Teško je prisjetiti se kada je posljednji put otvorenje neke izložbe u Rijeci okupilo toliko ljudi, i to ljudi različitih generacija, umjetničkih interesa i životnih iskustava. Muzej moderne i suvremene umjetnosti u četvrtak navečer bio je mjesto susreta riječke kulturne, umjetničke i glazbene scene, nekadašnjih sudionika Bijenala mladih, njihovih suvremenika, ali i brojnih mladih posjetitelja koji su došli upoznati umjetnost nastajalu u jednom drugom vremenu. Izložba „Reci mi čime se baviš pa ću ti reći jesi li mlad – Bijenale mladih (1960.–1991.)“ pokazala je da trideset pet godina nije bilo dovoljno da se izbriše sjećanje na jednu od najvažnijih umjetničkih manifestacija koje je Rijeka imala.
Bilo je u tom susretu mnogo radosti, prepoznavanja, srdačnih zagrljaja i razgovora koji su, očito, bili prekinuti prije mnogo godina. Među okupljenima bilo je i dvadesetak umjetnika koji su sudjelovali na nekadašnjim Bijenalima, ljudi koji su stvarali povijest manifestacije čije je posljednje izdanje održano 1991. godine. Ne zato što je izgubila umjetnički smisao, ne zato što su presušile ideje ili nestalo mladih umjetnika, nego zato što je rat prekinuo kontinuitet jednog velikog zajedničkog kulturnog prostora.
Trideset pet godina poslije, zahvaljujući predanom istraživačkom radu djelatnika MMSU-a, Bijenale mladih ponovno je pred riječkom publikom. Ne kao pokušaj oživljavanja prošlosti, nego kao prilika da se sagleda što je ta manifestacija značila, što je ostavila iza sebe i koliko njezino nasljeđe govori o umjetnosti i danas. Rezultat svega? Rijeka dugo ovakvu izložbu nije imala.
Izložba koja pripada gradu
– Ovo je izložba za grad, za Rijeku, nije samo izložba MMSU-a, naglasila je ravnateljica Muzeja Branka Benčić, pozdravljajući okupljene.
Bijenale mladih, podsjetila je, uz Riječke salone pripada najvažnijim i najdugovječnijim izložbenim programima u povijesti ustanove. Tijekom 16 izdanja, od 1960. do 1991. godine, okupilo je više od 1500 umjetnica i umjetnika, pritom nadilazeći okvire muzejske djelatnosti i postajući važnim dijelom urbane kulture Rijeke.
– Bijenale se nije upisao samo u povijest izložbi, nego i u sjećanje i povijest cijelog grada. Zato je važno da ga danas ponovno sagledamo iz određene povijesne distance, da promislimo o njegovoj vrijednosti, kontekstu u kojem je nastajao, ali i o tome što nam znači danas, istaknula je Benčić.
Izložba je naslov preuzela iz teksta likovnog kritičara Darka Glavana iz 1977. godine, a već se u tom naslovu nazire pitanje koje je desetljećima pratilo riječku manifestaciju: što uopće znači biti mlad u umjetnosti i mora li mladost nužno podrazumijevati inovativnost?
Benčić je pritom podsjetila i na promjene u pristupima povijesti umjetnosti i muzeologiji, koje umjetnička djela više ne promatraju isključivo kao izdvojene predmete, nego nastoje razumjeti okolnosti njihova nastanka, izlaganja i recepcije. Pozivajući se na teoretičara umjetnosti Miška Šuvakovića, upozorila je da svaka izložba, osim onoga što pokazuje, govori i o izborima, izostavljanjima i zaboravljenim umjetničkim pojavama.
Upravo zato retrospektiva Bijenala mladih nije tek predstavljanje sačuvanih djela, nego i prilika za novo čitanje odluka, vrijednosti i umjetničkih kriterija koji su oblikovali trideset godina jedne od najznačajnijih riječkih manifestacija.
Trideset godina umjetničkih promjena
Razvoj Bijenala i promjene koje su ga obilježile tijekom tri desetljeća predstavila je muzejska savjetnica Sabina Salamon, koja je s Dianom Zrilić oblikovala izložbeni postav. Pred kustoskim timom bio je zahtjevan zadatak: iz opsežnog muzejskog fundusa odabrati radove koji neće samo predstaviti pojedine umjetnike, nego i pokazati kako se mijenjala umjetnost, ali i sama manifestacija.
