Moje beogradske pusteševije nekako uvijek završe u kafani, mada uvijek imam ubojit plan – šetat ću beogradskim širokim ulicama, divit se arhitekturi, sjedit u Hotelu Moskva i ležati na travi dok čitam poeziju. Prošli tjedan sam otišla u Beograd kod prijateljice Dragane i da ga jebeš i ovaj put je sve vodilo prema kafani. Uvijek sam maštala o tome da mi Cigani sviraju jer je moja duša ciganska i ne vjerujem da itko na svijetu osim njih razumije moju bol i moju slobodu. Dragana me odvela na Donji Dorćol u klub BAM prvotno zamišljen kao jazz mjesto. Nismo platile upad nijednu večer. „Dragana je Tićina drugarica“, dobacio je konobar Bojan i tu je priča bila riješena. Plesale smo prvu noć do jutra, bacale hiljadarku. I dalje, unatoč strahovitoj inflaciji, možeš neki kurac za hiljadu dinara – dvije pjesme. Dovoljno za budale i za one koji imaju dušu, za one koji ne pate od autošovinizma. Čim čujem salonsku ljevicu da se zagura u neku glazbenu ladicu odmah znam da imam posla s osobom sniženih kapaciteta. U Beogradu takve nikad ne nalazim, uvijek se nekako spojim s ljudima koji imaju širinu – intelektualnu i duhovnu. Gade mi se ljudi koji cvile za Jugom, a srame se Balkana. Narodna glazba utkana mi je u kosti i kada čujem da netko ne osjeti ništa kada čuje Silvanu Armenulić kako pjeva „Šta će mi život“ smatram da imam posla s psihopatom ili s čovjekom odvojenim od svoje balkanske duše. A to je isti kurac. Sa Silvanom u paru ide i Toma Zdravković koji joj je i napisao pjesmu koja ju je proslavila. Tu prvu večer u kafani sjedila sam za barskim stolom i suze su mi nepozvane dolazile na oči, ali kada pjevaju Cigani to je više od glazbe – oni liječe dušu. Naručila sam neku pjesmu Tome Zdravkovića. Bome sam se jebeno iznenadila. Oko mene počelo je iz sveg glasa pjevati desetak Puležana. Došli su gledati neki meč ili tako nešto. Ne znam. Ne pamtim stvari koje me ne zanimaju. Grlili smo se kao rođena braća. I naravno da smo zatvorili kafanu. Imam naviku da ne vrludam sumanuto po gradovima, tamo gdje mi je dobro ja se uvijek vraćam pa je i druga večer počela uz bocu crnog oporog srpskog vina, a završila na Ciganima. Stari Cigan, pjevač, saznat ću kasnije da se zove Željko, sjedio je na šanku i prepoznao nas. „Dobrodošle“, rekao je uz široki osmijeh. Kasnije sam naručila Tominu pjesmu „Za Ljiljanu“ i još neku Zorice Brunclik za Draganu. Vino je teklo u potocima i ostale smo zadnje u kafani. Stari Cigan me zagrlio i zajedno smo otpjevali Džejevu pjesmu „Nedelja“. Kasnije smo sjeli za stol. „Ostao sam ti dužan jednu pesmu“, dobacio mi je. „Drugi put“, uzvratila sam. Grlili smo se i pričali dok nas nisu počeli tjerati iz kafane. Kada sam se vratila u Rijeku čuli smo se preko Instagrama. Kazao mi je da jedva čeka da opet dođem. Jedva čekam i ja da dođem tamo gdje mogu bez srama reći Cigan i znati da sam rekla najljepšu riječ koja postoji u ovim našim jezicima, riječ koja je kao da kažeš – sloboda i kao da kažeš –duša.
#Beograd #Cigan #glazba #kafana #sloboda
