Branko Gulin i umjetnost koja zadire u paradigmu kapitalizma i patrijarhata kroz rituale i ready-made

Razgovaramo s pulskim multimedijalnim umjetnikom Brankom Gulinom čija je vizualno-performativna instalacija “Duhovi prirode uzvraćaju udarac!” na ovogodišnjem 30. PUF-u dobila treću nagradu Kaplja.

Instalaciju i hepening umjetnik je realizirao zajedno s Marjanom Sinošićem i Deborom Trusgnach. Naime, na praznim mjestima posječenih stogodišnjih stabala (ladonje) na pulskom šetalištu Giardini Branko Gulin je postavio dva totema sjevernoameričke indijanske i indonezijske provenijencije, a treći, sa simboličkim upisima Stabla života, u kojem su ljudi, životinje i stabla trajno povezani u mreži života, izradili su Marjan Sinožić i Debora Trusgnach, voditelji Gradske radionice u Puli. Uz izvorne ritmove sjevernoameričkih bubnjeva, ukrajinska skupina kazalištaraca izvela je ples prizivanja duhova prirode i ritualni ples Hopi indijanaca uključujući i publiku u koloni koja se kretala između totema. Posjetiteljima se dijelila isprintana poruka poglavice Seattlea indijanskoga plemena Suquamish (Noah Seatlle), upućena američkom predsjedniku Franklinu Pierceu 1854. godine kao odgovor na ponudu za kupnju velikih područja indijanske države u zamjenu za rezervat indijanskom narodu, koju su zajednički svi čitali.

Program UN-a za okoliš uputio je navedeno pismo 1976. godine, 5. lipnja, povodom Svjetskog dana zaštite okoliša, svim državama svijeta kao podsjetnik na zaboravljeni suodnos između čovjeka i prirode. Naime, pismo poglavica Seattlea otvara upozorenjem, opomenom: „Kako možete kupiti ili prodati nebo, toplinu zemlje? Ta ideja nam je strana. Ako mi posjedujemo svježinu zraka i bistrinu vode, kako vi to možete kupiti?“ Recite, što se točno dogodilo sa stablima na Giardinima i koji su najveći ekološki problemi Pule?

Giardini su godinama bili kultno mjesto okupljanja mladih; uz Giardine su mnogi starili i zaljubljivali se i osnivali obitelji. Glavna karakteristika Giardina je da je to bio i ostao jedinstveni park stabala (ladonja) s kafićima, kinom u centru grada, žila kucavica društvenog života grada. Taj je park osmišljen za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije i naslijedili smo ga i održavali i oživljavali.
Godine 2020. Grad je odlučio da preispita stanje stabala koja su postala stogodišnjaci i na mjestima pokazivali znakove truljenja. Čini se, prenaglim odlukama se počelo stabla sjeći radikalnom odlukom da se sva uklone. Pokazalo se da su neka odsječena u svojoj osnovi bila zdrava. Nije se pažljivo proučila mogućnost da se stabla liječe i spase. Akcija sječe gradskog poduzeća je uzela maha pa su se građani pobunili smatrajući da se nije poduzelo sve da se pristupi liječenju i spašavanju stabala. Sječa je zaustavljena i sada se razmišlja o daljnjim koracima.
To je jedan od ekstremnih slučajeva da se ne postupa stručno i ne sagledava problem u cjelini.
Od drugih ekoloških problema je problem zbrinjavanja otpada najveći i nikako da se usuglase svi interesi oko toga. Reciklaža je kulturološki problem koji treba rješavati u odgoju i obrazovanju djece od vrtića do fakulteta, a stariji bi se trebali samoeducirati i navikavati na to da ako ne poduzmemo prave korake, svi ćemo se ugušiti u otpadu. Postoji problem slabo definiranih urbanističkih planova, pa nepotrebno stradavaju zelene površine i morska obala.