– Od samih početaka postojala su preispitivanja prati li Bijenale doista nove umjetničke pojave i donosi li energiju mladosti koja se od njega očekivala. Kritike su bile sastavni dio njegova razvoja, ali nikada nije bilo sporno da manifestacija ima smisla i da je potrebna, objasnila je Salamon.
Posebno se osvrnula na promjene koje su obilježile šezdesete i sedamdesete godine, kada su se uz naslijeđene umjetničke pravce postupno pojavljivali novi materijali, geometrijska istraživanja i drukčiji pristupi umjetničkom izražavanju. No najveći iskorak dogodio se tijekom osamdesetih godina, kada se Bijenale počeo snažnije otvarati novim medijima i praksama.
– Osamdesete su donijele nagli rast i svojevrsnu kulminaciju svega što se ranije razvijalo. Pojavljuju se umjetnički kolektivi, nove slikarske poetike, instalacije i prošireni mediji. Slika više ne mora ostati unutar dvije dimenzije, ona izlazi u prostor, a promatrač postaje dio njezina doživljaja, pojasnila je Salamon.
Upravo su takve promjene utjecale i na oblikovanje sadašnje izložbe. Pojedini radovi svojim dimenzijama i načinom prezentacije zahtijevali su drukčija prostorna rješenja, pa je dio instalacija predstavljen u zasebnoj izložbenoj cjelini.
No Salamon je upozorila da ova retrospektiva, koliko god bila opsežna, ne iscrpljuje bogatstvo građe i tema vezanih uz Bijenale mladih.
– Ovom izložbom tek smo otvorili vrata nekim novim poglavljima. Toliko je istraživačkih mogućnosti i neispričanih priča da ovo može biti prva, ali ne i jedina izložba posvećena Bijenalu mladih, poručila je Salamon.
Sve je to značilo da nismo sami
Koliko je takva manifestacija značila mladim umjetnicima možda najbolje svjedoči Slobodan Trajković, umjetnik koji danas živi u Londonu, a koji je na riječkom Bijenalu 1985. godine nagrađen za slikarstvo. Njegov rad „Ratno ostrvo“ ponovno je izložen u Rijeci. Trajković je u MMSU došao više od četiri desetljeća nakon vremena u kojem je riječki Bijenale za njega predstavljao mnogo više od prilike da izloži vlastiti rad.
– Rijeka je 1985. godine bila jedna velika mogućnost, jedna velika želja da se stvori zajednička atmosfera s drugim ljudima. Ne samo s umjetnicima, nego i s povjesničarima umjetnosti, teoretičarima, svima koji su sudjelovali u stvaranju prostora u kojem smo mogli razvijati svoje ideje o umjetnosti. Bili smo mladi, živjeli smo u strasti prema onome što nas je čekalo, prema onome što smo mogli napraviti i osjetiti, prisjetio se Trajković.
Za umjetnike koji su stvarali u svojim lokalnim sredinama susreti poput riječkog Bijenala bili su dragocjeni. Omogućavali su im izlazak iz poznatih krugova, usporedbu vlastitih iskustava s drugima, upoznavanje novih umjetničkih izraza i stjecanje samopouzdanja.
– Izlazak iz takve sredine, dolazak na riječki Bijenale, na zagrebačke izložbe ili susreti s umjetnicima iz Slovenije, sve je to značilo da nismo sami. Kada ste okruženi ljudima koji rade nešto slično, koji također istražuju i pokušavaju pronaći nove načine izražavanja vlastitog iskustva, to vam daje veliku sigurnost, kazao je Trajković.
Upravo tu sigurnost smatra jednim od ključnih preduvjeta umjetničkog razvoja. Bez susreta s drugim idejama, bez međusobnog propitivanja i razmjene iskustava, teško je napraviti iskorak prema nečemu što još nije viđeno.
Branko Cerovac: Bijenale je imao i svoje slabosti
No bilo bi pogrešno povijest Bijenala mladih promatrati isključivo kroz nostalgiju i uspomene na neka druga vremena. O tome otvoreno govori povjesničar umjetnosti Branko Cerovac, koji je sudjelovao u organizaciji manifestacije, a na njezinu posljednjem izdanju 1991. godine bio je i član žirija. Cerovac podsjeća da je jugoslavenska umjetnička scena tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina prolazila kroz velike promjene, ali da riječki Bijenale nije uvijek uspijevao pratiti njihov ritam.
