Povodom nedavno održane tribine o zaštiti i revitalizaciji riječke arhitektonsko-industrijske baštine, porazgovarali smo s dr. sc. Berislavom Valušekom, povjesničarom umjetnosti, kustosom, kritičarom i publicistom. Berislav Valušek je kao kustos od 1980. godine radio u Modernoj galeriji Rijeka (danas MMSU), da bi od 1990. do 1999. godine proveo na mjestu ravnatelja te iste institucije. Tijekom svoje je karijere pokrenuo dvije međunarodne izložbe: Ex tempore u Opatiji, 1983. godine i Biennale mladih Mediterana u Rijeci, 1993. godine. Reorganizirao je Međunarodnu izložbu crteža, također u Rijeci, 1990. godine, te je bio hrvatski selektor na 47. venecijanskom biennalu, 1997. godine. Na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci bio je predavač u zvanju izvanrednog profesora i predstojnik Katedre za povijest umjetnosti i opće predmete do odlaska u mirovinu.
Tijekom karijere je objavio više knjiga i monografija, tridesetak znanstvenih radova te koncipirao sedam TV emisija o temama iz umjetnosti i kulture. Objavio je više od 300 stručnih tekstova. Suradnik je Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža u Zagrebu (Enciklopedija likovnih umjetnosti, Enciklopedija hrvatske umjetnosti, Istarska enciklopedija, Hrvatski leksikon) i Riječkog leksikona. Bio je predsjednik Hrvatske nacionalne sekcije AICA-e (Međunarodno udruženje likovnih kritičara) od 1997. do 2003. godine te potpredsjednik Međunarodne AICA-e u Parizu od 1999. do 2003. godine. Predsjednik Društva povjesničara umjetnosti Rijeke, Istre i Hrvatskog primorja bio je od 1992. do 1995., a ponovo je izabran 2019. godine.
Iza nas je još jedna tribina o arhitektonsko-industrijskom naslijeđu grada Rijeke. Svjedoci smo kako postoji javni interes za pitanja o njenom industrijskom naslijeđu. No, da bi se krenulo u revitalizaciju baštine, prvo čime se Grad brani jest nemogućnost rješenja imovinsko-pravnih odnosa. Smatrate li da će jednom jedna od ovakvih mnogobrojnih tribina uroditi konkretnim zaključcima i hoće li se priča o sveobuhvatnoj zaštiti riječke industrijske baštine ikada pokrenuti s mrtve točke? Pri tome Vas molim da se referirate i na ideju stvaranja muzeja industrijske baštine za koju se gorljivo borio sada umirovljeni ravnatelj MGR Ervin Dubrović. Gdje u svemu ovome vidite i djelovanje nekada agilne udruge za promicanje i očuvanje riječke industrijske baštine „Pro Torpedo“?
– Postoji jedna, od uporabe gotovo izlizana uzrečica koja glasi: Sve se može kad se hoće! Gospodin Antolović je na tribini u grubo nabrojao količinu ljudi u upravi Grada Rijeke koji se već 20-ak godina bave ili su se mogli/trebali baviti riječkim spomenicima kulture, a njih je (ljudi) dvjestotinjak. No te je zaposlenike trebalo organizirati, upogoniti, dati im zaduženja, smjernice, rokove itd. Čuli smo nešto od profesora i konzervatora Marijana Bradanovića o mogućnostima izvlaštenja, ja sam spomenuo pravnu mogućnost traženja dosjelosti u slučaju Malog salona, gospodin Vukorepa iz Lučke uprave rekao je da novaca za lansirnu rampu torpeda ima, što znači da se već sutradan, nakon tribine moglo krenuti u realizaciju barem tri objekta spomeničke, tj. industrijske baštine.
