ČETVRTI DAN LIBURNIA FILM FESTIVALA U ZNAKU ARHITEKTURE SJEĆANJA

Četvrti dan ovogodišnjeg Liburnia Film Festivala započeo je u 17 sati u Vili Antonio studijem slučaja „Kako se kalio Mirotvorac“ sa scenaristima i istraživačkim novinarima Dragom Hedlom i Hrvojem Zovkom. Kao što se moglo očekivati, i zbog odličnog kritičkog i umjetničkog prijema filma kao laureata prošlogodišnjeg festivala, i zbog renomiranosti navedenog dvojca, studij slučaja naišao je na znatan odaziv i zainteresiranost publike. Scenaristi su s publikom podijelili proces nastanka filma, govorili o kontekstu namjernog ratnog huškanja koje je prethodilo ubojstvu te se dotaknuli plemenitosti preminulog Josipa Reihl-Kira, koji je svojim intelektom odskakao od uvriježene slike o policajcima kao ograničenim i ne toliko obrazovanim ljudima.

– Josip Reihl-Kir bio je izniman intelektualac. Svi koji su ga poznavali znali su koliku širinu posjeduje. Slušao je Boba Dylana, Neila Younga, bio visokoobrazovan. S njim ste mogli razgovarati o širokom rasponu tema, a i izgledao je kao faca, kao da je ispao iz filma Clinta Eastwooda, ispričao je Hedl.

Posebno je zanimljivo bilo čuti kako Hedl i Zovko razmišljaju o aktualnosti filma u kontekstu suvremenog hrvatskog društva i radikalizacije kojoj svjedočimo.

– Mislim da je skroz razumno očekivati da živimo u društvu u kojem postoji pravo na vlastito mišljenje, pravo da se može misliti drugačije od većine, a da to ne uključuje atmosferu linča, salve uvreda i omalovažavanja, rekao je Hedl.

Naveo je kako su mnogi huškali na rat i namjerno se bavili insceniranjem navodnih paljenja hrvatskih zastava od strane srpskog stanovništva jer su rat vidjeli kao prostor mogućeg preispisivanja vlastitog identiteta, mogućnosti da budu drugačiji od onoga što su bili prije izbijanja rata.

Scenarist Hrvoje Zovko na pitanje o tome u kolikoj mjeri film može osvijestiti mlade i probuditi njihovu kritičku svijest u svjetlu radikalizacije društva i zaokreta prema desnim politikama odgovorio je da se nada kako i dalje, barem u nekoj mjeri, postoje mladi ljudi koji u ljudskim sudbinama poput one Josipa Reihl-Kira ili Srđana Aleksića mogu osvijestiti važnost ljudskosti, dobrote i časti.

Program je nastavljen već ustaljenim formatom „Piće s autorima“ pod vodstvom kazališne kritičarke Olge Dimitrijević. Razgovor je započeo na terasi Hotela Continental u 18:30, a ugostio je troje autora čiji su filmovi prikazani prethodne večeri festivala: Nevena Hitreca s filmom „Ja, moćni Velebit“, producenta filma „Koze!“ Tibora Kesera te redatelja filma „Vučja gozba“ Jadrana Bobana.

U razgovoru su se autori dotaknuli različitih autorskih pristupa u obradi teme prirode kao zajedničkog nazivnika spomenutih filmova. Neven Hitrec podijelio je s publikom kako je stvaranje filma „Ja, moćni Velebit“ trajalo deset godina te da je neprikazivanje starijih ljudi i mještana bio svjestan postupak kojim je namjeravao Velebit postaviti kao glavni lik u filmu. Dotaknuo se i stoičke filozofije mještana Velebita, koja je i njemu bliska.

– Neki od mještana zadovoljni su, unatoč svim životnim nedaćama i teškim životnim uvjetima, jednom koricom kruha. Taj ih je stalni doticaj sa surovošću prirode i života na planini naučio skromnosti i stoičkom podnošenju svega što život sa sobom nosi. Ta je filozofija i meni osobno bliska, ispričao je Hitrec.

Autor filma „Vučja gozba“ Jadran Boban, koji u središtu radnje ima „zavjereničku priču“ o bacanju vukova iz helikoptera kako bi vukovi ubijali ovce po direktivi pristigloj iz Europske unije, objasnio je kako ljudi iz pozicije odvojenosti od civilizacije, u zabitima dalmatinskog zaleđa, kroz mit, priče o vješticama i razna praznovjerja racionaliziraju svoju stvarnost.