– Rijeka je bila industrijski grad i u određenom je smislu zaostajala za novim umjetničkim praksama koje su se razvijale u drugim sredinama. Konceptualna umjetnost, performans i različiti oblici eksperimentalnog stvaralaštva već su bili prisutni na jugoslavenskoj sceni, dok je Bijenale još uvijek u velikoj mjeri ostajao vezan uz tradicionalne medije, slikarstvo, kiparstvo i grafiku. Nove umjetničke prakse nisu bile potpuno odsutne, ali često su dolazile kroz gostujuće programe, umjesto da budu ravnopravno uključene u samu manifestaciju, objašnjava Cerovac.
Promjene su, ističe, postale vidljivije tijekom osamdesetih godina, kada Bijenale počinje snažnije otvarati prostor performansu, novim medijima i drukčijim umjetničkim pristupima.
Takvo promišljanje ne umanjuje važnost riječke manifestacije. Naprotiv, podsjeća da su njezin razvoj pratili i prijepori, rasprave i kritike, bez kojih nema ozbiljnog razumijevanja umjetničke povijesti.
Cerovac posebno naglašava još jednu dimenziju nekadašnjeg Bijenala, onu koja se danas možda najteže može nadomjestiti. Riječ je o zajedničkom umjetničkom prostoru koji je postojao unutar tadašnje Jugoslavije.
– Taj je prostor imao svoju povijest, svoju infrastrukturu i svoju logiku povezivanja. Još od povijesnih avangardi, od zenitizma i dadaizma, umjetničke ideje nisu bile strogo vezane uz nacionalne granice. Umjetnici su djelovali i komunicirali unutar zajedničkog prostora, a Bijenale mladih bio je jedan od načina na koji je taj prostor funkcionirao, kaže Cerovac.
Na pitanje nedostaje li danas takve povezanosti među umjetnicima iz država nastalih raspadom Jugoslavije, odgovara potvrdno. Pritom ne misli samo na osobne kontakte, nego i na organizacijsku, institucionalnu i kulturnu infrastrukturu koja je omogućavala zajedničke projekte, izložbe i cirkulaciju umjetničkih djela.
Raspadom zajedničke države i ratom ta je povezanost ozbiljno narušena. Neke su veze opstale, neke su se tijekom godina ponovno uspostavljale, ali prostor u kojem je riječki Bijenale mogao okupljati umjetnike iz čitave Jugoslavije više nije postojao u istom obliku.
I upravo zato večerašnja izložba ima dodatnu vrijednost. Ne podsjeća samo na umjetnička djela i njihove autore, nego i na okolnosti u kojima su nastajali, na odnose koji su omogućavali njihovo predstavljanje i na kulturni prostor koji je nestao.
Tisuće dokumenata vratile su Bijenale u život
Da bi se ta povijest ponovno mogla ispričati, bilo je potrebno zaviriti duboko u muzejske zbirke, dokumentaciju i arhive. Posao koji se na prvi pogled možda čini manje atraktivnim od samog izlaganja umjetničkih djela pokazao se presudnim za nastanak ove izložbe.
Diana Zrilić, muzejska savjetnica dokumentaristica, podsjetila je kako je riječ o manifestaciji nastajaloj u potpuno drukčijim tehnološkim okolnostima.
– To je bilo vrijeme nalivpera i pisaćih strojeva, kada je prepiska putovala na fizičke adrese, a na odgovore se čekalo danima, pa i tjednima. Kroz ruke su nam prošle tisuće i tisuće papira. Ali ti papiri nisu samo suhoparni dokumenti. Oni nam danas daju žive odgovore o simpatijama i kritikama, stručnim odlukama, profesionalnim prijeporima i svim onim pitanjima s kojima se i danas susrećemo u muzejskom radu, istaknula je Zrilić.
U istraživanju su sudjelovali i studenti Filozofskog fakulteta koji su tijekom stručne prakse digitalizirali 3395 listova dokumentacije. Važan doprinos dali su i Državni arhiv u Rijeci te Hrvatska radiotelevizija, koja je ustupila televizijske priloge nastale između 1964. i 1991. godine.
Zahvaljujući takvom radu, nekadašnje izložbe ponovno su dobile kontekst. Umjetnička djela nisu više izdvojeni predmeti iz muzejskih zbirki, nego dio mnogo šire priče o umjetnicima, institucijama, kritičarima, društvenim okolnostima i vremenu koje ih je oblikovalo.
