Uvodna scena Barbie Grete Gerwing (Lady Bird, Little Women) reinterpretacija je Kubrickove sekvence The Dawn of Man, iz Odiseje u svemiru 2001. Djevojčice se igraju s lutkama beba, hrane ih, šeću ih u kolicima, ponešto i peglaju. Umjesto monolita, u ovu sugeriranu pustaru postojanja, ukazuje se gigantska prva Barbie. Nakon kontakta, jedna od djevojčica uzima svoju lutku bebu za stopala i mlati njome po setu za čajanku, kao što je Kubrickov majmun mlatio po kostima. Baca bebu u zrak, beba leti u nebo, i umjesto najveličanstvenijeg reza u povijesti kinematografije, umjesto svemirskog broda, tobože šaljivo i pobjednički, s neba nam pada ružičasti Mattelov logo – Barbie. Umjesto misterije života i prosvjetljenja, bavljenja bivanjem čovjekom u multidimenzionalnom svemiru na najdubljim nivoima, žene se sad ponosno i klikćući imaju baviti same sobom u smislu emancipacije kako je utjelovljena u seksi Barbie i svim njezinim korporativnim varijacijama, a za Mattelov profit. To je zora žene. Richard Brody, filmski kritičar The New Yorkera, ovo je nazvao duhovitom parodijom, mi ćemo to nazvati devastirajućim srozavanjem zapadne civilizacije i filmske umjetnosti u treptaju od 55 godina.
Glas naratora (Helen Mirren), obavještava nas: “Možda je počela kao dama u kupaćem kostimu, ali ona sad ima mnogo više – svoj novac, svoju kuću, svoj auto, svoju karijeru.” Jer čemu bi težilo ljudsko biće i koja bi bila mjerila njegove samorealizacije, ako ne lova, nekretnine, automobili i karijera? Ali podsjetimo se – tema ovog filma nije ljudsko biće, tema ovog filma je, u najbolju ruku, emancipacija kako je vide lutke, kao jedini identitet svake žene iz perspektive dobrostojećih žena tekuće narcisističke kulture Sjedinjenih Američkih Država, a kako bi je posljedično trebale vidjeti i sve žene globalno. Nema smisla? Odjenite u ruho vrckave originalnosti, pofarbajte ružičasto i recite feminizam. Popratite medijskom kampanjom neviđenih proporcija i milijarda dolara je tu, kao i neograničena prodaja Mattelovih proizvoda i pripadajućeg mercha.
“Yeah, but is it art, Eddie?”, Patsy Stone, Absolutely Fabulous
Barbie se budi u Barbielandu i počinje još jedan savršen dan. Boje su vjerno prenesene iz Barbie svijeta, kućice, namještaj, odjeća, sve je perfektno detaljizirano. Scenografija, kostimografija i sjajna fotografija veterana i čestog suradnika Martina Scorsesea i Alejandra Gonzáleza Iñárritua – Meksikanca Rodriga Prieta čine nas da, s velikom jasnoćom i intenzitetom nakon više od 4 dekade, osjetimo već zaboravljeni bol neostvarenih žudnji iz djetinjstva. Nažalost, za Barbie, to je nedovoljno da nas uvuče u film, a kamo li da nas u filmu i zadrži. Kao sličan mamac, možda za malo mlađe generacije, funkcionira i glazba – ovisno već o glazbenim ukusima.
U Barbielandu Barbie pozdravlja Barbie poštarice, Barbie smetlarice, Barbie građevinarke. Normalno, naša Barbie nije jedna od njih, niti se s njima druži. Naša Barbie druži se s Predsjednicom Barbie (sumnjivo podsjeća na Kamalu Harris), Barbie dobitnicom Nobelove nagrade (nije bitno u kojem polju), Barbie novinarkom, Barbie doktoricom, Barbie odvjetnicom. Barbie novinarka, dobitnica Pulitzerove nagrade, Barbie Predsjednici postavlja novinarsko pitanje: “Kako ste Vi tako fantastični?”. Barbie odvjetnica podučava Vrhovni Barbie sud: “To me čini emotivnom i ja to izražavam. Nemam poteškoća istovremeno doživljavati logiku i osjećaje. To ne umanjuje moje moći, proširuje ih.”