Obično na otvorenjima svojih izložbi izvodite i performanse. Tako povodom Vaše izložbe Lice rate (Povijesni i pomorski muzej Istre, Pula, Kaštel) prošle godine priredili ste uz otvorenje i happening i performans fizičkoga kazališta Bijeli kvadrat u izvedbi pedagoginje dramaturgije Sanje Brajnović Lađarević i Milana Medaka iz Rovinja. Na koji se način izvedba nadovezala na Vašu izložbu? Povodom te izložbe navodite „Rat kao tragični svjedok patrijarhalne civilizacije (kontekst), tema je koja me već dugo zaokuplja i potiče da jedan dio svoga kreativno-emotivnog stvaralaštva posvetim tom sadržaju.“
Od samoga početka mog javnog nastupanja u neformalnim prostorima, javnim površinama, galerijama i muzejima nisam doživljavao predstavljanje svojih radova jednodimenzionalno. Uvjek se radilo o angažiranom uključivanju različitih medija, različitih oblika izražavanja i multimedijalnom interdisciplinarnom pristupu, pa se stoga stalno koristim upotrebom zvuka, plesa i kazališnog oblika izvedbe (performansa i hepening) te čitanja ili poezije ili ulomaka literature raznorodne provenijencije: književnosti, filozofije, religije, antropologije, etnologije itd. Sve to koristim uz moj likovni rad koji je primaran i koji je konceptualnog karaktera i drži ideju i angažiranost na prvome mjestu. Sve prije navedeno su dodatna sredstva za apostrofiranje i što sveobuhvatnije „tumačenje“ osnovne ideje. Na koncu na izložbi ostaju moji radovi uz tragove ostataka performansa ili hepeninga, scenografija i muzika performansa i hepeninga koja se kontinuirano pušta dok traje izložba.
Izložba Lice rata, realizirana u Povijesnom i pomorskom muzeju Istre, je rezultat mog dugogodišnjeg istraživanja ratova i crtačkog angažmana gdje sam pokušao likovno obraditi neke od glavnih ratova, posebno ratove u kojima su SAD bile glavni akteri. Američki sam državljanin i osjećao sam potrebu da kažem nešto o toj dimenziji američke povijesti za što sam u Americi na nekim izložbama bio pohvaljivan, naravno od strane antiratne publike i intelektualaca. To je svojevrsna kritika rata kao ljudske patnje, dehumanizacije čovjeka, materijalnog i duhovnog razaranja kao ljudske aktivnosti koja baca i sjenu na sva dostignuća ljudskog roda. Rat kao patrijarhalno nasljeđe navodim kao dio svog istraživanja povijesti ljudi. Evidentno je da se napuštanjem egalitarističkog matrijarhata (predindoevropske kulture gdje je arheološki evidentirano da je postojao period od 4000 godina bez ratova), kada su žene bile bogovi, i dolaskom nomadskih lovačkih plemena, žene-bogovi, zamijenjene su bogovima-muškarcima koji su mahom bili bogovi rata. Ratu posvećujem i posvećivao sam veliku pažnju jer se na taj način angažiram u antiratnoj akciji i opredjeljenju.

Često radikalno feministički ističete “Da žene vladaju, ratova ne bi bilo! Inteligencija žena je utemeljena na emociji, a muškaraca na logici”. Od kuda proizlaze Vaše fem-interpretacije s kojima se neke feministice i ne bi složile s obzirom na idealizaciju ženske strane, gdje je tu i Čelična Lady, primjerice? Naime, u navedenim razmišljanjima polazite od arheomitologije Marije Gimbutas.
Zaključci Marije Gambutas utemeljeni su na njezinim istraživanjima kojima je posvetila cijeli život. Dokaze koje ona navodi o vremenu kada su žene bili bogovi gdje nije bilo ratova vrlo su utemeljeni. Materijalni ostaci: skeleti muškaraca i žena i djece te grobovi navode na taj zaključak. Nema tragova nasilja. Postoje dokazi (skeleti i grobovi te grobni prilozi) da je do nasilne smrti kao oblika društvenog ponašanja (rat) došlo naglo dolaskom nomadskih naroda koji su slavili ratnike. Druga je stvar što arheolozi teško prihvaćaju interpretacije, već samo ograničeno tumačenje i opisivanje pronađenih predmet i ostataka određene kulture.
Arhemitologija je termin koji su skovali oni kojima takvo tumačenje nije prihvatljivo jer pozitivnom egalitarističkom feminizmu sustavno oduzimaju povijesne temelje.
Moja tvrdnja: „Da su žene na vlasti, ratova ne bi bilo“ temelji se na fundamentalnim saznanjima da je žena okrenuta životu, ljubavi, emocijama, intuiciji razlučivanja dobra i zla, da posjeduje emocionalnu inteligenciju itd. i da je zbog toga sposobnija za organiziranje pravednijih oblika zajednice. Muškarac kojemu je logika instrument za dolazak do vlasti, moći, nadmetanja itd., što su izvori nejednakosti, sukoba i nemaju emocionalnog momenta, to su daleko siromašnije premise.