Muzej industrijske baštine je, naravno, dobra i logična ideja jer se jedino osnivanjem novoga muzeja industrijska baština može trajno zaštititi, a Rijeka bi time dobila još jedan atraktivni sadržaj koji ne bi bio zanimljiv samo lokalnoj publici, već i turističkoj, međunarodnoj. Udruga Pro Torpedo nezaobilazna je u tom smislu, pogotovo stoga što je, uz ostale, odigrala ključnu ulogu u interpretaciji te iste baštine, u njezinoj internacionalizaciji kroz održavanje međunarodnih konferencija i svoj izdavački program. Koliko pratim rad udruge čini mi se da je zadnjih godina malo posustala, ali to ništa ne znači – sve udruge imaju svoje uzlete i padove.
Dodao bih u priču i hotel Emigranti arhitekta Zielinskog. To je nekada bio hotel u kome su budući iseljenici u Ameriku čekali prijevoz. Naime, nakon izložbe Merika, prekomorska emigracija iz Srednje Europe i Rijeka kao emigrantska luka 1903. – 1914., u organizaciji Muzeja grada Rijeke, pojavila se ideja, zahvaljujući Ervinu Dubroviću, da se u Rijeci osnuje muzej iseljeništva toga vremena i prostora, ali ne kao riječki, već srednjoeuropski, znači međunarodni muzej iseljavanja u Ameriku koji bi obuhvaćao sve današnje države čije je stanovništvo tada gravitiralo Rijeci. Čak se i razgovaralo s nekim kolegama iz inozemstva koji su bili voljni poduprijeti taj projekt, ali – naravno – nitko iz Rijeke. Simbolički, hotel bi bio idealnim mjestom budućeg muzeja. I lučka skladišta, tzv. Metropolis, mogao bi biti dijelom tog muzeja.
Prema Zakonu o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, konzervatori bi u slučajevima kada se vlasnik ne brine oko nepokretnog kulturnog dobra, mogli izvesti potrebne radove na račun vlasnika ili pokrenuti postupak kojim bi bio imenovan privremeni skrbnik objekta. Međutim, niti u slučaju lansirne rampe torpedo niti zgrade Teatro Fenice, nadležne službe se ne usuđuju preuzeti ovlasti koje im propisuje Zakon. Slučaj lansirne rampe dodatno komplicira činjenica da su i vlasnik, odnosno Lučka uprava, i Konzervatori, pod kapom države – Ministarstvo prometa pomorstva i veza i Ministarstva kulture i medija. Ima li ovdje elemenata za krivične prijave i tko bi ih trebao podignuti?
– Na ova sam pitanja većim dijelom odgovorio u prethodnim redcima, ali mogu dodati: s obzirom na veliki broj sudionika i zainteresiranih u procesima zaštite, možda bi trebalo osnovati koordinacijsko tijelo koje bi iniciralo, pratilo i verificiralo sve mogućnosti i poduhvate pojedinih, a različitih vlasnika, korisnika, zakonskih skrbnika, ovlaštenika itd. Evo mogućeg posla za mlade riječke povjesničare umjetnosti koji mogu biti stručna i tehnička podrška, ali i inicijatori svih navedenih procesa. No, da bismo mogli ostvariti sve navedeno nužno je imati sugovornike koji neće držati fige u džepu, a čini mi se da to nemamo, barem kada je Grad u pitanju.
Pratili ste riječku umjetničku scenu 80-ih, 90-ih i 2000-tih te ste i sami sudjelovali u formiranju iste, kao kustos, a kasnije i kao ravnatelj Moderne galerije (MMSU). Politički i društveni sistem se promijenio, protagonisti scene su se također (donekle) izmijenili. Naivno je pitati: hoće li ikada biti kao „nekada“? U tom vidu, kako komentirate umjetničku scenu danas, 2024. godine? Možemo li Rijeku i danas identificirati urbanim središtem s originalnom i prepoznatljivom kulturom, kakvime je donedavno bila?
