Jedan gubi vjeru u kazalište i svijet oko sebe, drugi ga želi oraspoložiti, a obojica preispituju vlastiti odnos prema kazalištu. Jednako su posvećeni glumi te se oslanjaju na Shakespeareove drame, u kojima se istodobno gube i pronalaze. Ulomci iz njegovih drama zrcale njihove stavove i nedoumice, ali i otkrivaju njihove različite odnose prema Shakespeareovu stvaralaštvu. Svijet na sceni pun je sukoba, a takav je i glumac – ispunjen unutarnjim i vanjskim dvojbama. Unatoč svemu, izlazi na pozornicu i daje sve od sebe, baš kao i ova dvojica glumaca.
Koliko snažna i vječna može biti Shakespeareova pisana riječ pokazuje nam dramski tekst Gorana Šušljika i Dražena Šivaka, koji su ujedno režirali duodramu simboličnog naslova „Biti ili ne biti“.
Obojica nas već u prvim minutama osvajaju osobnim tonom. Šušljik se prisjeća trenutka kada je prvi put poželio postati glumac. U Subotici je gledao Shakespeareova „Tita Andronika“, u kojem je nastupao Rade Šerbedžija, i tada poželio krenuti glumačkim putem.
Šivak je, s druge strane, odabrao teži put. Nikada nije imao potrebu biti dijelom ansambla, nego je težio umjetničkoj slobodi, bez okova institucija koje na repertoare redovito postavljaju dramske klasike. U početku se opire svakoj izvedbi takvog karaktera, ali ga Goran brzo uspijeva nagovoriti na skraćenu izvedbu „Pirama i Tizbe“. Izvedba je humorističnog tona, ali između redaka može se iščitati kako su klasici s pravom važna ostavština svjetske književnosti.
Malim koracima ipak dolazimo do Shakespearea i izvedbe „Richarda III.“, u kojoj kroz dijalog Lady Anne i Richarda otkrivamo moć koju u sebi nose Bardove drame. Slijede dijelovi iz drame „Na Tri kralja“, u kojima je ovaj put Šivak u ulozi Malvolia. Takvim izmjenama vidimo da su obojica kadra preuzeti velike dramske uloge i udahnuti im život.
Bez obzira na to koliko su dobri u svojim izvedbama, obojicu muči samokritičnost, koja se u početku može manifestirati kao frustracija. Tako će Šivak u svom monologu reći kako je uvjeren da će gledatelji poslije predstave komentirati: „Maske su bile bolje!“, dok će Šušljik ispričati kako ga je podjela uloga između Polonija i Hamleta gotovo uništila.
Ipak, iz svega izlaze još snažniji, a gledatelju se otkrivaju u slojevima, dajući mu do znanja da su i glumci nesigurna bića.
Za kraj izvode scenu iz „Julija Cezara“, otvarajući se do kraja i prihvaćajući sve ono što uloga nosi i što traži od glumca. Šušljik dokazuje svoju briljantnost i potvrđuje zbog čega je dramski prvak kazališta, a Šivak će kao istinski umjetnik prihvatiti svu raskoš Barda i svega onoga što njegove drame propituju.
Dramaturgiju potpisuje Patrik Gregurec, dok se za kostimografiju pobrinula Petra Bobić, koja minimalističkim kostimima pomaže glumcima u ostvarivanju njihovih uloga.
Ovakve će predstave uvijek biti potrebne dramskom stvaralaštvu, bez obzira na to jesu li ili nisu bolje od „Maski“, jer nas iznova podsjećaju zašto je kazalište važno, koliko je važna pisana riječ, ali i glumac koji je izgovara, neovisno o tome kakvu izvedbu preferira.
Još jedan važan detalj, koji možda najviše govori o istinskoj veličini ovih glumaca, odnosi se na uvjete izvedbe u Dioklecijanovim podrumima. Naime, u jednom je trenutku, unatoč debljini zidova, glazba iz susjednog kafića nadglasala izvedbu, a u više navrata ometala i gledatelje i izvođače.
Istaknuta fotografija HNK Split
#72. Splitsko ljeto #Biti ili ne biti #Dražen Šivak #Goran Šušljik