Tamo gdje vlada slogan „Cilj opravdava sredstvo“ nema sretnog društva za svakog pojedinca.

Teme koje zadiru u paradigmu kapitalizma i patrijarhata i kako ih prevladati velike su teme. Čelična Lady, žene u vojnim uniformama itd. u konačnici su patrijarhalne žene i ne razlikuju se ni po čemu od sistema vrijednosti muškaraca.

Povodom prijetnje novoga globalnoga rata, a koji je, prema nekima već počeo Stuxnetom, navodite da je „suština u tome da ljudska svijest, društvena svijest jako zaostaje za znanošću i tehnološkom sviješću“.
Tehnologija i znanost razvijaju se izuzetno brzo i mijenjaju uvjete na mikro i makro razini, dok razvoj ljudske zajednice i svijesti pojedinca strahovito zaostaju. Između znanstvenih otkrića i razvoja čovjeka kao društvenog bića je bezdan koji prijeti samouništenjem čovjeka. U prvom redu zato jer je znanost dala u razvoju naoružanja masovnog uništenja takve resurse koji zbog sistema organizacije ljudskih zajednica koje se rukovode parcijalnim interesima pojedinih naroda i multinacionalnih kompanija te političkih sistema u kojima, unatoč proklamaciji da su demokratska, vladaju pojedinci koji svojim odlukama o primjeni nuklearnog i termonuklearnog oružja imaju odriješene ruke. Što reći o moralnim, obrazovnim psihološkim i drugim kvalitetama suvremenih lidera?

U SAD-u ste boravili 17 godina (od 2002. do 2019.) gdje ste, kako navodite, dovršili svoje formalno umjetničko obrazovanje i stekli zvanje majstora lijevanja umjetnina u bronci. Naime, radili ste kao asistent u ljevaonici umjetnina i likovnoj radionici akademskog kipara i majstora lijevanja bronce Nicolasa Legerosa u Minneapolisu. Stekli ste znanja u rangu majstora lijevanja umjetnina i modeliranja ljudske figure. No, sve je zapravo počelo u Puli.
Smatram da bi svaki umjetnik trebao steći teorijsko i praktično znanje u tehnologijama pri realizaciji umjetničkog djela. Pri tome mislim na formalni dio. Danas je uvriježeno mišljenje da to više nije potrebno. Stvaralački proces ima svoja pravila kojima moramo ovladati, to je osnova.. Talent, nadarenost, imaginacija i kreativnost se ne mogu naučiti. Akademiju vidim kao mjesto stjecanja širokih znanja u teoriji i praksi i kao olakšavajuću okolnost u kojoj umjetnik dolazi do svog identiteta kao kreativac i stvaratelj ako je na pravi način doveden do otvorenog prostora umjetničkog stvaralaštva. Ja sam se u velikoj mjeri samoobrazovao jer lako učim iz knjiga i otkrio sam kod sebe da ideju mogu realizirati upotrebom raznih tehnika kako likovnih tako i u drugim medijima.
Moje formalno umjetničko obrazovanje nadopunjeno je dugogodišnjim savladavanjem najsofisticiranije tehnologije u kiparstvu. Ovladao sam postupcima u tehnologiji lijevanja umjetnina u bronci, svih faza pripreme, lijevanja i obrade brončanih odljevaka do patiniranja. Moj mentor akademski kipar Nikolas Legeros u svojoj ljevaonici radio je isključivo na ljudskim, figurativnim formama: figure, portreti, biste i figurativni reljefi. Radeći za njega naučio sam kako se modelira i gradi ljudska figura i fizionomija ljudskog lica itd., što mi je bio veliki užitak, ali u tome nisam vidio zadovoljštinu mojih stremljenja ka složenijim i kompleksnijim sadržajima za koje samo tehnička vještina nije dovoljna. Deset godina asistirao sam mu na izradi jako zahtjevnih radova, a u vrijeme kada ljevaonica nije regularno radila, mogao sam raditi na svojim ostvarenjima i ideje pretakao u broncu.
Sve je počelo u Puli, najprije sam radi skulpture u drvu. Kasnije, kada sam upoznao zanatliju i ljevača Uga Fabiana, s njim sam u njegovoj ljevaonici počeo lijevati mesing ali u pješčanim kalupima što se znatno razlikuje od tehnologije izgubljenog pozitiva u vosku.