– Kao odgovor na ovo pitanje najjednostavnije bi bilo uputiti Vas na moju knjigu Strategije promjena, Likovna Rijeka 1980.–1995. u izdanju Društva povjesničara umjetnosti Rijeke i Adamića (2007.). Umjetnička scena danas nam je u previranju jer nije uspostavljen vrijednosni sustav koji bi bio univerzalan ili barem partikularno dosljedan. Još uvijek smo uronjeni u postmoderni pastiš koji označavamo sintagmama everything goes – anything goes. Ali tako je i u svijetu, u Zagrebu, Beču i New Yorku. Ono što danas nazivamo umjetnošću reciklaža je koju ja prepoznajem kao postduchampovske prakse. Današnja „umjetnost“ svoja nadahnuća traži u spojevima sa sociologijom, psihologijom, etnografijom, kulturologijom, naročito politikom i ideologijom (to smo nekada zvali angažirana umjetnost, čega smo se grozili, a danas govorimo o aktivističkoj umjetnosti). Gdje će nas to odvesti, ne znam, ali mi se ni sam put za sada ne sviđa.
Što se Rijeke, kao urbanog središta s originalnom i prepoznatljivom kulturom tiče, ta je kultura u velikom dijelu nastajala i nastala u vrijeme dok smo istraživali i prepoznavali grad. Od Radmile Matejčić (Kako čitati grad), preko druge, moje generacije riječkih povjesničara umjetnosti (tri velike izložbe arhitekture historicizma, secesije i moderne, međuratna umjetnost i tako dalje), sve do kazališnih uprizorenja riječkih tema (Vježbanje života). Sve je navedeno nastajalo od samoga kraja 1980-ih, kada je komunistički strah od talijanskog svojatanja Rijeke postao irelevantan, do kraja 1990-ih.
Prije toga, zadržimo li se samo na muzejsko-umjetničkoj sceni, Rijeka je na međunarodnoj i državnoj razini bila prepoznavana kao grad Međunarodne izložbe crteža, Biennala mladih (bivše države), Biennala Mediterana i Triennala quadrilaterale (izložba koju je osmislio B. Franceschi). Sve je to ukinuto, po mojem mišljenju zato što svi kasniji ravnatelji jednostavno nisu bili formata koji se tražio za organizaciju međunarodne izložbe. Ljubljana, poznata po Biennalu grafike, osnovala je 1986. godine Međunarodni grafički likovni centar čime je grafiku brendirala kao dio svoje tradicije i umjetničkog identiteta. Za Rijeku je to mogao/morao biti crtež!
Kako gledate na odnos kustos-umjetnik u vidu današnjih postulata muzeologije? Čini se da su kustosi, danas, ili izgubili na svojoj primarnoj važnosti ili je imaju previše. Često ne primjećujemo razliku kustoskog posla i umjetnikovog rada. Kako gledate na taj „novi“ kustoski pristup?
– Navest ću Vam krilaticu s kraja 1980-ih; Umjetnički muzej je mjesto u kome kustos razvija svoju karijeru. To su, naravno, smislili umjetnici kao što smo mi smislili uzrečicu Glup k’o slikar. Ove dvije rečenice zrcale odnos umjetnika i kustosa u navedeno vrijeme, odnos koji je bio recipročan, angažiran, kritičan i obostrano plodonosno koristan. Umjetnikova je uvijek bila, a i danas mislim da mora biti – zadnja. Kosa mi se dizala na glavi kada bi za pojedine studentske izložbe na Akademiji primijenjenih umjetnosti „kustosi“ tražili od izlagača da im napišu Izjavu umjetnika (Artist statement). Tvrdim da su Izjave služile i služe lošim povjesničarima umjetnosti kao zaklon u koji su mogli skriti svoje neznanje i/ili pomanjkanje senzibiliteta.
Nova praksa donijela je i novi vokabular, pa se kustos, u izvornom značenju čuvar zbirke, počeo pojavljivati i u katalozima samostalnih i skupnih izložbi što je iznjedrilo rogobatnu i smisleno nepostojeću sintagmu „kuriranje izložbe“.