Izložbu kustoski potpisuju Kristina Barišić, Branka Benčić, Ksenija Orelj, Sabina Salamon i Diana Zrilić, a postav su oblikovale Salamon i Zrilić. Vizualni identitet osmislila je Sanja Kuzmanović, dok je edukativni program djelo Ivane Golob Mihić i Ane Žarković. U realizaciji je sudjelovao i niz drugih muzejskih djelatnika, suradnika i institucija.
Obraćajući se okupljenima, Renato Kostović, privremeni pročelnik Upravnog odjela za kulturu i kreativni razvoj Grada Rijeke, istaknuo je važnost očuvanja sjećanja na manifestaciju koja je tijekom tri desetljeća obilježavala riječku kulturnu scenu, a potom izložbu proglasio otvorenom.
Umjetnost koja ponovno povezuje
Među umjetnicima koji su se odazvali pozivu MMSU-a bili su, uz Trajkovića, Nada Alavanja, Mirjana Đorđević, Rene Rusjan, Marijan Molnar, Željko Kipke, Damir Sokić, Đanino Božić, Jože Šubic i drugi nekadašnji sudionici Bijenala. Posebno je pozdravljen Andrej Jemec, umjetnik u devedesetim godinama života kojemu je Rijeka, kako je rečeno na otvorenju, ostala u iznimno lijepom sjećanju.
Među brojnim srdačnim susretima posebno se izdvojio onaj Slobodana Trajkovića i Damira Sokića. Dvojica umjetnika ponovno su se susrela u Rijeci četiri desetljeća nakon njihova susreta u njujorškom SoHou 1986. godine. Trajković je tada izlagao u New Yorku, dok je Sokić upravo te godine započeo višegodišnje razdoblje života i rada u tom gradu. Njihov ponovni susret u MMSU-u bio je jedna od onih malih, nenamještenih priča koje možda najbolje svjedoče o tome koliko su duboke i dugotrajne veze stvarane u umjetničkom prostoru nekadašnje Jugoslavije.
Još jedan simboličan povratak prošlosti dogodio se izvedbom performansa „Peta SCULPTURA“ Đorđa Jandrića, prvi put izvedenog na posljednjem Bijenalu mladih 1991. godine. Trideset pet godina poslije umjetnik je ponovno izveo rad koji povezuje dvije vremenski udaljene, ali umjetnički bliske riječke večeri.
Prva pregledna izložba o Bijenalu mladih može se razgledati do 31. siječnja 2027. godine.
Tijekom trideset godina održavanja Bijenale mladih posjetilo je približno 76 tisuća ljudi. Koliko će ih doći pogledati njegovu povijesnu rekonstrukciju, tek ćemo vidjeti. No odaziv na otvorenju pokazao je da zanimanje za ovu manifestaciju nije nestalo, kao što nije nestala ni potreba za susretima, razgovorima i razmjenom umjetničkih iskustava.
Možda upravo u tome leži i najveća vrijednost ove izložbe.
Nekadašnji mladi umjetnici danas su ljudi s desetljećima stvaralaštva iza sebe. Neki od njih ponovno su se susreli nakon mnogo godina, neki su prvi put vidjeli vlastite radove u kontekstu jedne velike povijesne cjeline. A među njima su se kretali novi mladi ljudi, oni koji 1991. godine nisu bili ni rođeni, promatrajući što su njihove kolege stvarale u vrijeme kada je Rijeka bila jedno od važnih mjesta susreta jugoslavenske umjetničke scene.
Rat je zaustavio Bijenale mladih. Prekinuo je jednu manifestaciju, jedan kontinuitet i mnoge veze koje su se godinama stvarale. Ali nije uspio izbrisati ono što je iza nje ostalo. Trideset pet godina poslije, u riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti, pokazalo se da umjetnost može ponovno povezati ljude, generacije i sjećanja. Jedna izložba, desetljeća uspomena i umjetnost koja se ne zaboravlja.
A možda je najbolji odgovor na pitanje zašto je Bijenale mladih bio toliko važan prije četrdeset godina dao Slobodan Trajković, sasvim jednostavnom rečenicom:
– Sve je to značilo da nismo sami.
Istaknutu fotografiju snimila Marta Sirotich Maletić, fotogaleriju snimili Marta Sirotich Maletić i Kristian Sirotich
