Treba pozvati sebe u takvo stanje gdje se više ničemu ne robuje, pa ni samoj idejnoj konstrukciji određene forme i sadržaja. Uglavnom, ja robujem mnogim sadržajima egzistencijalnih paradigmi. Ako su paradigme, to ne znači da su konstante, to samo znači da u sebi sadrže sile koje je nešto teže prevladati, ili, ići dalje njima usprkos. Ne znam da li bi mogao biti potpuno slobodno biće, osim kao Bog, jer kao Čovjek definiran sam cijelim nizom parametara, unutrašnjih, subjektivnih, i izvanjskih, objektivnih. Ne mogu poništiti, ili čak transcendirati zakone Prirode, ne mogu tek tako prestati hraniti se, zadovoljavati potrebe fizičkog tijela, koje je osnova prirode u meni, u mojem bitku, a u bivanju koje je Ljudsko. Dakle, determiniran sam prirodnim zakonima i neke stvarnosti očito ne mogu mijenjati, niti bilo kako oblikovati, kao objektivnu realnost na razini materijalnog bivanja, osim u imaginaciji, koja je jedina sila putem koje možemo sebe postaviti kao bića sa smislom i nekom višom svrhom. Da, možda treba transcendirati formu i sadržaj, jer svakoj formi može biti pridodan neki sadržaj stvoren unutar pojmovnih klasifikacija. Pojmovni jezik podložan je kombinatoričkim relacijama. Unutar pojmova može se izraziti svašta, međutim, često se događa da je komplementarna dinamika između teorije i prakse u egzistencijalnim rašljama itekako izražena, odnosno, ne slijedim uvijek vrijednosne postavke koje sam donio u duhu i oblikovao ih pojmovnim kombinacijama, kao strategiju života tijela i duše, kao ljudsku formu ispravnog bivanja, ispravnog po mojim vlastitim mjerilima. U nekim stvarima i stvarnostima u životu dosta sam nestrpljiv i nekonzistentan, dosta labilan i promjenjivog raspoloženja, ali, danas na jutarnjoj kavici u kafiću u Čabru bilo mi je ugodno, sam sa sobom donio sam neke zaključke i primio se svojeg posla, a sunce je pržilo i u divnu kotlinu čabarsku usađivalo svu plemenitost i raskoš svoje sunčane inteligencije, i tko zna, kako je duh Sunca putem svjetla, ulazio i u moje biće, i oblikovao moju životnu putanju, procese u meni, kojih nisam do kraja svjestan, a sada, pomalo tjeskoban i tih, šarmantno mogu zahvaliti što sam se živ probudio, što nisam mrtav i prozirno slatkorječiv. To znači da se stvarnost uvijek događa kao neka konstanta energetskih relacija.
Ako je sve energija, to znači da je svaka tjelesna forma, ustvari specifična energetska frekvencija, i svi smo spojeni u prostornim definicijama, međusobno se prožimamo i utječemo jedni na druge na načine kojih možda još nismo u potpunosti svjesni, međutim, često se zaglavimo u vlastitim ego pričama i u nestrpljivosti, pa nam opet, sila vlastite imaginacije, koja je najjača sila u ljudskoj formi oblikovanja svjetova, specifično odredi poziciju neke priče u koju povjerujemo i slijedimo ju kao interval bitnih određenja. Forma postoji kao određeni energetski frekvencijski model, a unutar nje je uvijek smješten neki sadržajni kapacitet.
Ipak, to ne znači da se forma ne može mijenjati, ali ona je nekako jedinstvena i postojana kao enigma. Pogledao sam na sat i uvidio, vrijeme je velika strateška ljuljačka na kojoj se igraju djeca kozmosa i postupno postaju vrtlog koji guta ideale. Ljuljačka u parku iza srednje škole, često je u zadnje vrijeme aktivna i protežno smislena, djeca se ljuljaju i igraju, pričaju svojim jezikom i osmišljavaju čabarsku priču, koja se svaki dan neumoljivo mijenja, a ja sam kontaktirao porukom jedno biće do kojeg mi je izuzetno stalo, i opet sam se našao u vlastitoj ego garnituri i zapetljao se u poremećaj, jer očito još nisam naučio, odnosno proveo u praksu spoznaju, da je dovoljno ispravno voljeti i što manje stvarati bol i patnju drugim bićima. Na primjer svijest je forma, a o stvarima ovisi na koji način će biti usađene u tu neku formu svijesti. Tako je u mene usađeno sve ono što sam percepcijom upio u sebe, i dalje upijam i gradim sebe, ali, sada nešto opreznije i s usmjerenim pozicioniranjem fokusa, pažnje i ritma plesa ljubavi između suprotnosti. Naravno da je dobro ako se ničemu ne robuje i ako se stvarnost shvati kao nešto poželjno. Osloboditi se želja, može biti vrhunski ideal, ali to je i jedna mala klopka, jer upravo nas želje definiraju kao bića i one usmjeravaju našu egzistenciju, tako da smo ustvari svojevrsni lovci na želje, ili, lovci unatoč željama, ali taj lov nije nužno ubijanje nečega, nego, potreba da postanemo samima sebi smisleni i opravdani u odnosu na zahtjev zakona prolaznosti. Na primjer, tijelo je forma, a unutar njega se događa cjelokupna sinteza raznih sadržaja, od jezika, do krvotoka. Mojom krvlju kruži čabarski zrak i sve ono vidljivo i nevidljivo u njemu.
