Rumunjska je Francuska istoka Europe! Kako je zemlja Moliera i Prousta imala posebnu autonomiju unutar NATO-a tako je i rodna zemlja Ionescua i Ciorana (koji je pješice emigrirao iz Bukurešta u Pariz) imala svoju u Varšavskom paktu. Razlog tome valjda leži u jeziku: rumunjski spada u romanske jezike: Rumunji su potomci naseljenih rimskih legionara. Može se reći da su im stoga disciplina i organiziranost u krvi. To potvrđuje i suvremena rumunjska kinematografija koja posljednjih godina kontinuirano niže međunarodne uspjehe i nagrade. Dvostruko nagrađeni film Festivala autorskog filma, „Nova godina koja nije došla“ Bogdana Muresanua, došao je u Beograd iz Venecije s već dvije nagrade pa je bilo za očekivati i da ovdje trijumfira (glavna nagrada za najbolji film i nagrada „Gordan Mihić“ za najbolji scenarij) kao i posebno priznanje za montažu.
To se naprosto osjeti u festivalskoj atmosferi, a može se i otčitati iz nekih predznaka, u koje svakako spada i markantna montažerka i koproducentica Vanja Kovačević . Iako film traje 138 minuta koje protječu u poznatom i već viđenom stilu rumunjskog slaganja filmskih priča od vješto spojenih, paralelnih sekvenci raznih prizora iz života običnih ljudi u neobičnim vremenima (pred pad Ceausescuova režima), koji se vješto isprepliću u svome tijeku prema finalnom razrješenju. Mora se priznati da nijedna kinematografija u ovom dijelu svijeta nije tako pametno filmski kapitalizirala svoju nedavnu povijest, kako slom komunizma tako i potonju tranziciju.
RUMUNJSKI MOZA/I/K
Dakle, rumunjski filmovi su prepoznatljiv brand ali i trend, kojeg neke manje potentne i inteligentne književnosti pokušavaju imitirati. Ako je jedna od obilježja praktične inteligencije s minimalnim sredstvima postići maksimalan učinak tj. profit, onda se mora zaključiti da su rumunjski filmski autori među najinteligentnijima u EU, a možda i šire. Od svojih mnogih minusa i nedostataka, kako osobnih tako i kolektivnih (nacionalnih i državnih), napraviti jedan veliki plus je svakako dokaz vrhunske talentiranosti i pameti. Dakle, ako se nema novaca za velike produkcije, spektakle i specijalne efekte, a o block-busterima se ne može ni sanjati, onda je najbolje prihvatiti sva ograničenja vlastite realnosti i od njih stvoriti svoj specifični stil: jednostavan, pa i minimalistički ali promišljen i lucidan.
Plan – kontra plan, dijalog jedan pa drugi (u krupnom planu, naravno), za njim treći (na nekoj trećoj lokaciji), onda vraćanje na lica iz prve sekvence i sve to odigrano i snimljeno krajnje jednostavno i realistično, kao da se radi o dokumentarcu. To dosljedno povezati i dovesti do kraja pažljivom montažom, sve te likove običnih ljudi iz rumunjske metropole prikazati – da se bolje ističu – na tamnoj podlozi komunističkog režima u raspadu – i eto ti uspješnice, miljenice kritike, a i kultivirane publike koja će, naravno, gledati sve što je must seen i stoga se osjećati dijelom europskog duhovnog miljea iz lože. No, ako takvim filmovima pristupate širom otvorenih očiju, bez ikakvih naočala, i to prvenstveno kao gledatelj (koji je, uz sve svoje iskustvo i filmsko znanje ipak uspio sačuvati svježinu djetetovog pogleda) pa tek onda kao kritičar, prilično brzo ćete osjetiti zamor uslijed ponavljajućih – i reduciranih – filmskih postupaka te približavanje doze dosade iz naredne sekvence jer ste skužili obrazac po kojem se film razvija, bez iznenađenja.
Prvotno zamišljen kao omnibus, ovaj je film de facto i nastao u montaži. Montažerka Kovačević smatra da je montažer u filmu ono što je bubnjar u bendu, s čime se potpuno slažem, i ona je dobro odbubnjala ritam ovog filma. Njegov problem je u tome što mu nedostaje poneka melodijska dionica koja bi mu povisila amplitudu vala naracije i proizvela jači doživljaj. Mozaička struktura filma se ipak dobro drži kao cjelina, zahvaljujući kvalitetnom montažnom ljepilu.
