Dnevna doza umjetnosti
Blues je u korijenu rocka i njegovih izvedenica, a korijenski smo svi nekada bili robovi (kao nekada Židovi u egipatskom ropstvu, prije nego ih je, s Mojsijem, Jahve izveo na slobodu i poveo prema zemlji obećanoj). Mnogi su i dalje robovi, ako ne politički i ekonomski, a onda robovi raznih grijeha i poroka, koji ih drže u nevidljivim ali jednako neumoljivo čvrstim lancima, kao što su željezni. Prava sloboda (kao jedinstvo duhovne i fizičke slobode) i dalje je rijetka, manjinska pojava u svijetu i stalno nam prijeti opasnost da je izgubimo: borbom se zadobiva i borbom se zadržava. Lažna sloboda je činiti sve što hoćeš i želiš, ne obazirući se kako na druge tako i na posljedice njene zloupotrebe na samoga tebe. Ona izgleda lagana i široka, ali njene konsekvence su teške i sužavaju ti dostojanstvo i ljudsku vrijednost. No, da bi netko poželio biti zaista slobodan mora prvo osvijestiti činjenicu da je zaista rob nekomu/nečemu: rob nesvjestan svoga ropstva veselo klapara svojim lancima.
Blues je dijete crnačkih robova na plantažama pamuka u južnim državama Amerike. I gospel se otuda vinuo. Njegov jednoličan ritam izraz je monotonije robovskog načina života, u kojemu je sve unaprijed – od drugoga tj. gospodara – određeno, a određeno je da bude trajno i nepromjenjivo: radi, spavaj, radi, radi dokle god imaš snage, onda legni i umri. Tuga pregolema. A ona može imati samo usporen, jednoličan ritam, koji se klati s noge na nogu (ni ne pomišljajući na trk, ni ne sanjajući o plesu). Nesloboda je jednoobrazna, svako ropstvo podrazumijeva neki jednoličan obrazac mišljenja/postupanja/sviranja… Kako robovanje bijelom vlasniku plantaže tako i robovanje nekom grijehu ili poroku kao crnom gospodaru nečijega duha i duše. Bluzer i luzer, to su brata dva.
Glazba za prekarijat
Split ima dugu tradiciju bluesa. Najdugovječniji i najpoznatiji splitski blues ban je „Otprilike ovako“, na sceni su više decenija i imaju vjernu publiku, s kojom skupa sijede i lagano se debljaju (osim novih, mlađih članova koji grupi daju svježu krv i popunjavaju praznine kada stariji članovi grupe umru, kao npr. njihov legendarni pjevač Gobo i gitarist Bojan Beladović, zvan „splitski Clapton“). Nastupili su nekidan, u popratnom programu 13. europskog blues natjecanja u Splitu, na sceni na Pjaci (sudionici Natjecanja su svirali u kazalištu). Druga splitska grupa koja ostaje vjerna ovom glazbenom izričaju je „Harpoon Blues Band“, a ima i par mlađih, manje poznatih grupa koji se nadahnjuju bluesom. Ovo je naš Jug, blues je tu doma, a udomaćeno je i svojevrsno robovanje gradu kao sudbini („Nima Splita do Splita“), „Hajduku“ kao božanstvu (koje živi vječno), sunčanoj klimi (u kojoj se obilno dimi) i materinoj spizi.
Blues se ne može slušati dugo, osim ako niste fan. Ja nisam. To me tjera na slobodu kretanja; ne može me ta muzika zadržati dulje od 70 minuta pa ma koliko izvedba bila dobra, a zvuk u dvorani splitskog teatra dobar. Čuo sam i vidio dovoljno ova tri dana 13. europskog blues natjecanja: da blues ima svoje poklonike diljem europskih zemalja, ne samo južnih već i sjevernih, i ne samo zapadnih nego i istočnih (npr. Bugarske i Poljske). U 90% slučajeva se pjeva na engleskom, ali bugarski band je pokazao da se tuga može pjevati i na tom jeziku (na kojemu je Gospodinov vrhunski ispisao „Metafizika tuge“). Novost mi je bila pojava nekoliko blues pjevačica, od kojih je jedna – iz Grčke – nastupila kao one woman band. Mislio sam sve do tada da je blues rezerviran za muške hrapave vokale, ali se pokazalo da ga impresivno mogu pjevati i raskošni ženski. Izgleda tim raskošnije što je pjevačica korpulentnija, da ne kažem deblja (kao npr. ona iz Velike Britanije, koja je lani proglašena i najboljom blues umjetnicom u EU, a na sceni splitskog HNK je pjevala bosa).
Ta su tri dana teatar okupirali ljudi izgledom poput mene i tebe ili nekog uličnog pjevača, djeca radničke klase, ni po čemu nalik rock zvijezdama, po svemu obični osim po svojoj pasiji prema bluesu, koji će se pjevati i svirati dokle god bude izrabljivanih tj. prekarijata na ovom svijetu. Bilo je neobično gledati ih u foyeru, sa sijedim bradama i trbuščićima, kako se druže sa čašama piva u rukama, među štandovima na kojima su stajale brošure njihovih raznih udruženja i organizacija: b/luzeri svih zemalja, ujedinite se. Bila je to dobrodošla kratka promjena u izgledu i uobičajenom funkcioniranju pogona splitskog kazališta, namijenjenog prvenstveno malo/građanskoj publici i njenim, manje ili više, izvještačenim manirima. Demokratska promjena na određeno vrijeme.
