Barbara Babačić se prvi put predstavila kao redateljica svojim dokumentarnim filmom „Naseljenici – naši novi susjedi s puškama“, srednjemetražnim filmom koji se bavi problematikom židovskog naseljavanja unutar palestinskih granica Zapadne obale. Nakon premijere filma koji je snimljen 2013. godine, filmofili su s nestrpljenjem iščekivali novi uradak koji su napokon dočekali prije nekoliko dana, u sklopu 20.rođendana postojanja udruge „Filmaktiv“. Film „Srebrne“ je intenzivan portret bolivijskih žena koje žive mizeran život unutar rudarske zajednice pokraj grada Potosija. Sniman tijekom razdoblja od mjesec dana 2014. godine, film istražuje ženski doprinos u ekonomiji rudnika, dok istovremeno problematizira njihovu marginalizaciju i stigmatizaciju unutar andske kulture. Više o filmu rekla nam je skromna Barbara u razgovoru

Materijali su snimljeni 2014. godine, čekali su mnogo godina transformaciju u film. Mnogo toga se promijeni u jednom desetljeću, je li se bilo teško vratiti uspomenama i njih pretvoriti u film?
Još uvijek nisam saznala zašto imam potrebu za dokumentiranjem, meni ustvari taj proces prestaje kada odem s mjesta na kojem sam boravila. Zbog toga mi je jako mučno sve to opet proživljavati, gledati iznova i montirati, ali imam osjećaj da imam neku obavezu „spakirati stvari“ do kraja. Nisam formalno obrazovana kao redateljica, hvata me nelagoda kada me tako nazovu, imam samo neumjerenu znatiželju za živote ljudi koji me nadahnjuju. Da bi se to sve spakiralo trebala mi je Kristina Barišić, inače bi se vjerojatno još koprcala u slikama prošlosti, međutim dala sam riječ Branku Manzinu koji je u međuvremenu preminuo da ću završiti film. I naravno, da se „pallirisi“ odnosno sakupljačice kako se kaže na kečuanskom, vide i čuju.

Kako ste uopće došli na ideju o temi filma?
Na višemjesečnom proputovanju Južnom Amerikom spuštali smo se na jug, a Branko je čitao o rudarima u Potosiju, Boliviji pa smo ih odlučili posjetiti. Međutim, saznavši da žive u prosjeku 40 godina, spontano mi se nametnulo pitanje gdje su žene i sto rade nakon njihove smrti, naročito kada znate da u prosjeku imaju troje, četvero djece.

Koliko je bilo zahtjevno pronaći sugovornice koje su pristale na snimanje?
Dugo smo pokušavali doći do žena; rudarska zajednica ih jednostavno ignorira i getoizira smještavši ih s nepristupačnije strane planine, u barake bez struje i vode. S druge strane, grad je prepun monumentalnih spomenika i kipova koji su posvećeni rudarima; dućani i barovi nose naziv „minero“(rudar). Što su me više uvjeravali da je bespotrebno pričati sa ženama i da ih gotovo i nema, a zauzvrat su nam se nudili rudari, „pravi heroji“, znala sam da je važno pronaći žene i čuti njihovu stranu priče. Nije mi bila namjera detronizirati rudare, već omogućiti vidljivost žena- pallirisa. Najveća motivacija mi dolazi kada mi se kaže da je nemoguće i da se ne može (smijeh).

