je omogućilo članstvo u HDLUR-u?
Drugačije ne bi moglo pod tim uvjetima. Članovi HDLUR-a imaju pravo na najam ateljea, to su uglavnom gradski prostori, ovaj nije, ali ostali jesu, i cijena je 1 euro po metru kvadratnom. Meni je bio imperativ da nije potkrovlje. Iz tehničkih razloga. U potkrovlju ne mogu imati studio za fotografiju jer mi krov onemogućava postaviti rasvjetu, treba mi puna visina. Netko tko je prije mene je koristio ovaj prostor nije poštivao što je trebao, bilo je ovdje jako puno popravaka pa su mi u HDLUR-u rekli da će ovo ubrzo biti slobodno.
Koliko radite u studiju?
Studio funkcionira. Ima rasvjetu, ali do sada sam zapravo malo sam radio. Nema velikog interesa niti se ja toliko guram. Zanima me i ljudsko tijelo i to je najveći razlog postojanja studija. Imam ga, opremljen je, raditi se može… Nešto sam počeo, ali ti procesi nisu zanatski, to mora doći u glavu. Moraš si naći i modela, modela koji je zainteresiran za rad u prvom redu, a tek onda za cijenu. Normalno, ne tražim od nikoga da radi besplatno. Ali ni ja ne naplaćujem nedostižne cijene. Ako se nešto nekome ovdje sviđa, mora mu biti dostižno.
Sudeći po zidovima, od otvorenja ateljea ste vrlo i raznoliko aktivni. Po ulasku u atelje počeli ste se baviti povijesnim fotografskim tehnikama?
Nakon odlaska u mirovinu, 2020. godine, otišao sam u Sisak kod Miroslava Arbutine naučiti prvu tehniku. Gumoil. To je stara tehnika. Vrlo je lijepa, vrlo je grafička i – ima posla, ali nema nauke. Može je raditi svatko. I kemija je dostupna u dućanu i u ljekarni. Sve su to stvari koje upotrebljavamo u životu – mangan, kuhinjska sol, octena kiselina…
Radovi djeluju vrlo efektno, a i proces je i zanimljiv – nepredvidiv i taktilan.
Je, proces je zanimljiv, od toga da radimo na akvarel papiru i da se služimo i gumiarabikom i ultraljubičastim svjetlom da bi to osvjetljavali, zato se to ne mora raditi u mraku i onda imamo i dvije kupke, jednu za konzervaciju, drugu za izbjeljivanje, tako da napravimo… Treba nam sat vremena rada i to se onda osuši i slike su lijepe. Nisu primjerene za portrete ni za ljudski ten jer pregrubo ispada i onda… Ne znam kako bih napravio portret u ovoj tehnici, a da to stvarno bude portret, da ljudi u tome vide portret, a ne zanimljivu izvedbu. S aktom bi možda bilo malo lakše jer nije lice u pitanju, ali portret je nešto drugo… Ustvari, nije portret nešto drugo, nego je portret – portret, a sve ostalo je nešto drugo u fotografiji…
Da, ali zanimljivo je pokušati, zar ne? Ja bih sigurno probala /smijeh/.
/Smijeh./ Probao ja jesam, napravio sam jednu sliku, ali je nisam izlagao. Objasnio sam prijateljici tehniku i fotografirao je. Rekla je da izložim ako hoću, ali ja nisam bio zadovoljan. Na krivo bi privlačio pažnju.
S vremena na vrijeme u ateljeu držite i radionice gumoil printa. Kako se zainteresirani mogu prijaviti?
Tko želi, može doći, izraditi si gumoil print i odnijeti ga kući. Ja vodim cijeli proces. Radim radionicu i za samo jednu osobu. Sve je spremno. Ja bih svakako volio da dođe više ljudi. Mnogi ne znaju, a sigurno bi im se dopalo. Dolaze ljudi koji nemaju nikakve veze s fotografijom pa uživaju.
Uz gumoil, radite i u drugim povijesnim tehnikama?
Druga tehnika je Van Dyke, puno je jednostavnija. Za nju sam se odlučio jer je jako dobra za portrete. S ovom tehnikom je puno manje posla. Otiske radimo na papiru za crtanje, najsličniji je hameru.
Radite i cijanotipiju?
Cijanotipija dolazi. Kemija je stigla, a ubrzo stižu i uputstva od Mira (Miroslav Arbutina, op. a). Cijanotipija je najjednostavnija od svih tehnika, jedna opcija je da se rade fotografije s pozitiva, a druga su fotogrami. Naravno, uz sve ove tehnike, bavim se i razvijanjem crno-bijelih filmova i fotografija.
Što Vas najviše zaokuplja u ovom periodu, u fotografskom smislu, osim proučavanja povijesnih tehnika? Gdje Vas dalje vuče?
Sve ovo sto sam ja slikao po gradu i po Istri, po otocima i tako dalje, ne zanima me to ponavljati, nego to fotografirati camerom obscurom. Camera obscura je drugačiji pogled na svijet. Ima jednu tehničku prednost, a to je beskonačna dubinska oštrina. I s njom se je lako igrati. Kartonska kutija nije skupi fotoaparat. To je jedan proces koji će malo trajati… Uzme se kamera obscura pa se ode, pa tri dana ništa, pa opet… Radionice uvijek radim, držim tečajeve i analogne i digitalne fotografije, i podržavam individualan rad. Neki ljudi znaju osnove, ali bi voljeli naučiti više, imaju neki specifičan problem… Vrlo rado radim s njima. Nije potrebno držati se kalupa, idemo za tim što kome treba.
Fotografije: Jelena Ternovec
#camera obscura #Dario Jurjević #gumoil #povijesne fotografske tehnike #Van Dyke
