TOKOM 2026. GODINE, NA STOGODIŠNJICU SMRTI ANTONIJA GAUDIJA, JE PLANIRANO PREKO 60 MANIFESTACIJA POVODOM DOVRŠETKA GRADNJE “TORNJA ISUSA KRISTA”…
Ono što je katedrala Notre Dame za Pariz to je Gaudijeva čudesna građevina za Barcelonu. Crkva Sagrada Familia jedna je od najpoznatijih znamenitosti u Španjolskoj. Gradnja crkve, smještene sjeverno od starog grada Barcelone, započela je još davne 1882. godine. Nije tajna da je Gaudi poput Mikelanđela bio “majstor detalja”. Zidati ovovremene “kule Babilonske” od sitnih bravura nije lako. Božanska muzika pri tom igra važnu rolu jednako kao cement, cigla ili pijesak i ona je kao takva utkana u svaku poru ovog zdanja. Duh božji nije vidljiv, ali je sveprisutan – Gaudijeva sjena takođe. Ovaj umjetnik nas je napustio nakon 40 godina rada, ali će se uskoro u Barcelonu vratiti kao svetac. Čudnom ironijom sudbine je nastradao u neposrednoj blizini crkve od posljedica prometne nesreće. Od 2000. godine u tijeku je proces beatifikacije Antonija Gaudija. Dovršetak “Tornja Isusa Krista” obilježit će se ove godine na 100. obljetnicu smrti arhitekta Antonija Gaudija (1852.-1926.). Za tu prigodu planirano je u 2026. godini preko 60 događaja. Još ima puno posla, potpuni završetak Sagrada Crkve u Barceloni je planiran 2030. godine…
BOŽANSKA MUZIKA STVORENA U POETICI TIŠINE
„Misao da se među svim umjetnostima baš muzika, ma koliko se god uzdigla do silno zamršene divne građevine, razvijene fino i bogato, a stvorene u istoriji, nije nikada odrekla pobožne sklonosti da se, puna pijeteta, sjeća svojih početničkih stanja i da ih poziva svečanim čaranjem, ukratko, da celebrira svoje elemente. Ona time slavi svoju istovjetnost s Kosmosom; jer su ovi elementi isto tako prvo i najjednostavnije kamenje za gradnju svijeta“, tvrdi Tomas Man. “The Rolling Stones”, najpoznatiji rock and roll bend, u prevodu, to je muzika kamenja koje se kotrlja. Nije isključeno da je to aluzija na svemirsko kamenje, premda je kamenje na zemlji isto tako svemirsko kamenje. Svaka umjetnost je povezana sa tajnama stvaranja u svemiru. Svaka ima duboko usađeno korijenje u beskrajnu svemirsku Fantaziju. Muzika nije sintetičke prirode, proizvod računarskog programa. Oblici muzike u svemiru nama nisu poznati, ali mislim da je prazan prostor u muzici sadržan u poetici tišine. „Jednom proizveden zvuk traje vječno, a njegova najveća snaga je tišina”, govorio je Tesla. Tišina je osnova oblikovanja zvuka, a oblikovanje tišine je izvor iz kojeg „prožubori“ muzika. Muzika prirode postoji, a muzika koju stvara čovjek, prije svega je nastala podražavanjem muzike u prirodi. Muzike koju proizvode ptice, kao još mnoga stvorenja. Muzike ima pod vodom u morskim dubinama. Kitovi u ledenim morima čuju zvučne valove, kojima se oglašavanju drugi kitovi na velikoj udaljenosti. Morska školjka je poprimila muziku mora, koju možemo oslušnuti čak i na kopnu. To je problem sa mnogo rješenja, a primjeri su bezbrojni. Tako da je uobičajeno poimanje muzike jako suženo. „Muzika je u stvari“, pojašnjava dalje Tomas Man, „najproduhovljenija od svih umjetnosti, a to se vidi već po tome što su u njoj oblik i sadržaj, kao ni u jednoj drugoj, uzajamno isprepleteni i, naprosto, jedno su te isto. Kaže se, istina, da se muzika „obraća uhu“, ali ona to čini samo uvjetno, samo utoliko, naime, ukoliko i sluh kao i ostala čula služi duhu kao organ za prijem i prenos. Možda je najdublja želja muzike da se uopće ne sluša, čak ni ne gleda, a ni ne osjeća, nego, kada bi to bilo moguće, da se sluša i posmatra u svijetu s onu stranu carstva čula, pa čak i duše, u duhovnoj čistoći. Ali kako je vezana sa čulnim svijetom, mora ipak da stremi za najjačim, za zanosnim ostvarenjem osjeta, jedna Kundri, koja neće ono što čini, i koja ovija mekane ruke užitka oko vrata čiste lude.