U svojim javnim nastupima dosta ste kritični prema „novom“ brodu-muzeju Galeb. Izvjesno je da potonji neće pričati priču o riječkoj povijesti, već o širem kontekstu bivše Jugoslavije, Nesvrstanima, Titu i Sofiji Loren. Ne krije li se upravo u toj niši turistički potencijal stvaranja zarade?
– Nije problem zvani Galeb u tome što će pričati priču o Titu i Sofiji Loren, već u sakatosti te priče. Izostat će prolog; kako je Tito došao na čelo jugoslavenske partije (uz pomoć sovjetskog NKVD-a i denuncijacijama svojih partijaca), koliko je ljudi dao smaknuti bez suđenja, a nakon što je rat završio (od 200 do 350 tisuća), koliko ljudi je, prema njegovom nalogu, UDBA ubila u inozemstvu itd.
Hoćemo li moći na Galebu vidjeti nešto od te priče? Nećemo, naravno. Za taj nesretni brod uvijek se našlo novaca, ali za ostalo ne. Pa kako to? Koliko Teatara Fenice se moglo urediti s novcima koji su potrošeni na Galeb? Koliko srednjovjekovnih bedema vratiti na izvorna mjesta, koliko antičkih mozaika učiniti vidljivim i dostupnim? Itd., itd…
Inače, sudjelovao sam u traženju naziva tribine koja je tematizirala riječku baštinu i predložio sljedeći: Bolje Teatro Fenice u ruci, nego Galeb u luci. Ne znam gdje se moj prijedlog izgubio.
Pretpostavljam da pratite zbivanja na riječkoj i hrvatskoj kulturnoj sceni. Kako komentirate situaciju koja je nastala na relaciji MMSU-a i riječkog nezavisnog djelatnika u kulturi i umjetnika Damira Čargonje Čarlija, nakon realizirane izložbe u Galeriji O.K. znakovitog naslova „Ništa“, a koju je posvetio radu ravnateljice Muzeja, Branki Benčić? S druge strane, što mislite o reakciji članova hrvatske podružnice AICA Branka Franceschija i Leile Topić koji su stali u zaštitu ravnateljice? Smatrate li da bi se jedno takvo strukovno udruženje trebalo baviti ovakvim situacijama bez kritičkog stava u odnosu na samu izložbu, iako je temeljna djelatnost podružnice bavljenje umjetničkom kritikom?
– Čarli je uvijek bio kreativan i provokativan, a znao je i marketinški privući pozornost medija i publike. Dobro, ipak ne možemo reći da ravnateljica MMSU-a nije radila ništa, aktivnost postoji, ali veće je pitanje od ovoga kuda MMSU ide? Koja mu je strategija? Gdje se i čime želi pozicionirati i što/tko će mu biti prioriteti. Dakle, pitanja koja se tiču izložbene politike, zbirki, nakladništva, otkupne politike itd.
Što se AICA-e tiče, koliko se sjećam to je prvi put da jedna udruga odgovara u ime osobe s imenom i prezimenom, gdje isključujem slučajeve obrane kolega od politike i političara ili davanja podrške istima. Da sam u koži ravnateljice ja bih Čarlijev istup doživio kao dobrodošlu provokaciju i odgovorio bih mu na isti način – provociranjem. Ali nismo svi jednaki.
Umjetnički rad „Ništa“ prodan je milanskom kolekcionaru na humanitarnoj aukciji kojom je umjetnik prikupljao sredstva za pokretanje rješenja omogućavanja prilaza slabo pokretnim osobama programima Muzeja. Ravnateljica Benčić, kojoj su kao službenoj osobi sredstva bila ponuđena u vidu donacije, lakonski je donatora usmjerila na službe Grada. Ne bi li ravnatelj tako važne institucije trebao znati premostiti ovakve prepreke i raditi u interesu Muzeja? Koje je Vaše mišljenje?
