Svakom elektroničkom akcijom želimo istaći svjesnost i uvid u problematiku krize aktiviranja identifikacijskih modela moralnih konstrukcija, u prostoru – vremenu, gdje razne krize zauzimaju većinu medijskih prostornih kapaciteta. U većini slučajeva težimo iz svojeg života izbaciti bolna iskustva i općenito bol kao energetsku kategoriju koja ostvaruje smisao egzistencije, uz okrutnost i milost ljubavi. Bol je ultimativna jezgra koja formira život, bez boli bi možda iskustvo tog fenomena bilo samo isprazna nehumoristična bljak forma. Dakle, koliko god nastojali poništiti, anulirati i izbjeći bol, toliko upravo zahvaljujući njoj, doživljavamo život u njegovoj silini i putem nje oblikujemo spoznaju o stanjima koja želimo ponavljati i o onima koja ne želimo iskušavati.
Bol je dakle fenomen koji određuje kvalitetu životnog strujanja, ona je dijalektična sila, pomiruje u sebi nuždu forme životne i težnju da što manje proživljavamo bolna iskustva, ona je dakle, bol, egzistencijalna petlja bez koje proces bivanja nije moguć, a koji svijest svakako nastoji anulirati i svesti na minimum, pa ne bježimo li cijelo vrijeme od boli, a upravo radi nje, znamo što najviše vrijedi u tom našem tajnovitom trajanju. Šezdesete godine dvadesetog stoljeća bile su lunapark – akrobacijski tečne i silovito aktivacijski motivirajuće i istodobno destabilizirajuće. Dana 13. kolovoza 1961. počeo se graditi Berlinski zid. Nije li on uzrok i posljedica velike svjetske boli u političkom ruhu, a moć politike uglavnom generira bol i ambulantno liječenje rana, da bi se opet nakon izlječenja, ostvarila neka poželjna forma novih super ideala. Šezdesetih godina, još jedan grozan rat, Vijetnamski, ah, ekonomska strategija, estetskog i etičkog užasa, ponavlja li se povijest, spiralno, poput neke spiralne sociološko programirane genetike. Praško proljeće, liberalizacija, mnogo nemira i boli dakako, a opet jedna idealna zamisao i protest protiv sile koja uvjetuje gnjavažu, patnju i, opet, bol. Ambulanta u Čabru ostvarena je sredinom šezdesetih godina, a prije toga bila je u ulici Ivana Gorana Kovačića, a on je spjevao čuvenu Jamu, još jedno svjedočanstvo muke, patnje, gorčine i boli, još jednog rata, te ogromne manufakture/industrije boli na svim razinama. Koliko sam samo puta i ja kročio u tu ambulantu, zbog raznih zdravstvenih problema, a sjećam se da sam se kao mali dječak izuzetno bojao injekcija, u umu mi je ostala slika, kako mi sestra zabija injekciju u debelo meso, a ja vrištim i jaučem, boljelo je, stvarno je boljelo, kao i jednog dana kada sam išao na cijepljenje u tu istu ambulantu i pravio se hrabar, a zatim se raspao od straha i plača koji je bio poput neke glazbe, a da, a tek glazba šezdesetih.
Ustvari, većina svih kriza prvo nastaje u informatičkom prostoru, gdje se sve svodi na konzumiranje i potrošnju nekih dobara.
Suvremeni čovjek je biće elektroničkih akcija, problematika koje transcendiraju staru potrebu za znanjem kao fiksnom kvalitetom. Mislim da živimo u razdoblju fluidnih inteligencija koje pamte baš onoliko koliko im je potrebno. Tako i tijelo pamti bol, a bolne rane prisutne kao traumatična iskustva, oblikuju estetska i etička katapultiranja formi ćudoređa.
Tako bi se moglo u beskraj, ali u ambulanti često boravim i dandanas. Vjerojatno je svima poznat osjećaj čekanja, ono, kada će više zazvoniti zvonce i ja doći na red. U toj istoj ambulanti kao prvašić, morao sam kod zubara vaditi mliječne zube, jer su kočili probijanje trajnih zubi, onih s kojima meljem bol umiranja, agoniju smrti drugog bića, jer, sa smrću i boli se hranimo, mrtva tijela drugih bića, izvor su naše hrane, a naravno da sve to svoj uzrok i izvor ima u svjetlu, a i u tami, samo treba znati pravu mjeru stvari i ubojicu u sebi staviti u pravi kontekst, a boli priznati veličanstveni položaj u metafizičko/fizičkoj konstelaciji stvarnosti. Povijest boli je povijest zakona prirode, proždiranja, kao i zakon kulture i socijalnih previranja, pobuna, revolta, revolucija, ratovanja i ekstatičnih otkrića u poljima krojenja smisla. Identitet je postao trošna roba ovisna o uloženom kapitalu, materijalnoj vrijednosnoj supstanci.