Stanovnice Potosija rade Sizifov posao, zabranjen im je ulazak u rudnike jer se vjeruje da žene donose nesreću. Kada rudari izbace svoje rude, zadruge uzmu vrijedne kovine, one počiste za njima i od smeća koje ostaje slažu minerale i kovine koje bi mogle unovčiti. Žene koje vidimo, osim Simone koja tuguje zbog nedavne smrti svojega muža, unatoč svemu imaju osmjehe na licima. To se dodatno naglašava s kadrovima koji uslijede nakon, a koji pokazuju veliko siromaštvo.
Rod svakako uvjetuje rad u kojem su žene osuđene na skupljanje ostataka ruda, kako je Boris Ružić rekao „simboličko skupljanje mrvica koje je španjolski imperijalizam ostavio”, koje nije vrednovano, nemaju zdravstveno osiguranje, stalnu plaću, porodiljni ili godišnji odmor, dok cjelokupni proces rada nalikuje na Sizifov posao. Naišla sam na jedan tekst gdje se opisuje njihov prekarni rad od 16. do 18.stoljeća, i vidim, situacija se nije promijenila. Očaravaju me ljudi koji pronalaze taktike življenja, usprkos radikalno teškim situacijama u kojima su se našli; ne želim ih viktimizirati niti oni to žele. Nema tu više korbača kao za vrijeme kralja Filipa II, ali ima korporacija koje ih žderu i lokalne politike koja im ne izlazi u susret. I, iako žive u svojevrsnoj entropiji, ne bave se tlapnjama, lažnim nadama, već su prihvatili stanje u kojem jesu i glasno se smiju dok žvaču kokino lišće i nazdravljaju Pachamami. Ponovit ću što sam nedavno čula od drage Tanje Vrvilo opisujući likove u Parkovim filmovima: „Čovjek koji nema što izgubiti je pokretač optimizma“ i upravo to su Srebrne; nemaju kuda, ne mogu migrirati, ne smiješi im se svijetla budućnost i nemaju više što izgubiti, ali ih zato krasi ta krotka drskost, taj ponos, neizmjeran humor i čvrsta prijateljstva. One žive u jednoj kulturi smrti, sve je sivo, hladno i siromašno, ali njihova empatija jedne prema drugoj, njihov smijeh… to je nešto svemirsko i najljepše sto sam vidjela. Moram ispričati jedan vic koji su podijelile sa mnom, koji opisuje njihovu britkost i autoironičnost, što vjerojatno dolazi s godinama i zrelošću: „Koja je razlika između wc-a i groblja? Nema je, kad moraš ići, onda moraš ići.“

Film je vrlo emotivan i izuzetno snažan. Jako bitan dio je glazba koja se provlači tijekom cijelog filma; rudarska pjesma koja je prevedena i koja daje do znanja da čak i stanovnici Potosija jedini izlaz vide u smrti. Vrlo edukativan je tekst iz zabranjivane knjige „Otvorene vene Latinske Amerike“ Eduarda Galeana koja nam daje jasnu sliku vrlo bogatoga grada kojega su posljedice kolonijalne eksploatacije pretvorile u jednog od najsiromašnijih gradova u Boliviji.

„En el pozu Maria Luisa“ je stara narodna asturijska rudarska pjesma, koju uvijek izvodi muški zbor, a capella, a opisuje bolno vraćanje rudara domu. Skladbu Alfreda Gonzalesa koju smo koristili izvodi rudarski zbor „Coro Minero“, a zahvaljujući ideji Ane Jurčić, pjesmu su predivno izvele i VINSice- ženski zbor iz Rijeke u studiju Zorana Medveda. Kroz film se protežu i skladbe Josipa Maršića (JMZM).
Galeanove „Otvorene vene Latinske Amerike“ je obvezno štivo za sve one koje zanima povijest kolonizacije Latinske Amerike. Knjiga je bila dugo zapostavljena u Europi, sve dok je 2009. godine Hugo Chavez nije poklonio Baracu Obami. U Sloveniji je tu knjigu prevela Tina Malić koja mi je puno pomogla i u prijevodu filma, a sada je napokon prevedena i kod nas. Galeano detaljno opisuje vrhunac Potosija i njegov srebrni ciklus, kaže da su čak i potkovice od konja bile od srebra, da se mogao sagraditi srebrni most od Potosija do Španjolske, ali i drugi, u suprotnom smjeru, od kostiju robova koji su poumirali u rudnicima. U Potosiju je stradalo 8 milijuna robova, prvo autohtonog stanovništva, a kasnije su dovlačili robove iz Afrike. On opisuje Potosi kao grad koji je 1570-ih godina imao populaciju kao što je tada imao London i više stanovnika nego što su tada imali Sevilla, Madrid, Rim ili Pariz, te je bio jedan od najvećih i najbogatijih gradova na svijetu, deset puta naseljeniji od Bostona u vrijeme kad se New York nije niti tako zvao. Potosi je bio centar svijeta s više od petnaest plesnih akademija, brojnim kazalištima, palačama i crkvama. Svakodnevno su karavane krcate srebra odlazile prema Europi koja je sagrađena uz pomoć Potosija, točnije uz pomoć robova u rudnicima, čak je i dinastija Ming kupovala srebro iz Potosija.
Zato ga Jack Weatherford u svojoj knjizi „Povijest novca“ naziva prvim gradom kapitalizma. Spominje ga i Adam Smith u „Bogatstvu naroda“, opisuje koliko je Potosi pomogao u financiranju ratova španjolskog carstva s Britancima, Nizozemcima i Francuzima. Potosi je doslovno izgradio Europu. Danas u rudnicima nema srebra, vadi se kositar i cink. Možda je jedini grad na svijetu u kojem se legalno može kupiti dinamit i lišće koke u običnom dućanu.