– U svim potpitanjima prethodnog, nalazi se jedna skrivena situacija koja je puno zanimljivija i opasnija od ostalih. Naime Benčić izjavljuje „da Muzej nema svoj račun i da Muzej s donacijama nema ništa.“ Znamo li išta o funkcioniranju bilo koje i bilo kakve tvrtke, pa tako i onih u kulturi, znat ćemo da je samostalno računovodstvo jedna od (bitnih!) poluga kreativnog programskog djelovanja: kome platiti, koliko i kada, odgoditi plaćanje, plaćati na rate, dogovarati načine plaćanja i dinamiku istog, dogovarati niže cijene usluga i proizvoda, kompenzacijski poslovi… sve navedeno zajednička računovodstva u upravi Grada ili ne rade ili rade kada im dođe na stol, dakle rutinski. O donacijama da i ne govorimo. Muzeji i galerije u (kako čitamo) za nas još uvijek vanjskome svijetu temelj su financiranja umjetnosti i kulture.
Ova nas priča odvodi u 1995. godinu kada je Slavko Linić, tadašnji gradonačelnik Rijeke, započeo proces deprofesionalizacije i provincijalizacije riječke kulture, a što je njegov nasljednik, Vojko Obersnel, zdušno nastavio i u velikoj mjeri uspio privesti kraju.
U konačnici, problem je odnos gradske politike prema kulturi, odnos koji ne postoji. Za vođenje bilo kakve politike potrebno je o istom imati znanja, viziju i malo ljubavi. Toga u Rijeci nema. Kultura se tretira kao nužno zlo, kao topos stranačkog uhljebljivanja, kao svrbež koji se javlja pri svakom raspisivanju bilo kakvog natječaja i programskog određenja. Imamo li, odnosno ima li gradska vlast strategiju razvoja kulture za budućnost?
Berislav Valušek
Što mislite o konceptu MMSU-a kao muzeja koji bi trebao što više promovirati riječku, lokalnu umjetnost, koja u estetskom smislu nimalo ne zaostaje za svjetskom. Posjetitelji Rijeke, turisti su željni vidjeti umjetnost kraja, grada u kojeg dolaze. Što im mi to pokazujemo (ili ne pokazujemo) i koji su pravi razlozi takve situacije? Zar Muzej nije odavno trebao napraviti retrospektivne izložbe riječkih umjetnika poput, Kamenara, Laginje, Butkovića… ili čekaju da umru, pa im tri mjeseca nakon smrti rade komemoracije? Riječki umjetnici već godinama bojkotiraju svoj Muzej, nema ih na izložbama i ne sudjeluju u njegovom radu. Često ga nazivaju i „zagrebačkom podružnicom“.
– E, to su prava pitanja. Najveći problem je nepostojanje stalnoga postava MMSU-a. Svaki muzej bez stalnog postava je pola od muzeja. Kada smo kolege iz tadašnje Moderne galerije i ja krajem 1990-ih počeli razmišljati o preseljenju u T-objekt Benčića, shvatili smo da će nam postojeći prostor za 10 do 15 godina opet biti premali. A što se u međuvremenu dogodilo? MMSU je preseljen u prostor još manji od prijašnjeg, u prostor koji povremeno poplavljuje i u prostor koji ni slučajno ne može primiti stalni postav.
Najveći štetočina na čelu MMSU-a u posljednjih 25 godina bio je Slaven Tolj. On je bio ideator i realizator preseljenja (kolega Marijan Bradanović to preseljenje naziva skvotiranjem). Svojom izjavom da MMSU nema u svojim zbirkama „dovoljno mesa za stalni postav“ zacementirao je situaciju i dao političarima sve vrijeme potrebno da odahnu i prestanu razmišljati o skučenosti Muzeja. Jedina šansa nam je prostor kata iznad Muzeja, a koji je još uvijek golub na grani. Tolj je zaslužan i za izgubljeni nam Mali salon, za izlagačku politiku, otkupe i samo vođenje MMSU-a koji je postao, kako ga Vi nazivate, zagrebačkom podružnicom. Taj je Dubrovčanin u Rijeku došao iz male udruge, a MMSU je vodio kao veliku udrugu.
