PoeTris: Tri pjesme po izboru autorice.
Dok sam te čekala Dok sam te čekala Iz revolta sam slavila Novu godinu Došla sam doma po danu i nisam gledala vatromet Nekom nedostojnom poslala sam da je pao prvi snijeg po travi ispred Mimare Prodala sam svoju prvu sliku i neki dečko mi je u Mesničkoj na jazzu sramežljivo rekao: Izgledaš kao da si iz dvorca izašla To me baš razgalilo Dok sam te čekala Obrisala sam sve naše poruke i tri puta deinstalirala Tinder Netko je bio dovoljno glup da nazove kafić tvojim imenom Ne znaš koliko puta sam, dok sam te čekala, proklela znatiželju i izvela je pred streljački vod Kučka nikako da umre Neki tip mi je kao reakciju na članak poslao izrazito perfidnu prijetnju smrću u inbox na fejsu i nisam dobila napadaj panike Razmišljala sam da mu na optužbu da se branitelji ubijaju zbog takvih kao što sam ja kažem da me mama rađala na drugom katu vukovarske bolnice dok je pucalo I da ne znam kakav glas ima moj otac Ali to takvima nije važno I dalje bi mu smetala misleća žena, kolokvijalno u Hrvata zvana izdajnička plaćenica Dok sam te čekala, ostala sam bez duhana I oko ponoći u petak šetala sam praznim centrom grada, samo jedan policajac stajao je na Zrinjevcu Rođena sam u pet do ponoć, negdje sam pročitala da je to ničije vrijeme Možda baš zato toliko volim slobodu I tada mi je palo na um da je siječanj baš ružna riječ (januar je čista romantika) i kako bi bilo super da se Dubravki ostvarila želja pa da je rodila još jedno muško Mogla sam imati kitu, a ovako sam dobila kurčinu Shvatila sam da nijedna znanstvena teza ne može oboriti postojanje sudbine Mogu se uništavati svakodnevno, ali vrlo je izvjesno da me možda ni smrt neće Vesna Vulović preživjela je pad aviona s visine od preko deset tisuća metara Nije joj, jebiga, bilo suđeno da umre Dok sam te čekala bejbe (tako si me zvao) Preboljela sam gripu i objavili su mi pjesmu Već sedam mjeseci nisam anksiozna, Kada brojim dane ozdravljenja čini mi se kao da se skidam s dopa Nemam televiziju godinama, ali pogledala sam neki TV prilog o starmalom dječaku koji je jedino dijete u selu Kazao je u kameru ovako: Ja se ne brinem o svojoj budućnosti jer nisam siguran da ću je dočekati A mene ti danas darling šokira još samo dobrota I to da je netko pošten samo zato jer vjeruje da tako treba Baš dok sam čekala da me pozoveš na dejt nebo u Rijeci je bilo najrozije na svijetu, a ja ga nisam vidjela Jednom me je urednik časopisa za koji sam pisala tekst podrugljivo upitao: Kako nebo može biti rozo? A meni ga je bilo baš žao Prvi su, naime, znaci starenja kada više ne gledaš u nebo Dok ovo pišem više te ne čekam bejbe I baš si mi nekako drag dok mi postaje jasnije da sam umjesto tebe dočekala sebe Pijem Cedevitu na suncu i šokiram jetru Sunce mi udara po licu Ali mene ti baš briga jer imam cvike koje mi je poslije žurke u Beogradu darovala Jovana Svaki put kada ih stavim osjećam kao u pjesmi Mile Stojića Bratstvo i sestrinstvo Do mene, baš dok ovo pišem sjede dva čovjeka i jedna žena koju jedan od njih svako malo ušutkava pa sam nekako sretna što sam opjevana žena s karijerom bez djece Iscrpljuje me njihova priča o cijepljenju i skijanju na Kupresu Lamentiraju o biznisu s kojim će se brzo obogatiti, a da ne rade ništa i o ratovanju u Ukrajini Muškarci bez svijesti nikako ne kuže da za ovu državu ne vrijedi više ni živjeti, a nevjerojatno bi bilo glupo za nju umrijeti
Dnevni boravak Jebote kako sam bila jaka kada sam otišla Iza krila kada su ostale dizalice Depresija me držala za ruku, ali ja sam joj svejedno na čas pobjegla Imala sam osjećaj da pišam slobodu Još sam jača sada kada me u ljetno predvečerje umočeni u zlato krovovi Zagreba povlače za oči, a široke ulice viču da imam gdje Ali koga za to briga, svijet voli heroje jedino kada umru Mene zanima zar ti može srce puknuti tako lako u srcu Pariza Samo zato što ne prepoznaješ lica što sviraju jazz Sada sam sigurna da je Rijeka grad kurca, a ne rocka Jedino ima jazz I nema mene Platit ću račun suzama Neka me ne razumiju Kada vrištim da ovo nije moj jazz Da ovo nije baš ta ljubav Da mi je srce ostalo za stolom u Dnevnom boravku
Moji mrtvi gradovi Meni su ubili dva grada Jedan granatama i političkom prostitucijom Autocenzura i apatija ubile su drugi Prokleti bili oni što šute, gori su od onih što pucaju Mrtva su moja dva grada; umrla sam i ja dvaput Ubili su dvije luke i ne smiješ reći Samo izdajice viču da ne valja Meni je ubijen grad prije trideset godina Kadaver mrcvari tko god stigne Meni je ubijen još jedan grad trideset godina nakon rata Kada dolazim iz Zagreba na Kikovici počinjem osjećati depresiju: Zaklan je grad Nije čujan urlik dok vonjaju leševi mojih mrtvih gradova Možda me čeka treća sreća, ali ne postoji druga šansa Ostala mi je jedino domovina A ja bih ipak nešto malo stvarnije Od suza da sagradim neporaženu kulu Slobodu da nazovem dom
Bojana Guberac novinarka je i ratna reporterka rođena u Vukovaru 1991. Odrasla je na Sušaku, a danas živi i radi u Zagrebu. Trenutno je novinarka audiovizualnog kanala VIDA. Kao slobodna novinarka pisala je za portale Lupiga.com, makedonski akademski blog ResPublica, Žene i mediji i CroL. Iz ratne Ukrajine izvještavala je za Jutarnji list i Lupiga.com. Pisala je za Novi list, Riportal i Kvarner News. Radila je kao novinarka kulture i informativnog programa na županijskoj televiziji Kanal Ri te na Radio Rijeci i Radio Sovi, radijima Hrvatske radiotelevizije. Na Radio Rijeci bila je urednica i voditeljica emisije Futura HR. U slobodno vrijeme piše poeziju, sluša jazz, slika i ide po kafanama. Tu i tamo napravi neku izložbu ili performans.
#bojana guberac #poetris #poezija