Dobro je to, psihijatrija mi je poznata institucija i mnogo mi je pomogla u formiranju i transformiranju mojeg identiteta, tako u ambulantu svaki prvi ponedjeljak u mjesecu dolazi psihijatar i prognostički oblikuje sudbine. Pored ambulante, nešto niže, stepenicama se dođe do čabarskog rukometnog igrališta. Joj, kako sam tek mrzio taj sport, u svojim ranim dječjim neurozama i konfliktima, namjerno sam išao na trening s mlađom grupom, kako bi izbjegao stres treniranja i obaveznog igranja, jednostavno, nije mi išlo natjecanje takvog društvenog tipa, od malena sam bio više sklon individualnim sportovima, to je vjerojatno bila moja anestezijska kupola, kojom sam poništavao bol bivanja, u kojem sam se snašao tako kako sam se snašao, ali, bitno je da znam da ambulanta u Čabru, udaljena od mojeg doma kakvih pedesetak metara, strpljivo i predano, profesionalno i britko stoji na raspolaganju mojim duševnim i fizičkim bolima, sve u dobroj namjeri, da ih poništi, ili smanji, na taj način im pridodajući kvalitativno zreliju poetsku nijansu. Naravno, sve ovisi o novcu i materijalnoj nadgradnji, u ljudskom iskustvu u fizičkom energetskom tijelu, ali to ne znači da se ljudi moraju na takav način odnositi prema samima sebi, kao platežna roba puna boli i konzervirajuće soli.
Kapitalizam je proždrljiva mašina. Zato i dolazi do velikih frekvencija u razlikama i funkcijama osobnosti, odnosno maske identiteta. Vrijeme boli je vječnost u prolaznosti, a i prolaznost u vječnosti, pa se opet nađem u prostoru gdje je nemoguće izbjeći, pobjeći od dijalektike.
Interesantno, ali zgrada ambulante u Čabru me ustvari prati od dječjih dana, tako je sa zgradama i stvarima općenito, one naime imaju u sebi ugrađenu neku istančanu metafizičku memoriju, poetsku bit, koja se odnosi na pamćenje svega što je fizički svijet ugradio u njih, jer, ambulanta ima sva osjetila, ona je živa, sve stvari su žive na svoj način, one pamte i reflektiraju informacije u svim mogućnostima interpretacije.
Medijem je sve postalo omogućeno, tijelo je na primjer savršeni medij prenošenja informacija, poruka i elektronskih svojstava. Moralne konstrukcije su moguće samo kod osviještenih bića. Inače moral postaje samo ljuštura i potrošna instant roba sa svojim definiranim kalupom. U ambulantu sam neko vrijeme dolazio i na fizioterapije, zbog problema s križima i u ranijim danima, dok sam još bio student, u Rijeci, odan pobuni i traženju identiteta, kojeg nisam na kraju našao, a i izgubio sam i onaj krhki ego – ustroj, da, zbog išijasa, i tako je i mene obilježila lunapark vožnja gospođe Boli u vještom cirkusu Života. Moral je nastao zbog seksualnih pritisaka, (ako je doista nastao, a možda je on britka kulturološka proteza sastavljena od vrijednosnih postulata nekog vremena/povijesnog trenutka), odnosno, zbog potrebe da čovjek stavi pod kontrolu vlastiti divlji impuls prirodnih nagona. Borba između kulture i prirode uvijek je prisutna u ljudskom bitku. Eto, jedan aproksimacijski stav, koji opet počiva na boli i ambulantnom rješavanju ranjenog tkiva ljudskog koje je formirano između prirode i kulture. Možda proteze političkih patetičnih lamentacija/tužbalica trebaju jedno ozbiljno ambulantno praćenje i liječenje od mitskih bića koja poznaju zakone ljudskih ograničenja, zakone ljudske potrebe za otklanjanjem i ukidanjem boli.
Ali, sve je to možda pitanje energija koje bi se trebale nadopunjavati. Jedino srastanjem i priznavanjem postojanja međusobnih napetosti, ljudi se mogu na pravi način postaviti prema samima sebi. Povijest medicine je duga i protežna kao i povijest svake druge ljudske djelatnosti. Manipulacija industrijom lijekovima vjerojatno svoj temelj ima u ekonomskom prostoru, a taj prostor je ultimativni zakonodavac u stvaranju svih varijanti boli, kao i u anuliranju iste gospođe. Prostorni kapaciteti s druge strane dozvoljavaju da se svaki aspekt postojanja shvati kao problem prostora, kao problem energetskog pražnjenja i punjenja bitka svjetova, a taj bitak, sveukupnost svega i ničega, u raznim varijantama jezično – filozofskih i hermeneutičkih jezičnih strategija, u sebi odražava i bolesno društvo, ljudsku istinu koja uz sve ostalo obiluje bolesnim istinama. Suvremeno doba je doba subjektivizma, relativizma i kontekstualnosti, puno težnje i dobre volje usmjerene u znanost superanestezije. Znati prepoznati svoje doba, znači na pravi način iskoristiti vječnu preobrazbu jednog oblika energije u neki drugi. Čovjek je spašen ili izgubljen, u težnji da postane besmrtan.
Informatički nomad
Istaknuta i druga fotografija: Andrej Zbašnik
#ambulanta #Andrej Zbašnik #bol #Čabar #Crtice iz Čabra
