S romanima W. G. Sebalda pojavila se potreba za prikladnom žanrovskom oznakom, a ona na francuskom glasi photo–rêcit. Mi bismo to mogli prevesti kao fotografska (pri)povijest iz razloga što kod Sebalda dolazi do kombiniranja teksta s uglavnom crno-bijelim fotografijama te iz razloga što se te pripovijesti ne odriču povijesti, iako se ne razumijevaju u realističkom okviru. Sebald u jednom intervjuu govori da, nakon što ljudi vide fotografiju, pomisle: „Ako je tako, onda mora da se to i dogodilo”. Taj navodni fotografski realizam naravno nije dovoljan da bi se autorov pogled mogao smatrati realističkim; izostaje u njemu ona kvaliteta tipičnosti, a fotografije što ih Sebald smješta pored teksta romana sve su samo ne tipične. Tu svoju netipičnost potvrđuju s tekstom što teče paralelno s njima na istoj stranici. Govoreći o jednom časniku koji je sudjelovao u oslobađanja Auschwitza, u Saturnovim prstenima, fotografija ne prikazuje zloglasni logor, nego šumu nepoznatog imena po čijem tlu leže porazbacana ljudska tijela odjevena u odjeću koja se ne daje identificirati. Što se pak dade identificirati jest to da ta odjeća nije okomitih prugastih crta bijele i sivoplave boje.
Sve ovo pridonosi preglednijem uvidu u funkcioniranje photo–rêcit odnosno fotografske (pri)povijesti Nikole Petkovića. Fotografija je statična, zaustavlja trenutak, a pripovijedanje je naprotiv dinamično, kreće se u nekom smjeru. Kod Sebalda fotografije ne služe tome da budu ilustracije, one pripovijedaju o onome što tekst ne pripovijeda, ostavlja u pozadini, takoreći integralan su dio cjelovite priče. Poznata je ona tvrdnja koja bi htjela biti istinita, a iznosi da slika govori više od tisuću riječi. Neki su Sebaldovi kritičari oštra oka zapazili jednu zanimljivost. Iste se fotografije u različitim izdanjima knjiga pojavljuju rekadrirane i na drugim stranicama! Time se neminovno mijenja i karakter pripovijedanja, dolazi do drukčijih naglasaka.
I fotografije Nikole Petkovića pripovijedaju. U četrdestak godina njegova bavljenja fotografijom nakupile su se čitave serije fotografskih (pri)povijesti. Signal u tome smjeru došao je od samog fotografa. Potvrdio je da sa zadovoljstvom čita Sebalda, čak se pohvalio kako je ovih dana nabavio dojmljivu knjigu koja se bavi upravo fotografijom i bogato je opremljena fotografijama koje Sebald nije snimio. Također, istaknuo je u nedavnom intervjuu kako cijeni rad nizozemsko-engleskog kolege Antona Corbijina. Kako u pojedinačnom slučaju funkcionira fotografska (pri)povijest kod Petkovića? Vidimo prizor snimljen na Korzu, u prvom planu je Damir Krizmanić Kriza, također fotograf, ali bez aparata uza sebe. Nosi na sebi kaput podignutog revera, obuven je u gležnjače. Pod pazuhom drži presavijene komade papira – tek na drugoj fotografiji iz iste serije vidjet će se da su to tri različita omladinska lista. Ovdje sada važnu ulogu preuzima promatrač koji si poput čitatelja kakvog zanimljivog književnog djela postavlja pitanje: što je bilo dalje? A to je upravo jedna od karakteristika priče. Je li portretirani (a to je jedan od najuspjelijih Petkovićevih portreta) i glasom iskazao negodovanje snimatelju što ga pretvara u predmet fotografije. A to što je bilo dalje jest selektivno, ne povodi se znatiželjno da dozna identitet snimljene osobe. Promatrač na tome mjestu otvara put svojoj (pri)povijesti, ona ne računa na provjerene historiografske činjenice, oslanja se na nagađanje, vjerojatnost i slutnju. Kako bi kazala vrsna riječka spisateljica Tea Tulić, ne izmišlja nego zamišlja. To često potiho rade i školovani historiografi kada njihovi izvori ne daju odgovor na pitanje što je bilo dalje?
Ako fotograf nema ambiciju samo dokumentirati svijet, situacije i osobe oko sebe, onda nastoji pronaći estetske vrijednosti u samim snimanim predmetima, pogođenim kadrovima i kutevima snimanja, rasteru fotografskog papira i tehnici obrade same slike. To ne znači da u svojem viđenju ne vrti nekakav film u glavi ili da samome sebi ne pripovijeda kakvu priču. Međutim, ta (pri)povijest neće morati nužno biti podudarna onoj promatrača. Ne kaže se uzalud da drugo oko drugo vidi. Primjerice, jedna Petkovićeva fotografija snimljena je u unutarnjem stubištu napuštene zgrade na Brajdici. Promatrač bi lako pomislio da govori o članovima grupe Istočni izlaz i ne bi pogriješio. Međutim, ta ista fotografija može pripovijedati također o povijesti pop glazbe. Njezin model po svoj prilici jest fotografija koja prikazuje The Beatles također na nekom unutarnjem stubištu i snimana je iz istog rakursa kao i ona na kojoj se nalaze članovi riječke pop grupe.
Istaknuta fotografija: Damir Krizmanić Kriza; autor: Nikola Petković
#Damir Krizmanić Kriza #Ivan Molek #izložba fotografija #Nikola Petković #SPUR
