Porto Baroš. Ne znam kad me posljednji put lokacija izvođenja predstave u ovolikoj mjeri osvojila. Tik do mora, prostor koji može istodobno prihvatiti veći broj ljudi, ali jednako dobro može funkcionirati kao poprište intimnijeg događanja. Pogled na staru dizalicu i sve njene detalje, izvana i iznutra, čista riječka magija.
No, čemu i zašto ova lokacija? Nakon niza godina godina izbivanja „sa scene”, napokon su nam se vratile željene Riječke ljetne noći. A sinoć smo prisustvovali internacionalnom spoju koji je oduševio sve prisutne, a održao se upravo tamo.
Program je započeo u 19:00 sati kada su krenule šetnje vođene na hrvatskom i talijanskom jeziku – Rijeka na margini. Riječke/hrvatske boje predstavljao je Urbani separe, dok se Zajednica Talijana Rijeka (Circolo) pobrinula za talijanski dio. tzv. Rijeka na margini, šetnja graničnim i liminalnim područjima grada mjesto polaska imala je u arheološkom parku Principij. Etape projekta nisu nasumično odabrane, svaka od njih uključuje izlet na mjesta koja čine simboličnu scenografiju predstave, uvijek vođeni od strane povjesničara, prirodoslovaca, pjesnika, općenito radnika u kulturi.
Laganim korakom, šetače (a i one koji su se došetali tek do predstave) je u zakutku Porto Baroša dočekala ukusna zakuska i pokoje piće. Informativan i ležeran uvod u glavni događaj.
Odaziv je bio odličan, kao što napomenuh, neovisno o broju posjetitelja, ovaj prostor magično se prilagodi događanju, zadržavajući ciljanu atmosferu.
Nešto poslije zakazanih 21:30, započela je predstava „Na putevima Europe”, naslonjena na impozantnu dizalicu, upijajući i gledajući more, okružena ciglenim skladištima. Scenografija kakva se samo poželjeti može (a sagledajmo realno, imamo ih napretek, no to su već druge, dublje, bolnije priče). Predstava je dio istraživačkog pravca projekta „e” (efoeurope.eu) koji zamišlja Europu kao postojeću i buduću – ujedinjenu koja nadilazi koncept nacije i Zapada.
„E for Europe” projekt je koji promoviraju kulturna udruga vicino/lontano ETS i udruga za društvenu promociju Get Up, u suradnji sa ZRC SAZU, kulturnom udrugom Bottega Errante, ustanovom Fundacija Poti miru v Posočju, Centrom za studije Študijski Center Nediža, radijem Onde Furlane i udrugom Lenderhauer – Verein zur Belebung des Lendkanals.
Središnji dio projekta čini predstava koju smo sinoć pogledali, a koja se nadovezuje na prethodnu predstavu antropologa, redatelja, izvođača te autora i umjetničkog direktora Mattie Casona „Etiopjke”, kojom je osvojio nagradu Scenario 2021.
Una Rebić, koordinatorica projekta za Hrvatsku i Sloveniju ukratko je rekla:
„Osjetila sam se bliskom projektu, da koristimo umjetnost kao medij za otvaranje dijaloga. Čini mi se da je to sad glavna funkcija umjetnosti u društvu, kada ono propada, da postaje angažirana. Sve je politično što se tiče društva, no ona ne mora nužno bit agresivna, može biti i lijepa. Meni se kod ove predstave svidjelo to što je istovremeno lijepa, emotivna te jako politički angažirana. Sve je to uspjela iskombinirati. Također, spoj različitih, naizgled nespojivih, elemenata združenih na pozornici u cjelini funkcioniraju jer cijela predstava pokušava osvijetliti ljepotu različitosti te različitih doprinosa kulturi kao mješavini kultura koje su stvorile Europu. Predstava replicira tu ideju različitosti. Jedan od elemenata predstave, ples, univerzalan je jezik. Tako da, ako i ne prepoznaješ temu, samo preko plesa i slika proživiš sve to skupa, a onda kad se dodaju povijesni, kontekstualni, filozofski, mitski slojevi dođe do te neke eksplozije. Ma koliko djelovala intelektualna, predstava je jako emotivna. Po meni, to je bila ključna vrijednost predstave.”
