Dok Miljacka žubori, šušti lišće starih platana niz ulicu Pariške komune. Vjetar diše gdje hoće, glas njegov čuješ, a ne znaš otkuda dolazi i kuda ide. Tin nekrunisani kralj sarajevske noći, osluškuje šapat Sjene koja ga iskušava. Sjena mu postavlja pitanje: „da li i vi mislite da je tkanje našeg Svijeta u vlasti paukova“? Tin odgovara: „Ostavljam svakom da živi prema svojoj naravi i slažem se da ljudi umiru prema onome što smatraju da je dobro s tim da meni dozvoljavaju da živim sa svojom istinom. Kult lijepih osjećaja nije kod mene knjiška pozajmica; njega mi je dala Mjesečina obasjavši u kuli (Vrgorac) moju kolijevku. Zavolio sam bajku prirode i muziku riječi, samoću, tišinu, diskretne i mekane note, meka raspoloženja sutona, krv neba i bljesak jadranskih sutona“.
Kako se odbraniti od kosmičkog straha? „Svijet se nalazi u samim čeljustima pakla“, ponovo se začu šapat Sjene. Tin se koleba, sumnja ga mori. Nakon dužeg snebivanja, prozbori: „Ja već dugo živim, radim, mislim, spavam u kavani „Kod Sameka“ u Sarajevu, koja je kao Rotonda u Parizu pravi Institut za sociologiju. Očaran sam idealom objektivne umjetnosti, jer objektivni pogled na svijet ne isključuje neko šire saučešće ,,dublju samilost i čovječniju senzibilnost“. Ali, iako je Svijet pakao, spreman sam boriti se i sa samim Nebom, za „bolje sutra“. Nervozno pripali novu cigaretu, pa nakon kraće pauze nastavi sa monologom: „Tamo gdje se javi čista slavenska misao tu je i suza, a suzama ne treba vjerovati“. Sjena na tren „zaplesa na zidu“, te prestrašeno prhnu poput golubice u pravcu baščaršijskog Sebilja. Na nebu iznad Sarajeva se pojavi bljesak sa bijelim tragom. „Smrtnik će izgorjeti veseo, ako bude mogao zasjati“, prokomentirao je Tin, te pridoda: „Ja se vraćam u ono ništa koje je Sve, u onaj mir koji znači Život“.
Opet ta zagonetna svjetlost i ponovo tihi lepet krila čudesne golubice. I sam Tesla je imao „bliski susret“ sa bijelom golubicom koja je u više navrata slijetala na balkon njegovog njujorškog stana. „Bio sam zadivljen snažnim mlazevima svjetlosti koji su izbijali iz njenih očiju“, pričao je Tesla koji je u golubici prepoznavao nebeskog anđela. U Starom zavjetu Bog riječju stvara svjetlost i odvaja svjetlost od tame. Buđenje neobične svjetlosti je susret sa božanskom snagom. Svjetlost simbolizira prosvjetljenost, dobrotu, božansku prirodu i život nasuprot tami koja simbolizira: neznanje, zlo i smrt.
Fascinirani zagonetkom života, prestravljeni blizinom Pakla i udaljenošću Raja, mi smo se, kao što reče V. Aksjonov, pripremali za Sudnji dan, istovremeno obuzeti raspravom o gorućem pitanju naše epohe: koliko Anđela može stati na vrh jedne igle? Živimo u svijetu, na način da ne poznajemo stvarne mehanizme njegovog funkcionisanja. Mi naravno gradimo koncepcije mogućeg mehanizma funkcionisanja svemira, ali sve zapravo ostaje neprovjerena glasina, osim činjenice da smo smrtni. Prema Tesli ključ misterije se skriva u materiji stvorenoj iz prvobitne i vječne energije koju znamo kao Svjetlost. „Zasjala je i pojavile su se zvijezde, planete, čovjek i sve što je na zemlji i u univerzumu. Materija je izraz beskonačnih vidova Svjetlosti. Postoje četiri zakona Stvaranja. Prvi je da je izvor svega u Nepojmljivom, crnoj čestici koju um ne može zamisliti, niti matematika izmjeriti; u tu česticu stane cijeli svemir. Drugi zakon je širenje tame, koja je prava priroda Svjetlosti, iz Nepojmljivog i njen preobražaj u svjetlo. Treći zakon je potreba Svjetlosti da postane materija. Četvrti zakon glasi: nema početka ni kraja; tri predhodna zakona oduvjek traju i Stvaranje je vječno“.