Gerwing nam nudi žensku utopiju matrijarhalnog Barbielanda kao društvo prijatnog, klasnog totalitarizma napućenog ispraznim, vanjštinom određenim programima koji izgledaju kao žene, ali su lutke kojima bi žene trebale aspirirati (kako je navedeno u uvodu filma). Sve na somi šljokica i ideologije. Uzalud tražimo znak ironijskog odmaka, natuknicu o režiserskoj perspektivi, ključ za odgonetavanje jezika kojim bismo iščitavali film. Ako je Barbie satira – u vremenu čija je realnost toliko bliska satiri da je gotovo obesmišljava – Gerwing to nije jasno naznačila. Nastavak neočekivano neartikulirane režiserske perspektive dokazano glumački i režiserski talentirane Grete Gerwing, svakako je jedan od Barbienih najvećih problema. Šteta što u tom smislu nije više koristila Kenovog prijatelja, lutku Allan, koji je jedini atopos ovog filma pa prema tome i jedini potencijalno zanimljiv lik.
U Barbielandu, sve Barbie se zovu Barbie i svaki Ken se zove Ken. Međusobno se pozdravljaju sa ‘Hi Barbie – hi Barbie -hi Ken -hi Ken – hi Barbie’ preko minute. Nebrojene nemotivirane vrckavosti, neuvjerljivi i psihološki nerazrađeni likovi s nejasnom i polu-jasnom motivacijom s kojima se ne možemo identificirati, nepotrebne i nekoherentne akcije koje ometaju razvoj radnje filma i, najzad, ne-vizualne nedosljednosti u građenju svijeta filma Barbie – vrlo rano rezultiraju dokinutom voljnom obustavom nevjerice, te film promatramo isključivo kao produkt, iz vana. Dodatno, film razbija i u dijaloge groteskno umetnuta serija ideoloških predavanja i komentara o patrijarhatu, feminizmu, kapitalizmu i navodnom prejadnom pa konsekventno i herojskom stanju žene na modernom zapadu. Ipak, u ovoj košmarnoj ružičastoj metastazi euforije pred krah svega, naziru se i tragovi zatrpane filmske radnje (nečim ovo mora biti film, a ne serija mimova ili tik-tok videa).
Paragraf sa spojlerima
Nakon što je tijekom zabave pomislila na smrt, Barbie (Margot Robbie – savršena, pa i u vrlo limitirajućoj ulozi) se budi na lijevu nogu. Ništa joj ne ide. Lagano ulazi u egzistencijalističku krizu. Stopala joj se spuste, a šokirane i zgađene Barbie upute je kod Čudne Barbie (Kate McKinnon – glumi kao u filmu za djecu). Čudna Barbie obavještava je da je nastao ‘portal u kontinuitetu’ i da je Barbie stupila u kontakt s djevojčicom koja se s njom igra u pravom svijetu, a koja ima teške misli pa to loše utječe na Barbie. Barbie mora otići u pravi svijet, naći i spasiti tu djevojčicu kako bi Barbieno tijelo opet postalo savršeno, da ne bi još dobila i celulit. Barbie odlazi u pravi svijet, nerealistično odurno patrijarhalan, a nakon par incidenata, FBI o njezinoj posjeti obavještava Mattel. CEO Mattela (Will Ferrell – potpuno neiskorišten, osim što sa sobom donosi ozračje Rona Burgundyja i poznati je komičar) mora naći Barbie i vratiti je u Barbieland. U međuvremenu, Barbie pronalazi djevojčicu, ali ispostavlja se da je djevojčičina mama (America Ferrera – daje sve od sebe) ta koja se igra s Barbie. Mama i kćer imaju loš odnos, iz neobjašnjenih razloga. Spašavaju Barbie od Mattela (FBI se vise nikad ne pojavljuje) i zajedno se vraćaju u Barbieland. S Barbie je u stvarni svijet putovao i Ken (Ryan Gosling, u svojoj najboljoj varijanti), utučen Barbienim permanentnim emocionalnim zlostavljanjem. U stvarnom svijetu otkrio je poštovanje i uvažavanje kroz patrijarhat i vrativši se u Barbieland prije Barbie, implementirao vladavinu Kenova. Uz pomoć žena iz pravog svijeta, Barbie vraća stvari na početnu poziciju, Barbieland opet postaje Barbieland. Majka i kćer iz stvarnog svijeta su pomirene, Ken naizgled proživljava katarzu, ali nema indikacija da je permanentna. Ukazuju se top brass Mattela i duh Ruth Handler, navodne izumiteljice Barbie (pogledajte epizodu o Barbie iz Netflixove serije The Toys That Made Us). Barbie se vraća živjeti u pravi svijet i odlazi kod ginekologa.