Temeljena na susretu glumaca Mattie Casona i Alessandra Contea s Muhammadom ‘Abd al- Mun’imom (izdavačem, piscem i pjesnikom) koje je bio prisiljen napustiti Siriju zbog političkih načela, svojih stavova protiv režima Bashara al-Assada te živi niz godina kao izbjeglica u Sloveniji. Njegov roman „Na mojim stazama Europe” prema kojemu je predstava naslovljena, govori nam o iskustvu i dramatičnom putovanju kroz Tursku, Egej, Balkan, nalazeći naposljetku utočište i mirnu luku u Ljubljani. Tekst je to koji se na sceni prožima i isprepliće s tekstom anonimnog sirijskog pisca iz 15.stoljeća, a koji opisuje avanture Aleksandra Velikog. Dijelom povijesne, dijelom fantastične, a žudnja za nepoznatim, a ujedno i osvajanjem konstantno je prisutna.
Kombinacija više jezika, arapskog, amharskog, starogrčkog, perzijskog, a za riječku publiku, poglavito hrvatskog (velike pohvale i naklon Casonu s obzirom da je hrvatski naučio za ovu predstavu) nije nimalo stvarala smutnju i kaos. Dapače, uronjeni u priču, obogatila je narativ i putovanja kroz koja su nas glumci/autori vodili. Vođeni različitim vremenskim etapama, od velike je pomoći bilo korištenje različitih umjetničkih formi – spomenuto kazalište kao primarna, ples, film te čitanje. Projektor koji je neprestance na platno iza glumaca izbacivao vizuale, u kombinaciji s tekstom, uvelike je doprinio emotivnom i intimnom doživljaju viđenog. Vječni mitovi od kojih ne možemo pobjeći, koji nas oduvijek prate (i proganjaju) isprepleteni sa trenutnim pričama protagonista, vraćaju u doba izgradnje europske povijesti, migracije, stopivši se u neprekinuti niz pokreta, koji nema namjeru zaustaviti se. Inkluzivno iskustvo koje je na samom početku predstavljalo izuzetno topao i simpatičan način upoznavanja glumaca s publikom, a na kraju podjelu razglednica gdje je svatko mogao na licu mjesta ili naknadno zapisati svoje dojmove o odgledanom. Toplo, nepretenciozno, iskreno i dojmljivo. Bravo za odabir predstave, bravo za aktere/autore, bravo za iznimno angažiranu, zainteresiranu publiku koja je svoj boravak uvelike produljila izmjenjujući kasnije dojmove.
S Muhammad ‘Abd al-Mun’im, ugodno sam popričala kasnije, kako o predstavi, Rijeci i još koječemu:
„Ovo nam je otprilike 60. predstava. Prošli smo razne zemlje, jasno, Hrvatsku (naglasak na otocima i Istri), čeka nas još 15-ak predstava, poglavito u Italiji, Austriji i Sloveniji.
Osobno, stacioniran sam u Sloveniji, no na razmeđi sam između Ljubljane i Zagreba, Hrvatska mi je vrlo bliska, zbog niza faktora, a jedan od njih je i susjeda iz Zagreba koja je udana za čovjeka iz Alepa, mog rodnog grada. Vrlo smo povezani, osjeća se ta bliskost i nosim tu ljubav prema Hrvatskoj u srcu. Osjećam da su Sirijci i Hrvati vrlo slični, nose tu toplinu i otvorenost u sebi. Djeca su mi oduševljena, žele da preselimo u Rijeku. U velikoj mjeri, kombinacija je to ljudi i mora.”
“Što se prijema predstave tiče, s obzirom da dvije trećine članova predstave čine Talijani, tamo smo uvijek dobrodošli i lijepo primljeni. Hrvatska pak, uz divnu dobrodošlicu, iskazuje nevjerojatnu zainteresiranost te se nakon predstava uvijek upuštamo u duge razgovore s posjetiteljima. O svemu! Također, ova večer je vjerojatno oborila rekorde, 60-ak ljudi je došlo, a naš maksimum je otprilike 20-ak posjetitelja.”
Sljedeća i najbliža u nizu postaja ovog trojca održat će se u Lipi 28.lipnja, kratak je to put za vremensko-zemljopisne trase koje ćete u sat i pol doživjeti i proživjeti.
Istaknuta i ostale fotografije: Maja Fristacky