Može se nekome sviđati ili ne sviđati kako se likovno izražavaju Z. Kamenar, G. Štimac, D. Laginja, M. Zrinšćak…, ali njih se, kao i mnoge druge jednostavno ne može i ne smije zaobići. Tko će njima načiniti retrospektive ako ne MMSU? Čiji su oni autori? Zagrebački sigurno nisu.
Evo malo povijesti bolesti. Krajem 1980-ih godina, povjesničar umjetnosti Jerko Denegri uvodi pojam tzv. „druge linije“ u tadašnju umjetnost. Drugu liniju čine konceptualna i postkonceptualna umjetnost, kod nas poznata kao Nova umjetnička praksa. U međuvremenu, do danas, „druga linija“ postala je prva linija, a prijašnja prva linija (klasično slikarstvo i kiparstvo), nije postala druga, već je iz relevantnih i dovoljno velikih izložbenih prostora u Rijeci, i ne samo u Rijeci, nestala. Time je šira slika o povijesti suvremene i recentne umjetnosti postala fragmentirana, nedostatna, netočna – u krajnjoj liniji.
Na primjer, Tomo Gerić sigurno ne spada u autore čiju retrospektivu bi prikazao današnji MMSU, s čime se kao programskom orijentacijom Muzeja možemo i ne moramo slagati. No u Rijeci – osim MMSU-a – ne postoji adekvatno veliki prostor koji bi mogao ugostiti retrospektivu ili veću monografsku izložbu npr. Gerića, Z. Kamenara ili K. Mogin, da navedemo samo neke. Jedino što nam (pre)ostaje je monografija (autorice B. Arh) u kojoj je na jednome mjestu danas sakupljen opus T. Gerića, a sutra nekog drugog.
Ne bih rekao da „riječki umjetnici već godinama bojkotiraju svoj Muzej“ već prije obrnuto, da Muzej bojkotira njih. Kada sam nastupio kao ravnatelj u Modernoj galeriji odmah smo počeli rješavati zaostatke, odnosno neobrađene autore koji su to zasluživali. Tako su nastale retrospektive i katalozi-knjige Vennucija, Kaline, Smokvine, Ostrogovića i cijele plejade riječkih autora aktivnih između dva svjetska rata. Sada smo opet u istoj situaciji koja će svakim danom biti sve gora.
Nedavno je u grobničkom Kaštelu, u gradu Grobniku, obnovljena i ponovno otvorena Galerija suvremene likovne umjetnosti čiji ste jedan od osnivača i voditelj. Galerija djeluje od 1999. godine, ali njezino formiranje možemo zahvaliti Međunarodnoj likovnoj koloniji Grobnik, koja je osnovana 1996. i kroz koju se konstantno nadopunjuje zbirka galerije. Možete li nam približiti zbirku, reći malo više o programu galerije, planovima?
– Jedan od osnivača jesam, ali više nisam voditelj Galerije, odnosno zbirke, što znači da vam ne mogu ništa reći o programu i naročito planovima. No, ono što je bitno i što će ostati za budućnost je zbirka koja je toliko narasla da već možemo govoriti o potrebi osnivanja muzeja ili muzejske zbirke. Veliki dio onoga što MMSU nema u svojim zbirkama, postoji na Grobniku i jednoga će dana, kada se bude pisala povijest prijeloma 20. i 21. stoljeća, biti itekako važno imati komparativni umjetnički materijal koji ne postoji nigdje drugdje.
