Najbolje je ostalo za kraj. Nastupom Atma Mundi Ensemblea u četvrtak je na Kantridi zatvoreno 12. izdanje Štikle, festivala jazz i eksperimentalne glazbe, kojega su 2011. godine pokrenuli Zoran Majstorović i Damir Čargonja Čarli, s ciljem da riječka glazbena scena dobije još jednu dodatnu dimenziju. Atma Mundi Ensemble definitivno je bio najbolji izbor za kraj Štikle, svi oni koji su u četvrtak došli poslušati ovu skupinu vrhunskih glazbenika imali su jedinstvenu prigodu uživati u onom što jazz zaista jest, odnosno imali su prigode uživati u jazz, funk i world music standardima nadograđenim s puno improvizacije i slobode u glazbenom izričaju. No, to Štikla i jest, odnosno kako joj i samo ime kaže: šumovi, tonovi, improvizacija, kreativnost, logika i apstrakcija. Atma Mundi Ensemble sve je objedinio i za kraj jedinstvenog festivala gledateljima priuštio večer vrhunskog jazza.
– Atma Mundi Ensemble je u stvari projekt što okuplja glazbenike iz ovog našeg bazena, odnosno s Kvarnera, iz Istre, ali i iz Slovenije i Italije. To je projekt što traje već više od deset godina i kroz kojega je prošlo jako puno glazbenika, Atma Mundi Ensemble je nešto što nije fiksno, svojevrsni pool ljudi koji povremeno sviraju zajedno. Bend, kažem, postoji više od deset godina, ali se ne svira zajedno toliko često koliko bismo mi željeli često zajedno svirati. Kroz projekt je prošlo dvadesetak glazbenika, ono što nas posebno krasi jest to da smo mi improvizacijski sastav i na taj način nastojimo ovu glazbu približiti našoj publici, rekao je Zoran Majstorović, voditelj Štikle, ali i voditelj ovog jedinstvenog ansambla.
Na Kantridi su u četvrtak, uz Zorana Majstorovića na gitari i ostalim žičanim instrumentima, svirali još i Trščanin Simone Lanzi na kontrabasu, Riječanin Rajko Ergić na bubnjevima, iz Labina je došao trubač Robert Mikuljan, a svoj premijerni nastup u Atma Mundi Ensemblu upisao je i Igor Marino, saksofonist iz Salerna sa stalnom adresom u Rimu.
– Prvi put sam u Rijeci, prvi put sam na Kantridi i oduševljen sam. Uživao sam svirati s ovim dečkima, glazbeno smo se baš lijepo uklopili, a mjesto za svirku je zaista jedinstveno, primjetio je Marino.
Na repertoaru su, dakle, bili svjetski standardi, svima poznate skladbe, ali na jedan malo drugačiji način, odnosno u aranžmanu ekipe koju je Zoran Majstorović okupio za ovu prigodu. Dakle, svaki član benda uzeo si je slobode onoliko koliko je mislio da je potrebno ili koliko je u datom trenutku blo potrebno, improvizacija je bila apsolutno u prvom planu.
– Jazz mora u sebi imati improvizaciju, bez improvizacije on jednostavno ne funkcionira. Svirali smo neke standarde i nekoliko skladbi na jedan tradicionalniji način, ali smo u isto vrijeme pokušali povezati nešto što je naoko bilo nespojivo, kao što smo primjerice pokušali povezati istočni svijet s tradicionalnim jazzom. Mislim da smo u tome potpuno uspjeli, dodao je Simone Lanzi, koji je već imao prigode svirati i u Atma Mundi Ensemblu, ali i na open air prostoru uz Beach bar Morski prasac na Kantridi.
Budući da je Atma Mundi Ensemble projekt, a ne klasični bend, jasno je da se repertoar nije mogao posložiti prije nego li su se u četvrtak okupili na Kantridi.
– Izbor skladbi napravili smo svi zajedno, okupimo se na licu mjesta, onda se dogovorimo što ćemo svirati i onda krenemo sa svirkom. Niti mi ne znamo svaki put što će se dogoditi, ali znamo kako tko od nas funkcionira. Dobro smo glazbeno potkovani, dovoljan je samo jedan pogled, samo jedan pokret kojega mi međusobno razumijemo da skladba ode u smjeru u kojem bi trebala ići. Mislim da ljubitelji jazza to jako vole, osjete to, što se vidjelo i u ovom našem nastupu, dodao je Robert Mikuljan.
Kada je Zoran Majstorović na početku završne svirke na ovogodišnjoj Štikli predstavljao ekipu, onda je za kraj ostavio bubnjara Rajka Ergića, dodavši da je riječ o najboljem glazbeniku u ovoj postavi benda. Povrh toga, Rajko Ergić je i čovjek s najdužim stažem u Atma Mundi Ensembleu, njegov je sastavni dio od prvoga dana.
– Možda nisam najbolji glazbenik u ovoj ekipi, ali sam najbolji glazbenik s Trsata (ha, ha, ha). Sa Zoranom sviram jako dugo, od kada smo napravili Art Polution Trio, u kojem je uz nas dvojicu bio još i Denis Razumović Raz, svirali smo svaki četvrtak u K.U.N.S.-u, bilo je to dosta uspješno, imali smo čak i skladbu Žrtve brodogradilišta koju su ljudi obožavali. Tu slobodnu improvizaciju ili improviziranu glazbu ispekao sam sa Zokijem, on se školovao i prenosio to znanje. I tu slobodu mi još uvijek njegujemo, što više i nije toliko često. Ono što moram primjetiti za kraj je da prvi put sviram na ovoj pozornici na Kantridi i da je osjećaj fenomenalan, zaključio je Rajko Ergić Rale, koji je ispraćen glasnim pljeskom za svaku svoju solažu, kao u uostalom i svi članovi ovog ansambla.
Fotogalerija: Aleš Suk