Smjenjivanje dana i noći je jedan krajnje nadrealan proces, koji u fundamentalnom smislu strukturira našu realnost. Zar ima išta realnije od dana i noći? Kako onda na ispravan način razumijevati kategorije realizma i nadrealizma – koje su i književne kategorije ako znamo da se gutenbergova galaksija, o kojoj je pisao Danilo Kiš, već ugasila. Ona je doslovno progutana suvremenim tehnološkim čudesima. Mnogi ljudi rješenja traže u davnoj prošlosti, kroz književnost, filozofiju, ili neke egzaktnije discipline (kakva je arheologija), neki je traže i u budućnosti. Ali vječite dileme ostaju iste – ko smo to mi, i kuda se zapravo krećemo u kosmičkim razmjerama? To fundamentalno pitanje prekriva veo tajne, bez obzira što je sva filozofija, literatura, teologija, svojim dobrim dijelom zasnovana na osmišljavanju tih kategorija.
Da bismo bolje razumjeli Tina moramo praviti usporedbe sa Teslom koji kaže: Ja sam dio Svjetlosti, a ona je muzika. Svjetlost ispunjava mojih šest čula: ja je vidim, čujem, osjećam, mirišem, dotičem i mislim. Misliti je kod mene šesto čulo. Čestice Svjetlosti su ispisane note. Jedna munja može biti čitava sonata. Tisuću munja je koncert. Za taj koncert ja sam stvorio loptaste munje koje se čuju na ledenim vrhovima Himalaja.
Na drvenom prozoru Tinove sobe u Sarajevu bila su urezana tri slova „T“. Slučajnost ili neka šifra? Da bi zagonetku uspješno dešifrirali ključ treba potražiti preko misteriozne golubice. Tin je u to vrijeme stanovao na uglu ulica Pariške komune i Dugi sokak. Sa svog prozora je preko Miljacke imao divan pogled na sarajevsku Vijećnicu. Tamo u daljini usred Baščaršije je bio Sebilj sa mnoštvom golubova, kao i danas. Miruh Stambola i skoro istovjetni toponimi sa istim čarima onog prepoznatljivog orijentalnog ambijenta, te ista ugodna aroma ćevapa koja nas privlači kao magnet. Jedva da se nešto promijenilo.
Dakle, ta tri slova „T“ koja pomenuh bi se ovako mogla protumačiti: TIN, TAUBE i TESLA. Lijepo, a otkud u središtu ovo „taube“? Aha, tu smo konačno. Upravo nas ta riječ vodi ka misterioznoj bijeloj golubici i rješenju zagonetke. Na njemačkom jeziku riječ „Taube“ znači Golub(ica).
Ljepota Baščaršije i miruh Stambola koji je Tina očarao, dobro mi je poznat. U ovome dijelu grada sam proveo puno vremena, jer se srednja škola koju sam pohađao nalazila u ulici u kojoj je nekada stanovao Tin Ujević. U ovome sarajevskom kvartu, koji se za vrijeme otomanske imperije zvao Latinluk, živjeli su a bogami i danas žive mnoge ugledne Sarajlije. Pomenut ćemo neke: Nobelovac Ivo Andrić, slikar Perica Vidić, fra Luka Markešić, etno diva Hanka Paldum, političar Zlatko Miletić, fra Marko Oršolić, zatim, književnik Novak Kilibarda, koji je kao crnogorski diplomata živio i radio u gradu na Miljacki. Ostat će upamćen po svojim divnim pričama o Njegošu. Bio je čest gost na nezavisnoj televiziji 99 kod Adila Kulenovića. Zanimljivo je reći da se današnja novosagrađena zgrada ambasade Crne Gore nalazi upravo na mjestu gdje je bila nekadašnja stara (podstanarska) Tinova kuća koja je srušena. Novak Kilibarda je u tom periodu vodio pravi medijski rat protiv Emira Kusturice, koji je nekad davno u djetinjstvu također živio u ovom kvartu u blizini Latinske ćuprije (Principovog mosta).
Tamo sa druge strane Baščaršije prema Katedrali živjeli su, a neki i danas žive: nobelovac Vladimir Prelog, književnik Momo Kapor, kardinal Vinko Puljić, pjesnik Haris Silajdžić i general Jovan Divjak. Poneko se do Baščaršije spusti niz Kovače, kao Dražen Žerić Žera ili niz strmi Alifakovac kao Dino Merlin. U blizini tramvajske stanice na Baščaršiji, odmah pored hotela Stari grad, jedno vrijeme je stanovao poznati sarajevski kipar Stijepo Gavrić, autor spomenika kralju Tvrtku. „Bosna ima toliko velikana“, neko-negdje zapisa, „da bi se njihovim imenima mogle ukrasiti sve ulice regiona“.