Pritom ste i u SAD-u izveli dva performansa, jedan u Bostonu (The Circle) i u Minneapolisu (Ritual of Mother Earth and Fertility). Recite nam nešto više o navedenim performansima?
Godine 2001. prilikom mog odlaska u umjetničku rezidenciju u Johnson u državi Vermont, gdje sam otišao na temelju međunarodnog natječaja. Na putu do Vermonta posjetio sam umjetničku grupu Mobius u Bostonu s kojom sam surađivao u Puli i Zadru i s njima sam realizirao performans pod imenom The Circle.
Radilo se o reakciji na 11. rujna 2001., teroristički napad na New York. The Circle je bio simbolički prikaz elemenata destrukcije i rekonstrukcije kao univerzalnog principa s feminističkim momentom gdje je muški element destruktivan, a ženski konstruktivan. To je obilježje naše civilizacije u kojoj se olako prilazi ratu kao soluciji rješenja sukobu, gdje stradavaju nevini, a najveći teret snose žene i majke.
Odlaskom u Ameriku 2002. nastanio sam se u Minnesoti u Minneapolisu gdje sam sljedećih 17 godina nastavio sa svojim umjetničkim djelovanjem. Iz Hrvatske sam donio sa sobom i ideje koje sam dugo godina razrađivao i realizirao u svojim multimedijalnim projektima. Jedna misao koja me zaokupljala i na kojoj sam radio bila je vezana za pitanja o porijeklu umjetnosti koju sam kroz svoj rad uspijevao oblikovati i predstaviti još u Hrvatskoj. Radilo se o arheološkom i antropološkom pristupu koji sam preoblikovao kroz likovni umjetnički rad i performans. Na temelju svojih spoznaja o strukturi rituala suvremenih antropoloških istraživanja (19.-20. st.) i nekih elemenata arheoloških istraživanja koje sam povezao, dao sam si slobodu reinterpretacije rituala kroz svoju umjetničku imaginaciju.
Arheologija i suvremena antropologija došle su do rezultata koji su ukazivali da je ritual okosnica društvenog života čovjeka u malim plemenskim zajednicama, a struktura rituala je pokazala da je ritual kolijevka svih oblika umjetničkog djelovanja. Naime, izvorni ritual objedinjuje sve oblike umjetnosti u njegovoj izvedbi. Svaki ritual je po strukturi sličan i sastoji se u prenošenju shvaćanja važnih sadržaja u životu zajednice svakom pojedincu. Zajednica ima i duhovnu osobu, najčešće Šamana koji ima moć da održava vezu s duhovnim i nevidljivim svjetovima. On vodi ritual i shvaća snagu zvuka, plesa, slike i figure u cijelom procesu korištenja svih raspoloživih (umjetničkih) sredstava kako bi svaki član zajednice mogao sadržajno, emotivno i duhovno osjetiti zajedništvo. U pravilu u ritualima se koristi pjesma, muzika, ples, izrada maski, oslikavanje tijela i odjeće, izrada idola, slikanje na stijenama ili na pijesku itd. Sve se to koristi u postizanju duhovne dimenzije i doživljaja koji je različit od svakodnevnih egzistencijalnih aktivnosti. U ritualima su svi oblici umjetnosti primijenjeni kao cjelina, na jednome mjestu u jednom trenutku.
Po meni današnji umjetnik je nasljednik drevnih Šamana. Njegova uloga je i danas osvještavanje zajednice i održavanje njezinih fundamentalnih kreativnih i etičkih vrijednosti.
Navedeno shvaćanje o ritualima i poruku o Šamanu prenosio sam i u Americi izvodeći u galerijama Ritual Majke Zemlje i Plodnosti (Ritual of Mother Earth and Fertility) kao moju reinterpretaciju performansa u kojemu sam u ulozi šamana uz izvornu muziku, in situ, izrađivao u glini figurice žena i polagao ih ispred idola plodnosti koji sam izradio za ovaj performans. Pripremio sam cijelu scenografiju s pješčanim podom i intervencijom na vlastitom tijelu. Na koncu uključivao sam i publiku koja je također od svježe gline izrađivala figurice žena koje su postavljali ispred idola.