RUSKO SRCE I ENGLESKI MOZAK
Valja sve to cijeniti, ali ne i precjenjivati, što mi se čini da je slučaj s ovim filmom čiji je naslov već dobar sam po sebi i zove na gledanje filma. Jer film i počinje od naslova „Priča o Edwardu Limonovu“ ruskoga redatelja Kirila Serebrenikova traje isto – 138 minuta – kao i „Nova godina koja nije došla“, ali ti minuti protiču brže i potiču intenzivniji doživljaj jer su pokretani s mnogo više kinetičke energije i inovativnosti u upotrebi filmskih izražajnih sredstava pa pružaju veći estetski užitak gledatelju. „Limonov“ je, u komparaciji s rumunjskom „Novom godinom“, filmski barok (and roll), a to mnogo više odgovara ovom kritičkom gledatelju od štedljivog minimalizma made in Romania. No, danas je minimalizam (ne samo u filmu) na cijeni pa je „Limonov“, po mom mišljenju, podcijenjen od žirija, a „Nova godina“ precijenjena.
Film „Bolne istine“ Mike Leigha, kojim je Festival zatvoren, još je jedan od niza ostvarenja prepoznatljivoga rukopisa ovog vremešnog britanskog redatelja (1943.), scenariste i kazališnog redatelja, koji je kao mladić želio biti glumac, plijeni prvenstveno glumačkim izvedbama. Njegov realizam je vrlo diskretno stiliziran tj. pojednostavljen, ali je tako glumački uvjerljiv da nam se čini kao da smo i sami na mjestu događaja, među tim ljudima koji se nalaze u problemima u kojima se i mi svakodnevno koprcamo. U njegovom filmu se barijera između nas (gledatelja) i njih (likova na platnu) uopće ne osjeća pa smo od početka uvučeni u priču i u njoj ostajemo, s jednakim osjećajem, do samoga kraja.
Isto tako, ovaj Leighov film koji tematizira obiteljske odnose poslije pandemije covida, od prvoga do zadnjega kadra zadržava našu pažnju bez napora, a napor se ne vidi, u tom finom filmskom tkanju, ni u čemu, ponajmanje u glumačkom ansamblu. Njegovi glumci ne glume, oni jednostavnu igraju svoje uloge kao da su s njima srasli pa tu nema nikakvih šumova ni sinkopa: glumački stroj radi kao motor Rolls Roysa koji nas suvereno vozi kroz suvremeni socijalno-psihološki pejzaž. Redateljeva kritičnost spram društvenih devijacija nije usputna, nije dodatak već je izraz njegove socijalne osjetljivosti i empatije koju osjeća prema tim malim, običnim ljudima čije nam portrete tako uvjerljivo, u par poteza, oslikava. Njegovi filmovi uvijek zadržavaju svoju standardnu kvalitetu, bez oscilacija, pa djeluju kao prvoklasni engleski štof od kojega će svaki dobar krojač napraviti fino odijelo, koje neće samo lijepo izgledati nego će vas i grijati kada vam je hladno oko srca. Na takvom filmskom gentlemanu valja biti zahvalan; to je old timer čija svaka filmska vožnja garantira da se dobro osjećate što ste čovjek, unatoč svemu neljudskome što se oko vas događa.
Da rezimiramo: 30. FAF nam je pružio široku lepezu od 80 filmova u nekoliko programa, iz regije i svijeta među kojima je bilo i ispod/prosječnih ostvarenja ali i vrlo dobrih. Ukoričen početnom projekcijom Almodovarova podbačaja „Susjedna soba“ i završnom solidnog Leighova filma, FAF je ostavio dobar ukupni dojam, uz malu dozu frustracije što naprosto nije moguće vidjeti niti pola njegove ponude jer bi to značilo gledati četiri filma dnevno. A to mogu samo mladi filmski fanatici/lunatici, kakav je i sam nekad bio potpisnik ovih redaka.
#30. FAF #Bolne istine #Festival autorskog filma u Beogradu #Nova godina koja nije došla #Priča o Edwardu Limonovu