Koje je Vaše mišljenje o odnosu gradske politike prema kulturi? Smatrate li da će infrastrukturno naslijeđe EPK 2020 potaknuti razvoj kulture u gradu? Priznali mi to ili ne, infrastruktura se napravila, ali kakve koristi od nje ako nema novih ljudi koji bi popunili novonastale kapacitete? Također, često se spominje kako je ulaganje u Art-kvart Benčić, najveće financijsko ulaganje u kulturu u Hrvatskoj od osamostaljenja. Jesmo li kao rezultat najskupljeg kulturnog projekta u državi, dobili ono što je obećano, u tom vidu, i nezavršen projekt Muzeja moderne i suvremene umjetnosti?
– Ne može se reći da ništa nije napravljeno. Sanirana je Palača šećera, preseljena Gradska knjižnica i otvorena Dječja kuća. Muzej moderne i suvremene umjetnosti je daleko od tih pozitivnih primjera. U konačnici, problem je odnos gradske politike prema kulturi, odnos koji ne postoji. Za vođenje bilo kakve politike potrebno je o istom imati znanja, viziju i malo ljubavi. Toga u Rijeci nema. Kultura se tretira kao nužno zlo, kao topos stranačkog uhljebljivanja, kao svrbež koji se javlja pri svakom raspisivanju bilo kakvog natječaja i programskog određenja. Imamo li, odnosno ima li gradska vlast strategiju razvoja kulture za budućnost?
Najveća financijska ulaganja u kulturi u Hrvatskoj treba tražiti u Zagrebu, Zadru, Šibeniku… Otiđite do Virovitice, do njihovog Gradskog muzeja koji je smješten u obnovljenom Dvorcu Pejačević, to je ulaganje i to najviše europskih financijskih sredstava.
I za kraj jedno pitanje u vidu savjeta mlađim kolegama, poput mene. Što biste poručili meni, kao (relativno) mladom povjesničaru umjetnosti i kustosu? Imate li kakav savjet za mlađeg kolegu koji, nije otišao u Irsku, već je ostao u rodnom gradu? Trebamo li nastaviti dalje ili pakirati kofere?
– Svako putovanje je dobrodošlo – otvara nove vidike, proširuje obzore, donosi novo znanje… Vi u Irskoj možete naći posao u kafiću, teško u muzeju ili galeriji. Ali u Irskoj možete doktorirati, specijalizirati se za neko područje struke. Možete ostati i u Rijeci za što Vam treba malo inicijative i možda više strpljenja. Svi smo mi u početku radili „za čavle“, štono riječ, pa kada smo stekli ime, i za manje ili veće honorare. Danas je u Hrvatskoj konkurencija veća jer se povijest umjetnosti predaje u Zagrebu, Zadru, Splitu, Rijeci i Osijeku.
Dok sam predavao na Akademiji u Rijeci za svoje sam studente završnih godina osmislio predavanje koje sam nazvao Dan poslije. Naslov se odnosi na dan nakon diplomiranja i sve ono što treba napraviti da bi se od umjetnosti moglo živjeti. Neki dijelovi predavanja mogu funkcionirati i za povjesničare umjetnosti, pa ih ovdje donosim.
Budite prisutni! Vrste prisutnosti: socijalna (prisutnost na otvorenjima izložbi, predavanjima, umjetničkim domjencima – upoznavanje ljudi, kolega, potencijalnih sponzora, galerista, muzealaca, kolekcionara, bogatih udavača…); profesionalna (slati radove na skupne izložbe, prijavljivati se na kongrese, likovne kolonije, artist-in-residence programe (RES ARTIS), brinuti se za vlastite samostalne izložbe, imati spreman portofolio i životopis – isti nadopunjavati, izraditi vlastitu web stranicu…); funkcionalna (javite se u muzej, galeriju, konzervatorski ured, restauratorski ured, grad, općinu, županiju, školu, turističku zajednicu, udrugu, nevladinu organizaciju u vašem mjestu…). Dajte im do znanja da postojite i da ste voljni raditi.
#Berislav Valušek #Galeb #Grad Rijeka #Kultura #Zlatko Tot