U navedenom je suodnosu (umjetnik-šaman) i zanatlija o čemu govori Vaš rad Šaman-zanatlija-umjetnik, koju ste na istoimenoj izložbi predstavili 2022. godine u galeriji Sveta srca.
Cjelina s kojom sam se predstavio u Sv. srcima se sastojala od tri segmenta kojima obuhvaćam šamana-zanatliju-umjetnika kao protagoniste umjetničkog djelovanja u raznim periodima i raznim društveno-ekonomskim formacijama. SHEMA u obliku mentalne mape objašnjava ovaj vrlo kompleksan rad.
Šamana i umjetnika sam doveo u usku vezu jer su u stvari jedna te ista osoba u različitim vremenskim periodima. Šaman je bio liječnik i iscjelitelj, duhovna osoba i umjetnik (između ostalog izrađivao je idole, maske i scenografiju, muzički ritam itd.), a suvremeni umjetnik je njegov sljednik jer ima sposobnost materijalizacije ideja, povezuje duhovnu i materijalnu sferu, kao šaman. U kreativnim procesom i njegovo djelo, bila to slika, skulptura muzička kompozicija, kazališni komad, poezija ili literatura itd., ima iscjeliteljski karakter u komunikaciji sa samim sobom (samoizlječivanje), drugim pojedincima, zajednicom, prirodom i šire. Šaman i umjetnik imaju iste sposobnosti i idu ruku pod ruku po ulozi u zajednici, samo što su kontekst i vrijeme drugačiji.

Na svojoj najnovijoj izložbi Ready-Made, koju trenutno izlažete u Puli, možemo vidjeti niz Vaših radova na strukturnoj podlozi ready-madea. Molim Vas, pojasnite simbolizaciju razlupanoga staroga radioaparata kojemu ste zatim dali novu funkciju noćne svjetiljke?
Ready-made definiram kao pronađeni predmet transformiran u misaoni artefakt. Također u svrhu edukacije posjetitelja izložbe svojim sam riječima objasnio ready-made. Zbog važnosti ovoga teksta i boljeg razumijevanja mog odgovora na pitanje o starom razlupanom radioaparatu, koristim priliku da ga iznesem u cjelini. Nije svaki pronađeni predmetu svojoj biti ready-made. Svaki predmet u sebi ima potencijal da postane artefakt i to isključivo u kontekstu kreativnog i misaonog procesa umjetnika. Kako bi se to dogodilo pronađeni predmet se mora izdvojiti iz konteksta upotrebne vrijednosti i treba se prenijeti u kontekst simbolike i misaone poruke.
Na prvi pogled ready-made ima antiumjetničku poruku jer ne sadrži uobičajen oblik umjetničkog stvaralačkog procesa i rada. Budući da je ready-made proizašao iz DaDa pokreta nastalog u vrijeme krize civilizacije (1. sv. rat), antiumjetnošću se pomicalo umjetničko djelovanje iz učmalosti neutralne kapitalističke i građanske utilitarnosti u angažiranu akciju. Trebalo je postaviti nove temelje koji bi omogućavali apsolutnu slobodu mišljenja, stvaranja i akcije.
Ready-made se održao u umjetnosti do danas, ali nažalost često izvulgariziran izgubio je snagu konstruktivnog provociranja ljudskog mišljenja i zapao u zamku bezizražajnosti i samodostatnosti, bez potrebe za širom komunikacijom.
U mojim radovima i konceptima ready-made koristim tu i tamo i pojavljuje se više kao pomoćno sredstvo za naglašavanje konteksta i razrade ideje, ali i kao moćno sredstvo provokacije na razmišljanje.
Jedan od izložaka na mojoj izložbi je razlupani radio transformiran u noćnu lampu. Ovaj je predmet tipični ready-made osobnog karaktera (izvornika) ali univerzalnog sadržaja i konteksta. Naziv rada je Noćna lampa – PTSP objekt. Razlupani radio dio je moga djetinjstva i „žrtva“ jedne epizode moga oca koji je bolovao od PTSP-a za koji se u ono vrijeme nije znalo kao bolest. Naime, radio je nastradao i razletio o zid u naletu bijesa mog oca u alkoholiziranom stanju. Tada se ta bolest liječila unutar porodice u čemu je patila i stradavala cijela obitelj, posebno žene i majke koje su svojom žrtvom uspijevale održavati cjelinu obitelji. Za mene taj radio je simbol stradavanja mnogih generacija od PTSP-a, jer na ovim prostorima ta je bolest, koja se prenosi, prisutna stoljećima. Običan razlupani radio!