“ Samo jedan oblik te umjetnosti živi u koncertnim salama svijeta, u raznim filharmonijama. Neki jednostavni žičani instrument nije više muzički instrument od šuplje šerpe – po kojoj lupkaju djeca na ulici u ljetno predvečerje. U tom smislu mi se čini jako moguće da jedan genijalni kompozitor odabere “pogrešno” zanimanje, te na kraju u obliku jednog romana komponuje genijalno muzičko djelo. Muzika je dovoljno širok pojam da ostavi jednu takvu mogućnost. Saradnja muzike i literature je jako plodna. Ako jezički svijet jednog romana stvaramo pod snažnim impulsima muzike vrlo lako možemo kreirati jedan svijet, koji je toliko originalan, da ga je teško uporediti sa nekim standardiziranim, kreiranim svjetovima u literaturi. Literatura jezički podražava istoriju, ljudske priče – društvene odnose. A to su kategorije koje se obnavljaju kroz vrijeme. Narativno repriziranje je jedna velika boljka literature. Ali u spoju sa muzikom, literatura može biti gurnuta na stranputicu, u istraživanje, lutanje – u traganje. Muzika je tada pogonsko gorivo. Proizvod može biti jedan literarni svijet Fantazije, koji svoje najmoćnije osjetno ostvarenje ona nalazi u orkestralno-instrumentalnoj muzici, gdje, izgleda, kao da preko uha nadražuje sva čula i omogućuje da se divno carstvo zvukova stapa sa carstvom boja i miomirisa. Možda je i za ljepotu žene ponekad bolje da se posmatra „s onu stranu carstva čula“ kako bi se spasila čistota njezine duše. O ženskoj ljepoti je ponekad sasvim dovoljno pjevati ljubavne pjesme. Ivo Andrić to ovako opisuje u jednoj svojoj priči:
„Zvala se Katinka i bila je kći Andrije Poljaša, nesretna rad svoje ljepote o kojoj su pjevali dvije pjesme po svoj Bosni. Na kuću su im udarali rad nje. Nikad nije smjela izlaziti. Svecem bi je vodili zorom na ranu misu u Latinluk, i tad umotanu u bošću kao Turkinju, daje ne prepoznaju. Rijetko je silazila i u avliju jer je odmah do njih bila islahana, za čitav boj viša od njihove kuće, a đaci te škole, slabo hranjeni i mnogo bijeni mladići, provodili su, blijedi od želje, sate na prozorima, loveći je pogledom po avliji. A kad god bi izišla ugledala bi za prozorom nacereno lice ludog Alije, žuta i krezuba idiota, koji je bio sluga u toj školi. Dešavalo se, poslije burnih večeri, kad bi askeri ili sarajski momci vriskali i nakašljivali se ispod prozora i udarali na vrata, da bi je majka, ni krivu ni dužnu, grdila i u čudu se pitala „u koga se umetnu“, daje rad nje grad lud i kuća nemirna, a ona bi je slušala, skopčavajući ječermu na grudima, bez tračka razumijevanja u velikim očima. Ona je često po vazdan plakala ne znajući kud će sa životom i sa svojom proklinjanom ljepotom. Ona je klela samu sebe i grizla se i uzalud se mučila, u svojoj velikoj nevinosti, da dokuči šta je to „bezobrazno i tursko“ na njoj što zaluđuje muškarce i rad čega se uspaljuju i mame oko njene kuće askeri i balije, i rad čega to mora ona da se krije i stidi, a njezini da žive u strahu. I svaki danom je bivala ljepša“…
Ovdje je, metaforički kazano, „muzika pokajnica odjevena u ruho vile zavodnice“. Mislim da je taj proces pretakanja oblika mnogo prisutniji, odnosno mnogo dublji nego što se na prvi pogled čini. Na citiranom primjeru vidimo kako Andrić maestralno postavlja problem vječne enigme – što je žena muškarcu. „Mitska i legendarna problematika, te kolorit mjesta, vremena i osoba, uz razmatranje smisla ljudskih napora i krhkosti njegovih užitaka, predočeni su na jednostavan i sažet način, sa svakom riječi na svom mjestu. Takvim pripovjedačkim postupkom osnažena je umjetnička razina piščeva proznog iskaza, i profiliran prepoznatljiv književnikov autorski rukopis, pa se može istaći da je Ivo Andrić već s prvom objavljenom pripovijetkom Put Alije Gjerzeleza čitalačkoj javnosti najavio najvažnije odlike svojih kasnijih Pripovijedaka, i većih proznih djela“, pojašnjava Tihomil Maštrović.