Kad se pominje veliki pjesnik i boem Tin Ujević važno je kazati da su najplodnije godine njegova stvaralaštva bile upravo sarajevske godine. Veliku je inspiraciju pjesnik pronalazio u miruhu Stambola, neodoljivom šarmu Baščaršije, ali i uvijek primjetnim i živim kosmopolitskim strujanjima koja provejavaju Sarajevom. Naravno, tu je i lepet krila mistične bijele golubice. Posjetite Sarajevo i prošetajte Tinovim stazama i bogazama, nećete se pokajati. Možda vam se posreći, dok budete hranili golubove sa Baščaršije, da baš vi pronađete tu misterioznu golubicu. Prepoznaćete je „po snažnim mlazevima svjetlosti“, koji izbijaju iz njenih očiju.
U nastavku još jedna sarajevska priča:
Letter to Benjamina – „LIJEPA PISMA, LIJEPO GORE“
Na današnji dan 08. 02. 2023. ljeta Gospodnjeg (Anno Domini) spaljeno je na lomači pismo upućeno šarmantnoj gradonačelnici Sarajeva Benjamini Karić. U vrijeme izvođenja ovog barbarskog rituala, jedna stara nona, koja je tuda slučajno prolazila s naramkom drva, prišla je lomači i velikodušno dodala na vatru jednu svoju cjepanicu te se onda pobožno prekrstila. Prije nego što će pismo plamen progutati naša simpatična i uvijek nasmijana gradonačelnica „procvrkuta“ na latinskom jeziku sljedeće riječi: „O, sancta simplicitas“, što u prevodu znači – „O , sveta prostoto“. Ondašnjoj gradonačelnici Sarajeva se zamjeralo ono što se zamjeralo i Sokratu, a to je: „Sokrat krivo radi i predaleko ide kad ispituje ono što je pod zemljom i što je na nebu, i kad lošiju stvar pravi boljom, i kad druge to isto uči“. Nikada nisam mogao razumjeti ovolike medijske napade na gospođu Benjaminu Karić. Bilo je grešaka, ne kažem, ali je bilo puno više dobrih stvari koje je uradila. Sa njom smo imali jako dobru gradonačelnicu. Ovo što se kasnije desilo je golema greška rukovodstva SDP-a. Biti gradonačelnik Sarajeva je velika funkcija i s te pozicije političar može ići u sami vrh države ili u zatvor. Kod Benjamine se desilo nešto treće. Naime, sletila je ipak na nižu funkciju koja je naravno isto važna ali je za Benjaminu ipak niža od predhodne. Htio sam kazati, ako su postojali razlozi da Benjamina ne može biti gradonačelnica, onda su ti isti razlozi morali vrijediti i za ovu sadašnju funkciju.
Evo kroz ovaj kratki uvod sam vas ustvari htio podsjetiti na pismo koje su Udruge HVO-a iz Sarajeva uputili našoj (ondašnjoj) gradonačelnici optuživši je da opstruira gradnju spomenika ratnoj brigadi „Kralj Tvrtko“. Kao što je svima poznato, proteklih se godina pojavio problem oko gradnje spomenika sarajevskoj ratnoj brigadi „Kralj Tvrtko“. Po meni ova priča nije ništa drugo do medijski uskovitlana „bura u čaši vode“, i najradije bih se uzdržao od bilo kakvog komentara. Tako je to kada se, metaforički kazano, „Grude“ počnu baviti problemima građana Sarajeva. Sam autor pisma je ostao skriven u sjeni, a po stilu i formi se po svoj prilici radi o Marinku Čavari. Pismu je u Mostaru pridat veliki značaj, čak je i pročitano toga dana na večernjem tv dnevniku. Eh Marinko, Marinko. „Treba ustat na noge pa reći Marinko“ (jedan od naslova koji se pojavio u tom periodu).
„Život nije samo heraklitovska rijeka, on je i vulkan, i gejzir, i još koješta. A prije svega, više od svega: kinematograf. Ja sa punim osjećanjem zadovoljstva posmatram prolaznost i promjenljivost zemaljskih stvari i primam rado smrti nekih vlastitih duša kao stvarna oslobođenja“, zapisao je Tin Ujević po dolasku u Sarajevo. „Doživljaj Sarajeva bit će za me doživljaj jednoga tajanstva u magli, trepetljiva i nejasna spoznaja da sam spustio stopu u zagonetni i neprobojni svijet”.
Istaknuta fotografija: Sarajevo, stari grad; Marko Raguž
#Barčaršija #Marko Raguž #Sarajevo #sarajevska priča #Tin Ujević