Zbor rudarske bolesti (pneumokonioze) žene postaju udovice, ne mogu prehranjivati obitelji, stoga djeca zamjenjuju očeve. Djeca postaju punopravni rudari s 12 godina, a na taj način se stvara perpetuum mobile siromaštva. Redatelj dokumentarnog filma ne smije intervenirati, mijenjati okolinu koju dokumentira. U filmu se pojavljuje dječak koji ima samo 14 godina. Koliko ti je bilo teško snimati dječaka koji bi, da se rodio tisuću kilometara sjevernije sad bio bezbrižni tinejdžer?
Dječak nema 14 godina, ako ima 11 puno sam rekla. Dječaci time štite svoje majke, jer legalno mogu početi raditi s 12 godina. Ratifikacija konvencija o pravima i zaštiti žena i djece je mrtvo slovo na papiru, oni su instrumenti nemilosrdnog kapitalizma uz fenomene današnjeg suvremenog društva koje se pretvara da je slobodno, a duboko je povijesno ukorijenjeno u eksploataciju, kako nekad s robovima, tako je danas sa ženama i djecom.

Mijenja li se situacija? Postoje li radnički ili feministički pokreti danas?
Zanimljivo mi je bilo kako je Evo Morales, proslavljeni ljevičar, vođa bolivijskih kokalerosa, vođa stranke MAS – pokreta za socijalizam, koji je dobio apsolutnu većinu glasova 2005., on koji tvrdi da je kapitalizam najveći neprijatelj čovječanstva i da je američka slobodna trgovina kolonizacija Južne Amerike, izazvao proteste jer ne ulaže u infrastrukturu rudnika i jer ne podržava prava radnika i radnica, ne čini ništa da se osuvremeni tehnologija rada. Planina se raspada i rudari ginu ne samo od silikoze, već i od urušavanja same planine. Nakon gotovo 500 godina rudarenja, vrh Cerro propada, stvara se vrtaču koja svake godine tone nekoliko centimetara dublje, a pokušava se stabilizirati laganim cementom, što nije dovoljno da se spasi. Bilo je prosvjeda, u srpnju 2015. godine nakon našeg posjeta, blokiran je cijeli grad na jedanaest dana, ostavljajući ga bez hrane i goriva. Bolivijski narod je borben, jedan od rijetkih, ako ne i jedini koji je spriječio, tada, 1999./2000. godine privatizaciju gradskog komunalnog vodovoda. Taj je događaj poznat kao Rat za vodu u Cochabambi. Tisuće ljudi borilo se s policijom, dok nacionalna vlada nije pristala na poništenje privatizacije vode. Žene palliris su se 2001. udružile u nacionalnom sindikatu FENCOMIN, međutim njihova borba za sigurnost i ekonomsku neovisnost još traje. Privatizacija rudnika 1990-ih dodatno je oslabila COMIBOL, državnu rudarsku organizaciju te uništila bolivijski revolucionarni sindikalni pokret predvođen rudarima, nekoć najborbeniji u Latinskoj Americi, a možda i u svijetu.

Može li film promijeniti svijet?
Ne. Ali može promijeniti mišljenje pojedinca.

Istaknuta i ostale fotografije: Aleš Suk