U riječkoj Kockici, znanom prostoru Muzeja grada Rijeke, održana je komemoracija za Sašu Dmitrovića Saleta – kulturnog istraživača, povjesničara ulice, antikvara, planinara, supruga, oca i prijatelja mnogih. Sale, kako su ga svi zvali, bio je čovjek koji je poznavao skrivene slojeve grada, njegove ljude i priče, njegovu stvarnu i neformalnu povijest. Oni koji su ga poznavali znali su da je iza njegove samozatajnosti stajala ogromna ljubav prema znanju, knjizi i ljudima. Komemoracija je, kako bi to i on volio, bila topla, jednostavna i nadahnuta. Riječi su bile važne, ali još važnije bilo je prisustvo – ono tiho, ljudsko, prijateljsko. Okupili su se ljudi koji su Sašu Dmitrovića poznavali, voljeli, koji su sa njim drugovali, radili, koji su ga poštovali. I svima njima na početku je zahvalio Tomo Vučinić, Saletov dugogodišnji kolega iz antikvarijata Mali Neboder, ali i prijatelj.
Domaćin, sadašnji ravnatelj Muzeja grada Rijeke Mladen Urem, podsjetio je na Saletovu jedinstvenu ulogu u kulturnom životu grada.
– Ne iznenađuje me velik odjek. Saša je bio dobronamjeran, temperamentan, otvoren i dinamičan, ali vrlo samozatajan. Njegov doprinos teško je procijeniti ako ga niste upoznali, rekao je Urem, prisjećajući se vremena kada su Sale i njegov dugogodišnji kolega Tomo činili prepoznatljiv dvojac riječkog antikvarijata.
– Ako je netko afirmirao kulturu čitanja i ljubav prema knjizi, to su bili oni. Za mnoge od nas bili su oslonac, ljudi koji znaju i koji povezuju. Kad bi ti nešto trebalo – nazvao bi ih. Ako nisu znali, znali su tko zna.
Govoreći o Saletovom radu i stvaralačkom duhu, Urem je istaknuo da je Saša uvijek bio više od “čovjeka koji nešto napiše”.
– Bio je istraživač, čovjek za timski rad, koji je poznavao metode stvaranja. Bio je dio riječkog kulturnog kruga, ponos našeg grada. Imao je onaj pogled koji sve vidi i sve pita – intrigantan, pomalo morski, primorski, znatiželjan. Takvi ljudi ne nestaju. Njegov lik i djelo ostat će trajni znamen da ima onih koji vjeruju, stvaraju i žive za to.
Na Uremove tople i nadahnute riječi nadovezao se i njegov prethodnik na mjestu ravnatelja Muzeja grada Rijeke, Ervin Dubrović, koji je Sašu poznavao više od trideset godina.
– Naše poznanstvo nije preraslo u prijateljstvo, ali je bilo bliskosti, razumijevanja i uzajamnog poštovanja. Kad sam došao u muzej, on se odmah pojavio i ponudio suradnju. Nije trgovao, on je nudio. Bio je entuzijast, čovjek od strasti, i takve ljude volim. I njega sam volio, kazao je Dubrović.
Prisjetio se i Sašinih tekstova o riječkoj kinematografiji, o glumicama koje su imale slavu u Italiji, o pikanterijama koje bi bez njega nestale.
– Volio je šarmantnu stranu povijesti i izuzetno mnogo znao. Bio je enciklopedija, mogao je o svakoj knjizi reći više nego što bi ti sam znao. Kad bih se umorio od posla, svratio bih do Malog nebodera, jer za mene je Mali neboder bio Saša Dmitrović. Imao si osjećaj da je taj čovjek pročitao sve knjige ovoga svijeta.
Govorio je i o njegovoj povezanosti s ljudima i gradom, o njegovim planinarskim i prirodoslovnim knjigama, o sintezi riječkog karnevala koju je prvi napravio.
– Kada je otišao, to je bio pravi šok. Drago mi je da sam ga poznavao, da sam imao koristi od njega, da smo dijelili to vrijeme i taj grad. Sigurno ću ga zauvijek pamtiti, zaključio je Dubrović.
Na prijateljstvo s nezaboravnim Saletom podsjetio je i književnik Mladen Blažević.
– Dugo sam o tome razmišljao i nisam se uspio sjetiti da sam Saletu davao, uvijek sam od njega primao darove ili usluge, o tome bih mogao satima govoriti. Nije u to vrijeme bilo Googlea, nazvao si Saleta – on je ili imao informaciju ili znao gdje se ona nalazi. Bio je otac, suprug, Riječanin, Kordunaš, Apač, kaplar bez vojske zgrožen ratovanjem, miteleuropski Balkanac, koji nikad nije prelazio tuđe granice, uvijek samo svoje – zaključio je Blažević, kao da je upravo tim tekstom Saletu želio uzvratiti na svim darovima i uslugama, i napokon mu nešto darovati.
Na kraju je prikazan i isječak iz dokumentarnog filma HRT-a Na riječkom karnevalu scenariste Alekseja Pavlovskog, kojega je režirao Ivo Kuzmanić, a središnja figura bio je upravo Saša Dmitrović – njegovo nepresušno povijesno znanje o onome što se dogodilo, što je bilo zapisano, ali i o onome što znaju samo rijetki. O povijesti koja je i službena i neslužbena, o životu.
Kad je isječak iz filma završio, u prostoru je nakratko ostala tišina – ona koja nastaje kad se ljudi pogledaju i svi pomisle isto: da Sale zapravo nije otišao. Samo se premjestio tamo gdje su priče, knjige i ljudi koje je volio. I da će ga, kao i uvijek, moći pronaći – u antikvarijatu, među knjigama koje dišu.
Dvoranom se prolomio pljesak, kao zahvala za sve što je učinio i kao posljednje doviđenja, a nikad zbogom dragom prijatelju.
Vidimo se, Sale!
Fotografije snimio Kristian Sirotich
#Ervin Dobrović #Kockica #Mladen Urem #Muzej grada Rijeke #Sanjin Sorel #Saša Dmitrović #Tomo Vučinić
