Nema tome davno da je objavljena knjiga u kojoj su okupljene najave programa za Art–Kino što ih je od 2008. do 2022. pripremao filmski kritičar Dragan Rubeša, cijenjen ponajviše zbog kritika u Novom listu od sredine devedesetih godina te šire poznat nakon što je postao programski savjetnik Subversive Film Festivala. Objavio je prethodno knjigu Govor tijela: zapisi o neholivudskom filmu (2006) i posthumno mu je bila dodijeljena nagrada Vladimir Vuković za životno djelo. Ukratko, bogata kritičarska karijera. Predgovor knjizi napisala je Tanja Vrvilo, a nju su Riječani mogli upoznati kada je zajedno s Damirom Bartolom Indošem (članom nekadašnjeg Kugla glumišta) nastupala na De Francheschijevom molu prilikom svečanog otvaranja Europske prijestolnice kulture. Njih dvoje su tada pokazali današnju verziju futurističke umjetnosti buke svirajući na takozvanim šahtofonima. (Jedan od zanimljivijih prikaza toga događaja nalazi se u knjizi Osječanina Lea Rafolta čiji naslov odaje problem kako pripovijedati dok traje pandemija korone te istodobno kritički se osvrtati na navedeni gorući fenomen – Virus in fabula; ovaj autor svojim je interesima okrenut ponajviše prema starijoj hrvatskoj književnosti i, upravo, suvremenoj izvedbenoj umjetnosti.)
Predgovor knjizi najavljuju četiri epigrama među kojima se izdvaja ovaj: “Melankolijom na buržuje i neoliberalne predatore”. I već u prvim riječima spominju se tri filmska velikana – Nagisa Oshima, Chris Marker i Jean–Luc Godard. Doista fin prikaz Rubešina odnosa prema neholivudskom filmu, onako kako i pristoji kinotečnoj dvorani. Ta se slika odmah račva. Wim Wenders, Bela Tarr, Yasujiro Ozu… i to višesmjerno. Na primjer, na spomen imena nekog određenoga redatelja vezuju se imena autora čija su djela poslužila kao predložak za scenarije (J. Joyce, J. P. Kamov, W. C. Williams…), izvođači pjesama, skladatelji i filmofili (Tom Waits, Richard Wagner, Susan Sontag…) itd. Ne bi bio red već na ovome mjestu ne dati riječ i samom kritičaru: “Kada se snimi film, on ne može egzistirati bez publike. Zato kino ostaje jedino mjesto na kojem se film rađa kao film. Na malim ekranima može se prikazati bilo koja vrsta audiovizualnog proizvoda. Ali samo dobro, staro kino pokazuje najveću vjernost filmu. Ono je njegova primarna destinacija. ‘Kada pričam o filmovima, ne prestajem misliti na kino…’, kaže Roland Barthes”. Te su riječi prve rečenice teksta kojim je Rubeša započeo pisati najave za Art–Kino.
Kod Rubeše primjećuju se neke kvalitete koje nisu česte kod novinske kritike (ili možda bolje pseudokritike). Iz ove knjige pregledno se vidi da on nije samo nagledan filmova, nego i načitan stručne literature. Rubeša nije npr. Ante Peterlić ili Hrvoje Turković, no takvu literaturu ne čita za potrebe informiranosti. (Jedina zamjerka ovom vrijednom izdanju: mehanizam upućivanja na filmove i autore takav je da sebi iza leđa banalizira Rubešinu nagledanost i načitanost, to jest otežava nemalo put od informacije prema izgradnji filmofilskog ukusa i stava. Za razliku od toga Rubeša je osmislio originalan način upućivanja: šifra Uno, šifra Moja lijepa praonica…) Uzmimo tekst “Ikona subverzivnog pulpa” iz 2012. godine kojemu je početni poticaj film Ožigosan da ubije Seijuna Suzukija. Iz razloga koji nije teško razumjeti. Pulp je kaša, u ovome slučaju neukus ili loš ukus. Nešto što valja subvertirati ili preokrenuti i to u obliku (pokretne) slike – ovdje: (bogoštovane) ikone. U svojim Filmskim opredjeljenjima Turković piše o dvjema ovdje važnim temama jer Suzukijev film nije samo plod (ne)ukusa, nego uz to govori o škakljivoj temi prikazivanja nasilja kod Tarantina, Jarmuscha, Wong Kar–waija i drugih. Što se tiče estetičke kategorije ukusa, nju Turković promatra kontrastirajući je s moralističkom kategorijom gnušanja. Ta se odbojnost pokazuje opravdana iz perspektive kulturne i društvene elite. Problem jest, naravno, u tome što na taj visoki položaj teže i posve prosječni. Obični, mali ljudi. Pero Kvesić bi kazao: “Vi ste elitisti zbog poze: šminkeri!”. A što se pak tiče prikazivanja nasilja, Turković kaže da ono postaje gotovo modom, a kad nešto postane modom u filmu onda to postaje i u publicistici te smo preplavljeni napisima u kojima se čeprka, pa psuje po “valu nasilja” na filmu. Općenita, kao i pojedinačna, pojava prizora nasilja u suvremenim filmovima pokušava se objasniti ideološki, civilizacijski ili moralistički te čovjek preplavljen odgovorima zaboravi razmisliti o samome pitanju! Rubeša se ne pretvara da ima odgovore na sva pitanja. I to je još jedna njegova vrijedna karakteristika. Primjereno kontekstu u kojem djeluje, on problem postavlja i ujedno daje pouzdane naznake za njegovo rješavanje. U politici se gnušamo populizma, ali ga zato ne jednom nadoknađujemo u estetici. Kako za sebe same, tako i za druge.