„Kakva je ovo neodoljiva i nezaježljiva težnja da se iz mraka nepostojanja ili iz tamnice koju predstavlja ova povezanost svega sa svime u životu, da se iz toga ništavila ili iz tih okova otima komadić po komadić života i sna ljudskog i da se uobličuje i utvrđuje zauvek, krtom kredom na prolaznoj hartiji“, pita se Ivo Andrić. „Šta je nekoliko hiljada naših ruku, očiju i mozgova prema beskrajnom carstvu od kojeg u jednom stalnom, instinktivnom naporu odbijamo sitnu parčad?“ Andrić piše o tom beskrajnom carstvu koje nas okružuje, o tom carstvu vasione za kojeg ne znamo da li uopšte i posjeduje svog vladara, ili smo mi jedna egzistencija suočena sa pustinjom vasione čiji je svaki pokušaj građenja nekog poretka osuđen na propast. Andrić nastavlja: „Pa ipak, taj napor koji većini ljudi, i spravom, izgleda bezuman i sujetan, ima nečeg od velikog nagonskog uporstva kojim mravi podižu mravinjak na prometnom mestu, gde je unapred osuđen da bude razrovan i pregažen.“ Sve što čovjek radi podložno je propadanju, sva carstva i gradovi koje gradi čovjek osuđeni su na nestanak i propadanje baš kao i čovjekov život. Možda je jedino umjetnost ta krhka brana koja egzistira u harmoniji sa svemirom, u ritmu svemirske pjesme – o kojoj je pjevao Silvije S. Kranjčević. Bez obzira na vjekove, društvene staleže, kostime i dekore koji ih dijele na ljudskim licima uvijek iznova prepoznajemo vječnu čežnju za iluzijom naprosto zato što je život i danas kao i na svom praizvoru biblijska „dolina suza“. Tonovi jeseni u sebe primaju boje ljeta, a ljeto preobražava lice – prelazi u tonove jeseni. A šta je sa onim „nepobjedivim ljetom u nama“ („Der unbesiegbare sommer in uns“)? Kako u sebi sačuvati onaj dašak „vječnog ljeta“? To je tajna nad tajnama i jedna od najvećih misterija života. Alber Kami to ovako objašnjava: „Tajna koju tražim skrivena je u maslinovoj dolini, pod travom i mirisnim ljubičicama, oko jedne stare kuće koja miriše na lozu. Više od dvadest godina prolazio sam tom dolinom i dolinama koje na nju liče, raspitivao se kod nijemih pastira, kucao na vrata napuštenih ruševina sve dok nisam napokon shvatio da usred zime u meni postoji nepobjedivo ljeto“. Ta velika tajna je traganje za smislom, a „nepobjedivo ljeto u nama“ je ideal za kojim žudimo. Uvijek iznova se reprizira ta igra „prolaza i prelaza“, kada jedna stvarnost prelazi u drugu, a kriza prelaza je prostor za poeziju, prostor za muziku. Život je putovanje obilježeno stradanjem, nepreglednim morem patnje, a nada, naš najvjerniji pratilac kroz život, usmjerena je na mitske predstave o mogućem Raju, o nagradi za zemaljsku patnju. Mi ne znamo da li je pojam Raja istinit, ili se radi o konstrukciji Mita, koji ima cilj da održava nadu u životu, da ponudi kakav-takav smisao toj patnji. Možda je ljudska predstava o Raju jedna projekcija na metafizički plan blaženog tjelesnog stanja. Mi Raj doživljavamo kao otok sa bijelim pjeskovitim plažama i palmama, na kojem ležimo sa slamnatim šeširima. Možda, jer su to najljepše slike koje zemlja ima. Ali Raj je prije svega jedno polje savršene egzistencije čovjeka, što je suprotnost zemaljskoj nesavršenosti. Planeta Zemlja bi mogla biti Raj, svaki pejzaž, svako jezero, more – rajski su lijepi na svoj način. Međutim, za čovjeka crvena pustinja nema rajsku estetiku, ako je ona za njega prostor patnje, prostor stradanja. U Andrićevom eseju o Goji napisana je sljedeća misao: „ jednom sam, igrajući se, nacrtao vodenu površinu u večernjem sjaju i na njoj barku iza koje ostaje lepezasta brazda na vodi. Sve je nejasno, bez pojedinosti, gledano izdaleka. Dao sam jednom prijatelju, vedrom i pametnom čovjeku, taj crtež i ostavio mu da on sam navede ime. Bez oklevanja čovjek ga je okrstio „Poslednja vožnja“, iako se to ni po čemu nije moglo vidjeti“.
Za čovjeka koji ispucalih žednih usana danima tumara pustinjom tražeći oazu i izvor vode, oaza je jedan simbol rajskog toposa. Pojam Raja ima izvore u najstarijim knjigama, kakve su starozavjetne knjige, prisutan je u brojnim kulturama, u jako mnogo oblika. Antička književnost ima svoje mitove o Raju, a nema sumnje da je starozavjetni mit o Raju jedan od vrhunaca doživio u srednjovjekovnom periodu, posebno u Danteovoj „Božanstvenoj komediji“. Koegzistencija Fenomena života je organski povezana i prepletena brojnim nevidljivim nitima. Što je tišina dublja, njihov višestoljetni eho odzvanja jače poput onog „potonulog zvona“ majstora Hajnriha. Italo Kalvino o fenomenima života: „Podsjetimo se da je knjiga koju možemo smatrati najkompletnijim uvodom u kulturu našeg vijeka bila roman Der Zauberberg (Čarobni brijeg) Tomasa Mana. Može se reći da iz zatvorenog svijeta, iz sanatorijuma u Alpima, kreću sve niti koje će potom razviti maîtres à penser našeg vijeka: sve teme koje još danas pothranjuju rasprave tu su najavljene i poređane.“
#Barcelona #Gaudi #Sagrada Familia