Smrt za novac
Urođena čovjekova težnja za uzdizanjem iznad svoga aktualnog (socijalnog, klasnog, statusnog) položaja tjera ga da se napreže, da traži više i bolje, čak i kao pasivnog konzumenta umjetničkih sadržaja. Moja je našla ispunjenje tih večeri u gledanju dva filma, jednog na televiziji – „Bulevar sumraka“ Billy Wildera – i drugog u kinoteci „ Operacija Black Bag“ Stevena Soderbergha.
Prvi je crno-bijeli klasik, a drugi suvremeno tonirani „analgetik“, a sumračna su oba jer oba prokazuju ovaj svijet kao suštinski prazno mjesto koje ne može pružiti čovjekovom srcu ono što, u najvećoj dubini, najviše treba: krajnji smisao svoga postojanja. Umjesto toga svijet nudi surogate: slavu i bogatstvo (bivšoj holivudskoj zvijezdi nijemoga filma, u prvom filmu) te moć i kontrolu (bračnom paru vrhunskih špijuna, u drugom filmu). U oba slučaja ubojstva su neizbježna. Filmska zvijezda (Gloria Swanson) ne može prihvatiti svoju bivšost tj. neumitni protok vremena koji nas vodi grobu te se pred licem Kronosa sklanja u svoj svijet iluzije i samoobmane jer se njeno „ja“ jedino tu osjeća vrijedno i sigurno. Kada je napusti mlađi ljubavnik (William Holden) ona ga ubija, a potom odlazi još korak dalje: pred prodorom stvarnosti bježi u ludilo. Zanimljivo je da nam tu priču, od početka do kraja, priča mrtvac tj. rečeni ljubavnik (inače scenarist na rubu karijere, nespreman na hod po trnju do zvijezda, a slab na beneficije zvjezdanog statusa). Dakle, u srcu takvog ispraznog života ( izvana glamuroznog, iznutra promašenog ) prebiva Smrt.
Smrt je pak profesija glavnih junaka drugog filma. I njihov svijet je ispunjen prividima, lažima, prevarama i ubojstvima jer to je svijet visoke politike u čijoj su službi, a u njemu se neprestance vode igre moći bez granica. U takvom svijetu istina je najrjeđa pa je glavni lik (Michael Fassbender) najviše i cijeni, a lažljivce najviše mrzi. Istinoljubivost i (bračna) odanost su njegove moralne vertikale, kao i njegove supruge (Cate Blanchett) pa su oni pobjednički par (spremni jedno za drugoga i ubiti, bez sekunde nećkanja). Oni su, kao špijuni i kao supružnici, vrhunski igrači koji će zajedno nadigrati sve ostale kolege, pa i šefa svoga odjela, u ime njihove ultimativne vrijednosti, a to je brak! Istinabog, brak bez djece, ali bolje ikakav nego nikakav. Svi njihovi suradnici, upleteni u ovu špijunsku priču, ili su rastavljeni ili promiskuitetni pa se, između kadrova, diskretno provlači sugestija da su im postavili zamku iz dubinske zavisti prema njima kao vjernom – gotovo idealnom – bračnom paru, u kojemu se – kao u ogledalu – nemilosrdno zrcale sve njihove karakterne slabosti i poroci.
Svijet kojega ovaj film psihološki minuciozno analizira prekinuo je vezu s onostranim, ideja Vječnosti u njemu ne igra više nikakvu ulogu pa zato glavna nagrada, koja pripada pobjednicima, može imati samo vremeniti karakter. A to je, pogađate, Novac. Njime film i završava: sedam milijuna funti, položenih u švicarsku banku od strane kolege koji im je namjestio igru (koji je obojen kao, uostalom – a nimalo slučajno – i psihologinja iz iste družbe, usto i katolkinja), predstavljaju glavnu nagradu pobjedničkom paru. I oni će je nonšalantno pokupiti, kada film završi.
A mi ćemo se, na kraju ovog teksta, vratiti na njegov početak, našim bluzerima i njihovim običnim, neuglednim pojavama oko kojih se ne vrti veliki novac i u čijim životima se sve ne vrti oko smrti. Njihove karijere ne isključuju obiteljski život ni djecu, oni su nam po tomu bliski, nama su – običnoj raji – nalik. Mi smo, jelte, luzeri. Ali zar neke velike zvijezde nisu veći gubitnici od nas?! Na primjer Marlon Brando, Robert Plant, Nick Cave, Robin Williams, da ne nabrajam dalje. Prvome se sin ubio, drugome je pao s 14. kata, trećemu s litice, a četvrti je izvršio samoubojstvo. U tom svjetlu, vidim svoga prijatelja Franu, potpunog anonimca, kao jednoga od najsretnijih ljudi na svijetu: nikada nije prevario svoju ženu, ima dvoje djece i nekoliko unučadi. I svijet za njega ne zna, što ga čini još sretnijim.
Istaknuta fotografija: 13. europsko blues natjecanje u Splitu; fotografija: HNK Split
#13. europsko blues natjecanje Split #Ante Kuštre #blues #smrt #Split