– Vuk je metafora politike, rata, hidroelektrana, svega onoga što ih ugrožava i pred čime su nemoćni. Pričajući s njima, shvatio sam da stalno govore o nekim vješticama, urocima, o tome kako crveno sunce označava smrt. Sve zvuči nadrealno i blisko magičnom realizmu, iako je to književni pojam, rekao je Boban.

Večernji filmski program u 20:15 otvoren je filmom „Spomenik revolucije“ crnogorskog redatelja Mladena Ivanovića. Film tematizira spomeničku kulturu i kulturu sjećanja na primjeru Spomenika ustanku naroda Banije i Korduna, izgrađenog 1982. na Petrovoj gori, koji je ujedno najpoznatije djelo kipara Vojina Bakića, a danas propada zbog ljudske nebrige.

Likovi u filmu postavljaju pitanja kako je netko mogao uništiti nešto tako lijepo i monumentalno te precizno uviđaju da je propast dijelom uvjetovana nevažnošću spomenika turistima („Što će turistima željezo“). Prvotna namjera bila je da spomenik bude multifunkcionalan, a u njegovu je sklopu trebao biti i muzej. Danas je, međutim, prepušten na održavanje tek malobrojnim ljudima koji se bave sanacijom štete. Prilikom posjeta spomeniku ljudi taj nekoć arhitektonski impozantan prostor koriste za svakodnevne aktivnosti poput trčanja, sviranja gitare i naslikavanja.

U nastavku programa uslijedio je film „Čuvarica uspomena“ Riječanke Jelene Ratko, koji je imao hrvatsku premijeru. Film je intimna priča o autoričinoj baki Marici koja živi u Gorskom kotaru, o jednoj ljubavi sa suprugom Janošom, ali ponajviše o prolaznosti, uspomenama i prisjećanju na lijepe dane mladosti.

Redateljica je navela da je temeljna nit vodilja u stvaranju filma bila bavljenje onime što joj je blisko te je na taj način stvorila autentičan, osoban i proživljen film. Baka u filmu izražava žaljenje zbog toga što je prebrzo ostarjela te se sa sjetom prisjeća svih lijepih minulih dana kada je išla u kino i kazalište, kao i suprugove topline, povezujući njihove suprotne karaktere i kroz horoskop – ona kao škorpion, a djed Janoš kao vaga. U filmu dominiraju prekrasni kadrovi prirode, šumskog zelenila Gorskog kotara, pčela koje oprašuju cvjetove te vodopada.

Treći film večeri, „Puna je Pula“ Elvisa Lenića, koji je imao svjetsku premijeru, oživio je Pulu šezdesetih i sedamdesetih godina otkrivanjem davno zaboravljenih arhivskih snimaka. Film svoju eksperimentalnost crpi iz činjenice da rekonstruira svakodnevni život jednog prošlog vremena primarno kroz montažu i upotrebu zvuka iz današnjeg vremena, postižući ujedno usidrenost u suvremenost kroz rečenicu u filmu: „Ne damo Uljanik“.

Zatim su uslijedili filmovi „NOV.032“ Darka Škrobonje, koji razmatra proces gradnje mosta oslobođen naracije i opisivanja, te „O cvrčcima i ljudima“ Anite Čeko, koji bilježi intimnu priču kroz ljeto provedeno s djedom, cvrčcima i mravima.

Festivalski dan zaključio je višestruko nagrađivani film „Ono što treba činiti“ Srđana Kovačevića, kojim se kroz Radničko savjetovalište daje glas obespravljenim radnicima čija su osnovna prava i dostojanstvo ugroženi prekarnim radom, radom na crno i drugim načinima izrabljivanja.

Posljednji, peti dan festivala donosi, prije projekcije posljednjeg filma na Ljetnoj pozornici, izvan konkurencije za nagrade, „Yugo ide u Ameriku“ autora Filipa Grujića i Alekse Borkovića te dodjele nagrada u 22 sata, panel-raspravu „De/Militarizacija uma“ u prostoru Vile Antonio od 17 sati i „Piće s autorima“ na terasi Hotela Continental od 18:30.

Istaknutu fotografiju snimio Bono Cvitkušić