Dakle, uz rituale tu je i Vaša umjetnička opsesija dadaizmom. Na koji način danas funkcionira dada i kako interpretirate navedeni avangardni pokret?
Na mene je DaDa pokret izvršio snažan utjecaj i odražava se u mom radu, ali ne kao dominantni momenat ili u čistom obliku, više kao obogaćivanje mog izraza i pomoć u naglašavanju momenata u nekim od mojih angažiranih umjetničkih ideja i realizacija. Pokret je izvršio kolosalan utjecaj na umjetnost, posebno oslobađanjem umjetnosti od bilo kakvih okova. DaDa pokret i Fluxus, koji su po meni vrlo srodni, nastali kao rezultat velikih ratova i kao reakcija na „civilizaciju koja uništava samu sebe“. Oba pokreta su postavila u umjetničkom stvaralaštvu angažiranost i ideju u prvi plan. Kritika prema elitizmu, akademizmu i utilitarizmu u umjetnosti, skidanje estetike s pijedestala i promoviranje aktivizma u umjetničkoj praksi. Proširivanje umjetnosti na multimedijalno, multidisciplinarno i interdisciplinarno polje, korištenje novih načina izražavanja, a ne zadržavanje samo na klasičnim tehnikama i oblicima.
DaDa pokret sam susreo u vrijeme dok sam živio u Americi; oni ga zovu NeoDaDa i preživio je u dosta izvornom smislu. Upoznao sam nekoliko umjetnika koji su u potpunosti prigrlili DaDa pristup.

Vratimo se na ritualnu strukturu. Često svoje performanse povezujete sa strukturom rituala, npr. u svom performansu Ritual zmije, gdje ste tematizirali magijske rituale američkih Pueblo Indijanaca na temelju istoimene Warburgove knjige. Naime, te magijske rituale Warburg interpretira kao pokušaje magijsko-simboličkog „pripitomljavanja“ prirodnih sila, kakvi su univerzalni u svim arhaičnim kulturama. Koje ste sve simbole koristili u navedenom performansu i gdje pronalazite sličnosti između umjetnosti performansa i rituala?
Ritual zmije mi je bio ogledni primjerak koji mi je kroz istraživanje Warburgovog rada objelodanio ogoljelu strukturu ritala. U reinterpretaciju tog ritala pristupio sam slobodno, više naglašavajući postupke u ritualu koji imaju performativni i kazališni karakter. Izrada maski, korištenje ritma i pokreta, izrada scenografije, pješčanog poda i slikanja u pijesku itd. Naglasak je na objedinjenoj pojavi različitih oblika umjetnosti u jednom činu. Ja sam još scenu obogatio skulpturama u drvu, portretima duhova prirode. Moja intencija je ujedno bila da se problem odnosa čovjeka i prirode aktualizira kroz prikaz kulture koja je taj odnos živjela i kao duhovni odnos.
Suvremena umjetnost performansa se približava ritualu ukoliko u izvedbi uključuje i druge umjetnosti i medije, jer jedino tako, proširenjem konteksta ima sličnosti s ritualima.
Kroz svoju umjetnost performans vidim kao dio nečeg kompleksnijeg i kao poveznicu s drugim oblicima izražavanja, prilikom čega ideju treba obuhvatiti šire: muzički, likovno, plesno itd. Tek u tom kontekstu po meni performans dobiva na snazi. Samostalan i samo kao izvedba često ostaje nejasan i nedorečen, ponekad uspije, ali za tako što, ideja i izvedba trebaju biti dobro osmišljene u svojoj jednostavnosti. Ne vjerujem u improvizirane nastupe koji nemaju ni glavu ni rep i koji se oslanjaju samo na zbunjivanje publike i provokaciju. Ja, kao primarno likovni umjetnik, niti likovne radove ne vidim izvan šireg konteksta funkcionalnim, jer razmišljam i radim konceptualno sa snažnim uključivanjem i drugih medija i disciplina koji će obogatiti predstavljanje osnovne ideje. Performans, kao oblik izražavanja vidim kao dio koji produbljuje i dodatno osmišljava moj rad. Sve rjeđe sam neposredni akter u performansu, više se bavim osmišljavanjem performansa, povezujem ga sa svojom idejom i dajem da ga izvode oni kojima je kazalište i scena bliže.

