Vizualni kod koji interpretira osobnu mentalnu higijenu, predivno, kao način kontemplativne strategije materijalnog uobličavanja introspektivne dimenzije trajanja. Obrazovanje bi trebalo biti, učenje pamćenja i baratanja informacijama, ali još i više, ono bi trebalo biti u nekom super suvremenom izdanju prostor – vremena, učenje o tome kako na pravi način formirati, usmjeravati, smirivati i aktivirati um i emocionalne kvalitete po vlastitoj volji, čini se možda malo previše ambiciozno, ali nije li to potrebno, naučiti ljude kako da koriste umove, kako da se smire u meditaciji, te kako da na pravi način svjesno stvaraju emocionalne i mentalne obrasce po načelu vlastite volje, vlastite namjere i nagnuća. Ovako, dobili smo super tehnološko doba, informacijsko čudo i industrijsko bogatstvo, hrpu boleština i još uvijek nismo na razini kolektivnog obrazovanja stekli naviku, ili barem obrazac putem kojeg bi adekvatno u obrazovnim ustanovama učili ljude meditaciji i kvalitativnoj kritičkoj upotrebi informacija u blistavoj suradnji suvremenih tehnoloških mogućnosti velebne nam civilizacije i prirodnih ritmova bića koje bi mogli naučiti svjesno usmjeravati i njima manipulirati na sveopće dobro, unatoč šizofrenom rascjepu vječnih utopijskih učenja o super ljubavi i ratnoj zbilji koja proždire ideale i poput pravog lešinara – gospodara diktira ekonomijom i estetikom, a tek etikom. Stvarno, dolazi novo doba smartphone pedagogije, gdje će učenici sami učiti što smatraju najpotrebnijim, jer će filtrirati svoje svijesti već od ranih dana i neće u njih ništa usađivati, što im ne daj bože (pa ma koji) neće trebati u metafizičko poetskom, ili, fizičko egzistencijalnom smislu. Dakle, bitno je učiti baratanju i korištenju informacija u teoretskom i praktičnom svrhovitom informacijskom punktiranju egzistencijalnih modela. Umjetna inteligencija ne mora nužno porobiti ljudsku, može se kristalno i kritički staviti u službu boljeg društva. Zašto bi bježali u novi ludizam, vrijednosti se šire, znanje bitno za preživljavanje i uživljavanje, progresivno bujaju novi poslovi, novac je ionako imaginarij besprijekorni, na pragu smo cyber utopije, ili strahom obojene distopije. Da, potrebno je u novoj pedagogiji, kritički revizirati vlastitu neupućenost, zbrku, fragmentaciju pažnje i koncentracije. Tako će učitelji novog doba u smartphone pedagogiji naći i ostvariti vlastitu misiju stvaranja novih vrijednosti koje će ljude konačno pretvoriti u anđeoska bića, oslobođena potrebe za bilo kojom vrstom destrukcije i agresije, možeš li to misliti i osjećati, svaka čast, za početak dovoljno, ah biti i samo biti.
Sve što je perceptivno moguće ima svoj specifični vizualni kod. Mentalna higijena je vrlo bitna stvar u vremenu u kojem je strateški zagađena priroda i načini kvalitetne mogućnosti stvaranja percepcijskih beskraja. To znači da se mentalnom higijenom pročišćava um i njegovi talozi. Godina 1852. smatra se početkom zvaničnog obrazovanja u Čabru. Sredina 19. stoljeća je u nekim stvarima svakako bitna konstelacija za prikupljanje informacija u odnosu na neko potencijalno znanje. Dana 1. svibnja 1852. rođen je Santiago Ramon y Cajal, španjolski znanstvenik, smatra se jednim od osnivača moderne neuroznanosti, a to je bitno, jer svakako prethodi cyberneuroznanosti, koja je utkana u same temelje smartphone pedagogije. Dana 20. Marta iste godine objavljen je roman Čiča Tomina koliba, autorice Harriet Beecher Stowe, koji je uvelike utjecao na stavove o robovlasništvu u Sjedinjenim Američkim Državama, a tko zna otkriva li se polako sklizanje u robovanje digitalno – internetskom carstvu u raznim dimenzijama i varijantama, od mentalnog i emocionalnog, do fizičkog.
Ja postojim u jednoj specifičnoj dimenziji trajanja koja je različita nego kod nekog drugog čovjeka. Svi smo mi ustvari isti i imamo slične predispozicije, ali smo ustvari i jako različiti. Na primjer, moja tjelesna konstitucija je nešto drugačija od drugog čovjeka.