Kako stoje stvari s ikonama i obožavanjem pokretnih slika? Obožavati nešto, bilo što, znači nemati ili izgubiti kritičku i estetičku distancu. To je, slikovito rečeno, kao kod čitanja: ako glavu zabijemo u knjigu ili ju odmaknemo toliko da ne vidimo više jasno slova dogodit će se ista stvar. I to je stvar percepcije, a ne volje ili čega drugoga. Vrijedi se ovdje vratiti filmskom kritičaru i to povodom motiva krvi kod Godarda (Ludi Pierrot) i Hitchcocka (Ptice). “U prvih 25 minuta filma [Levijatan Vérené Paravel i Luciena Castaing–Taylora] gotovo da ne možemo shvatiti što se u mrklom mraku filmskog kadra zbiva. Potom se na nebu pojavljuju bijele fleke u kojima ćemo prepoznati galebove. Vidljivost se popravlja nakon što posada ribarskog broda započne noževima otkidati riblje glave. Riblji ostaci bacaju se u more. Ostatak posla obavit će proždrljivi galebovi. Ribari se tuširaju i nanovo vraćaju na posao”. Što je bilo gadljivo i odbojno, to sada postaje nevidljivo i pročišćeno.
I napokon još jedna karakteristika u pisanim kritikama Dragana Rubeše. Rubeša ne banalizira stvari niti sebe nastoji prikazati dopadljivim kozerom ili sveznajućim filmofilom. Ovdje vrijedi pokušati interpretirati kritičareve neizrečene namjere. Biti filmofilom znači voliti film. Ne znači da se nekome oni sviđaju ili dopadaju. Sviđanje i dopadanje su takoreći vodoravni fenomeni: sviđa mi se A, sviđa mi se B, sviđa mi se C … i tako u nedogled. Ljubav je takoreći okomiti fenomen – traži nadogradnju nakon početnog sviđanja i privlačnosti. U tome je ona slična kulturi; samo u populistički shvaćenoj kulturi (ne: u popularnoj kulturi!) vrijedi takvo vodoravno nabrajanje privlačnih fenomena i manifestacija. Drugim riječima, tzv. običnom gledatelju Rubeša nastoji, idealno rečeno, otvarati put prema položaju kritičara. Bilo to za osobne potrebe ili za potrebe javne i medijske komunikacije. Zvuči nategnuto i neuvjerljivo? Još krajem 40–ih godina američki povjesničar umjetnosti Russell Lynes razlikovao je hijerarhiju ukusa koju je podijelio na highbrow, middlebrow i lowbrow. Uostalom, uzrečica “svatko ima pravo na svoj ukus” jest krnja jer ona ima i svoj rijetko spominjani dodatak: “Točno, ali samo ako se zna što je dobar ukus!”.
Umjesto zaključka (ima li se ovdje nešto zaključati?) bolje je ponovno dati riječ filmskom kritičaru. Ovoga puta vezano uz tekst “Beskonačno gradiranje sivog” povodom Béle Tarra i njegovog Torinskog konja. “Njegov Satantango, koji traje 450 minuta, Susan Sontag gledala je čak 13 puta i rekla da joj nijednom nije bilo dosadno”. Rubeša ne propušta spomenuti da Tarrovi filmovi, svojim sporim i epskim ritmom ostavljaju dojam da su – dosadni. Je li to doista tako, može se provjeriti npr. s Magnolijom Paula Thomasa Andersona; u tome filmu čak ni Tom Cruise ne doima se da je naporan za gledati. A naporan, nimalo, nije ni Rubeša. Tarrov film referira na zgodu koja se Nietzscheu dogodila dok je godinu i nešto dana živio u Torinu. Kratko potom bila mu je dijagnosticirana teška bolest i taj je incident bio protumačen kao uzrok njoj, a ne kazna s visoka zbog Antikrista. “Naravno povijest je dobro upamtila Nietzscheovu sudbinu, ali nikada nismo mogli saznati što se kasnije dogodilo s tvrdoglavim konjem s torinske ulice kojeg je slavni filozof zagrlio kako bi tom gestom zaustavio kočijašev bič”.
#Dragan Rubeša #Ivan Molek #kritike