Iz razdoblja kada izvodite performans Ritual zmije poznata su još Vaša dva performansa – Čovjek na križu (2000) i Sizif (2002), u kojemu ste pozvali kao izvođača Josipa Pina Ivančića.
Pino i ja surađivali smo u više navrata i on je znao dobro izvesti svoju ulogu. Razlika u našem pristupu je velika. Kontekst unutar kojega ja osmišljavam izložbu i događaj performansa koji se tu pojavljuje idejno je i koncepcijski jako širok i uključuje više različitih medija i likovne i glazbene i scenske kulture, a ideja je jasna i dosljedno je vodim od početka do kraja s jasnom porukom. Čovjek na križu i Sizif tipični su primjeri mog umjetničkog djelovanja u kojemu je izvedba povezana sa širokim povijesnim, društvenim kontekstom koji zadire u temelje naše civilizacije.
Pino je orijentiran isključivo na performans i ad hoc ideju pa je više orijentiran na provokaciju i izravni kontakt i efekt s publikom, to je sasvim drugačiji pristup. On svoj izraz dosljedno provodi kroz svoj umjetnički život, i to cijenim.

S obzirom na to da ste dio pulske performans-scene, na koji način procjenjujete današnju performans-scenu u Istri?
Performans scena uglavnom je prisutna na scenskim i kazališnim događajima. Likovnjaci ne razumiju ili ne znaju performans koristiti u obogaćivanju i proširivanju vlastitog izraza.
Postaviti izložbu slika i skulptura po meni nije dovoljno živo i kao da na neki način umjetnici takvim načinom izoliraju sami sebe, a posebno kada su sadržaji apstraktni, dekorativni i neangažirani. Utjecaji takvih pristupa na zajednicu su ograničeni i svode se na osoban, izoliran i intiman događaj.

Navodite u svojoj biografiji da ste se performansom počeli intenzivno baviti u periodu od 1999. do 2006. godine te da ste na polju performansa otkrili mogućnost izražavanja vlastitih ideja o suštini umjetnosti i porijeklu umjetnosti i konkretne akcije u javnome prostoru.
Da, to je period uključivanja performansa u moj rad. Performans smatram isključivo scenskom umjetnošću i za sebe ne mogu reći da sam bilo kada radio samo performans bez uključivanja likovnosti i disciplina kao što su filozofija, književnost, poezija, antropologija, arheologija i tako u nedogled. To je način kako prezentiram ideje koje su ponekad jako široka. Kao što nisam samo crtač, slikar, kipar itd., nisam ni (samo) performer. Sve ovisi o ideju i sadržaju na kojem radim, ali uvijek pristupam multimedijalno, multidisciplinarno i interdisciplinarno.
Moji nastupi posljednjih godina govore o tome da sam profilirao predstavljanje svojih ideja na taj način.

I završno, već ste stvorili sliku Sjećanje na Treći svjetski rat na izložbi Lice rata. Kakvo je Vaše sjećanje na taj rat?
Sjećam se budućnosti, putujem kroz vrijeme, miješam dimenzije. To se u umjetnosti može. Stvaram nove prostore i fikcije. Nakon Drugog svjetskog rata u svijetu nema perioda bez ratova, to je taj Treći. Ne zaboravimo na eksperimentalne nuklearne i termonuklearne eksplozije kojih je do nedavno bilo bezbroj, eksperimente koji danas uzrokuju pandemije, ekonomija koja uzrokuje GLAD, BOLEST i SMRT. Dodajmo tome i RAT, i dobili smo Četiri jahača Apokalipse koji haraju Zemljom. Sve to doživljavam i kao vlastitu sudbinu.

Istaknuta fotografija: Branko Gulin: Sjećanje na Treći svjetski rat, 2023.

#Branko Gulin #Giardini #intervju #PUF