Ipak su ljudi na neki način podešeni kao bića koja trpe i podnose sami sebe. Podnijeti sebe samog bitno je kao i naučiti se ispravno voljeti, i sebe i sve oko sebe, odnosno, unutrašnju metafiziku i izvanjsku fiziku. Dinamika lepršavih stijenki užasa polako se uvukla u percepciju i priznajem da sam bespomoćan u odnosu na sve ono što proživljavam u sebi, a nije pod mojom kontrolom, i tako sam se okrenuo i shvatio da nisam baš nešto naročito učinio što bi me oslobodilo tereta sirovog gnjeva i prezira, doduše, to su moje slabosti, i sam moram naći način kako ih pretvoriti u milost i u simpatičnu formu čudesa. Ničemu robovati znači transcendirati jezik i pojmovne konstrukcije, biti nevin i potpuno slobodan od pridjeva i svakakvih nametanja sadržaja. Slobodan od ljudskosti koju nosim kao trenutačnu egzistencijalnu formu, to je divna konstelacija, jer, često se umorim od procesnog stanja zvanog čovjek, pa pomislim kako bi to bilo divno kada bi bio malo manje čovjek, a malo više nečovjek, u smislu bića koje je transcendiralo zamke i provalije vlastite ljudskosti, no, nisam jedini koji je pomalo umoran od ljudskih svojstava u sebi samome, sva sreća, tu je duh, prisutan u knjigama, tišini i odsutnosti zakrećene ostavštine taloga čitkih gluposti. Ustvari, forma je način udomljavanja sadržajnih komponenti bitka. Interesantno, sada dok slušam glazbu, depresivna obrada realnosti postaje podnošljivija i nekako čak prozaično humoristična, jer naposljetku, sve drame i pojmovno – slikovne priče koje stvaram u vlastitom umu, moja su priča i vlastita drama i samo o meni ovisi kako ću se prema njoj odnositi u što ću je pretvoriti, kao podčovjek, čovjek, nadčovjek, nečovjek i kao drevni gušter koji je progutao vrijeme. Nema potrebe navoditi zašto i na koji način se čovjek može oblikovati. Bitno je da se oblikuje i da u sebi postaje i mušica metafizička i potpuna suradnja kompromisa i vječnog pokušaja da se iscijelimo kroz radost i smijeh, jer, svi teže nekoj zabavi, sreći, lakoći i svilenkasto – željeznoj zaštiti od okrutnosti ljubavi. Možda malo tužno, ali što ja mogu, pjesnik sam i moram vlastiti pakao shvatiti kao princip egzistencijalne nužnosti, postati suveren gospodar tih uzburkanih stanja i napokon kriknuti iz sveg srca, kako je divno biti u utrobi smisla i lelujavo plesati s monstruozno divnom komikom. Možda je pretjerano reći da se ideali troše kao margarin, a da čovjek uglavnom pojmove i riječi koristi kao programe za podešavanje identifikacijskih sklopova u turobnoj svakodnevici estetske težnje za boljim životom izvan svih stega i obračuna s dinamikom poljubaca koji su čađavo zlatni, usprkos namjeri za budnom i samosvjesnom disciplinom pročišćene percepcije svjetova.
Jer, svako teži prema slobodi od samoga sebe. To prvenstveno znači, od onih dijelova sebe koji su mučni i teško podnošljivi i putem kojih stvaramo patnju i bol drugim bićima i sebi, a budući je sve posloženo u neraskidivoj cjelini, energetski i formalno – egzistencijalno, to ustvari znači težnja prema slobodi od samoga sebe, u konačnici, sloboda od utjecaja ega koji nije do kraja osviješten i stavljen u polje izražavanja plemenitih sila suosjećanja, stvaranja, empatije, radosti i ljubavi bezuvjetne prema svim bićima. Idejne konstrukcije su samo načini robovanja misaonim fluidima, ali može li se uopće biti bez nekih misli. Tišina i stanje bez mentalne/misaone buke, idealno je stanje koje je moguće postići kroz praksu meditacije, a emocije, osjećaji i misli su povezani i međusobno se nadopunjavaju i stvaraju jedni druge. Sada je bitno da se oslobodim zabluda. Da, to je vrlo bitno, a kada sam u euforičnom podignutom raspoloženju i kada u meni bruji mnoštvo ideja i raznih strujanja koja me pokreću na stvaralačku akciju, tada znam i ponovno sebi priznajem, da, bavim se oblikovanjem smisla života putem stvaranja pojmovnih i likovnih fenomena kroz permanentni energetski performans koji jesam sam po sebi. I sretan sam što živim poeziju i nadahnuće, kao što sam nesretan kada sam u gnjevu, mržnji, preziru i nemiru, ali, tako je to, vječna su ta strujanja ljubavi u njenom vječnom plesu između polarnosti, pa se opet zaljubim i shvatim, ah, divno je.
Infromatički nomad
#Andrej Zbašnik #Čabar #Crtice iz Čabra #energija #Gorski kotar #impuls #informatički nomad #let