Početak srednjoškolskog obrazovanja u Čabru datira 1961. godinom, a to je godina kada je Jurij Gagarin, prvi čovjek u svemiru, 12. travnja, možda mislio o gusjenici Lomox, zelene boje, tamo u nekom svojem mentalnom trenutku. Stara čabarska škola bila je u ulici Ivana Gorana Kovačića, dok su sadašnje školske zgrade izgrađene 1962./63. godine i nalaze se u ulici Narodnog oslobođenja, u toj ulici živim i ja, veličanstveno biće, koje još uvijek ne koristi smartphone, jer imam neko sebi ugodno objašnjenje, da mi nije egzistencijalno neophodan ni potreban. Ako vizualni kod interpretira osobnu mentalnu higijenu to znači da trebam stvarati obrasce koji su podnošljivi mojoj prirodi. Suvremeno digitalno slikarstvo omogućuje mi da stvorim preciznije i savršenije slike određenih stanja ili sukusa zbilje u kojoj postojim. Postojao sam kao biće i u osnovnoj i u srednjoj školi u Čabru, moji roditelji su također umirovljeni prosvjetni djelatnici, a i ja sam završio fakultet za profesora likovne kulture i u međuvremenu postao pomalo nihilistički autokritički opservator buntovnik vlastite egzistencije. To znači da mogu više i brže stvarati, pa naravno, to je bitno, u školi se formirao temelj mojeg ovozemaljskog identiteta u trenutačnoj egzistencijalnoj matrici u kojoj se nalazim. Cjeloživotno učenje, postadoh digitalno – informatičko – daktilografski čovjek. U čabarskim školama je jako malo učenika, ali učenici postižu dobre rezultate, uvjeren sam da obrazovni kapaciteti rastu sukladno razvoju kritičkih svijesti, ima sve manje stanovnika u mojem Čabru, a ja osluškujem blistavu gospođu Tamu i ponekada anksiozno brujim/pišem/rišem. Ako se sve događa na mentalnoj razini tada se i ja moram uspostaviti prema samome sebi kao prema svojevrsnoj informatičkoj platformi raznih sustava ideja.
Vizualni, ili bilo koji identifikacijski kod je bitan kada na neki način problematizira suvremeno doba, jer problematizirati suvremeno doba znači prije svega biti uronjen u svoje doba, unutar vlastite subjektivnosti, baratati s objektivnim informacijama, ako one još uopće postoje u obilju raznih (pri) povijesti, koje su uvijek konstantno strujanje subjektivnih aproksimacija. Ali, danas sve prolazi i svaki identifikacijski super kod može biti stavljen u neki metafizičko – metaforički odnos i relaciju prema tumačenju i doživljavanju zbilje. To je uostalom početak školovanja vlastite percepcije, stvoriti svjesni uvid u mogućnosti imaginarnog iščitavanja imaginarnih zbilja, koje ustvari čine tkanje smislenog procesuiranja manifestirane egzistencije. Vizualni kod je način stvaranja i tumačenja sudbine prostornih gabarita, unutar vizualnih prostornih jednadžbi, dakle, postavlja se pitanje smisla školovanja, odnosno školovanja smisla, jer ljudi općenito u svojim egzistencijalnim previranjima uglavnom nastoje naći neki smisao, koji je super vrijednosna paradigma u odnosu na opstanak u svijetu obilja besmislenih varijacija bivanja u odnosu na neku standardnu logičku protezu kulturološkog tijela. Evo nedavno sam počeo stvarati digitalno slikarstvo u kojem na fin način stvaram sintezu apstraktnog slikarstva mrljama i figuralnog slikarstva, to je bitno naglasiti, jer unutar smartphone pedagogije, svako može stvarati svoju digitalnu zbilju, fotografirajući i snimajući video radove, pa tako stvarnost premještati u digitalnu vječnost, što je možda i dobro i čak i etično, jer otvara mogućnost kreativnog reagiranja na svijet u sebi i svijet izvan sebe, pa sam tako i ja na fotografiju aplicirao apstraktni crtež i zatim to sve obradio u photoshopu. Hoću reći da vizualni kod itekako stvara određenu zbilju na način podešavanja smisla, a svako ima svoj smisao i to je tako u supersubjektivizmu. Dakle, smartphone pedagogija je možda novi evolucijski pomak, gdje će se unutar intelektualnih i operativnih zanata stvarati osviješteni kadrovi koji će kritički revalorizirati vrijednosti i stvarati nove vrijednosti u nekoj super sadašnjosti/budućnosti, a borg stvarnost će možda ipak u konačnici pomoći stvaranju duhovnijeg i boljeg ljudskog bića, no, skeptički rez nastupa, možda je pomalo luckasto težiti utopijskom diktatu vrijednosnih potencijala.
Budući da sve može imati neki smisao, to znači da se i nihilizam također može predstaviti i usustaviti kao neko bitno određenje. Moje doba je usustavljeni bitak u kojem je sve moguće i u kojem se isprepliće mnoštvo mogućih relacija, stvarajući hiper produkciju vizualnog materijala. Svijet je naprosto zatrpan slikama i danas stvoriti nešto novo znači prije svega dobro poznavati tradiciju na koju se odlučimo nadovezivati vlastiti izričaj. Sve može biti umjetnost, jer ona je stanje svijesti.
Program i programiranje, revolucija u školstvu znači revoluciju u organizaciji i pristupu obrazovanju, eto malo proričem, ja, bivši učitelj, i vječni pjesnik prorok, koji je shvatio predjele i raskršća vlastitog ludila i mudrosti. Dimenzije trajanja su prožete beskonačnim varijacijama i preklapanjima više smislenosti svega. Ustvari, iako je sve moguće i ne ovisi ništa više o bilo kakvim granicama, istinski značaj dostiže tek stvarnost koja je na pravi način formulirana unutar beskonačnosti. To formuliranje definira ljudska sposobnost stvaranja smisla i nekih relacija koje su elementarne, a to znači da se sve određuje prema načinima dubinskog seciranja svega i ničega.
Informatički nomad
#Andrej Zbašnik #Čabar #Crtice iz Čabra #informatički nomad #Smartphone pedagogija