Naš čovjek Ken
U svoj toj količini akcije (puno trčanja, hodanja, putovanja tamo i natrag, čak imamo i jednu jurnjavu automobilom – sve podsjeća na Keystone Cops) koja rezultira ničim do li velikom pobjedom Barbienog odlaska kod ginekologa, jedini predah i iskricu života nalazimo u Kenu Ryana Goslinga. Teško je naći primjer muškog pogleda koji bi parirao mizandriji u filmu Barbie. Muški pogled barem gleda. Kenovi su prikazani kao nepotrebni, glupi, nesposobni i dosađujući objekti u Barbieland aparthejdu. Oni ništa ne rade, nemaju nikakvu moć odlučivanja o bilo čemu, Barbielandu ne doprinose apsolutno ništa. Oni samo zauzimaju prostor na plaži. Način na koji se Barbie odnosi prema Kenu, s nekom vrstom pravičnog nehumanog autizma (jer Ken je i prezira nevrijedan), a što bi trebala valjda biti afirmacija njezine neovisnosti, samodostatnosti i feminizma, izaziva osjećaje duboke demoralizacije koji su tim veći jer Gosling mjestimice Kena igra zaista zaljubljeno. Budući da je to je jedini element iskrene i autentične ljudskosti koji se u filmu pojavljuje, pa kao takav jedini i izaziva emotivnu reakciju gledatelja, Goslingova igra zaljubljenosti čini razvidnom svu prazninu svijeta Barbie i njegovu nehumanu konzumerističko-ideološku mentalnost, ubijajući gledatelja u pojam, mehanički, kao maljem. Gerwingina Barbie mučno je iskustvo, nenamjerna, ali logična progresija dezintegracije muško-ženskih odnosa, svake autentične osobnosti (pa i kontakta sa samim sobom), u eri kapitalizma te smrti geste prikazanima u Kubrickovom filmu Eyes Wide Shut. U Barbie čak ni seks više nije moguć.
Bezbrojna lica Eve
Nije film feministički jer su mu usta puna feminizma, jer su svi ženski likovi moćni, a muški likovi na psećim uzicama dobri za šutiranje i dresuru. Iako nam se čini kao da pucamo u plimu, ističemo filmske preporuke za pletoru životnih lica feminizma i svako raspoloženje. Ako vam se gleda feminizam u ružičastom, gledajte Legally Blond. Ako vam se gleda girl power feminizam, gledajte Kill Bill. Ako vam se gleda feminizam egzistencijalističke krize, gledajte Cléo from 5 to 7 (za najbolji feminizam, uvijek gledajte Agnes Vardu). Ako vam se gleda povijest kinematografije feminizam, gledajte His Girl Friday. Ako vam se gleda mučenički feminizam, gledajte The Piano ili The Portrait of a Lady. Ako vam se gleda diversity feminizam, gledajte Daughters of the Dust, The Color of Purple, Hidden Figures. Za književni feminizam – Orlando. Za tango feminizam, gledajte The Tango Lesson. Za tužni feminizam, Fellinijeva La Strada. Za Bergmanov feminizam, Persona. Za sportski feminizam, A League of Their Own i Bend It Like Beckham. Ako vam se gleda klasik feminizma, gledajte Thelmu i Louise. Frivolni feminizam viših klasa – High Society (s Grace Kelly, ne s Hepburn). Radnički feminizam – Norma Rea. Religiozni feminizam – Dreyerova Jeanne d’Arc. Ako želite feminizam u karijeri, gledajte 9 to 5 ili Working Girl. Za akcioni feminizam, gledajte Alien, Aliens, Terminator II. Ako vam se gleda intelektualni feminizam, gledajte Jean Delmain. Ako vam se gleda efikasni vrckavi feminizam, gledajte Barbee Butcher. Nije da nema. I dobro stare jer nisu od plastike, osim fizički, na celuloidu.
Warning: Invalid argument supplied for foreach() in /home/tisakbiz/artkvart.hr/wp-content/themes/cenote/template-parts/content-single.php on line 56
