Još jedan rat može početi. Nitko nije ostao ravnodušan na prezentaciju novog stadiona. Svatko je zauzeo svoju stranu. Tabori su spremni. S jedne strane, zagovaratelji projekta opčinjeni ljepotom nove Kantride i toliko željni povratka pod stijene, a s druge oni koje render nije uspio zaslijepiti. Već su i krenula međusobna optuživanja. Jedni su etiketirani kao jeftine kurve koje se podaju Kapitalu, a drugi su neosporno tovari ili barem Srbi i najbolje bi bilo da se vrate u svoje pećine. No, pokušajmo na tren, kako bi se to nogometnim rječnikom reklo, spustiti loptu na zemlju. Na trenutak biti ono za što se izdajemo ili što bi željeli biti.
Stadion Kantrida potreban je ovom gradu i povratak na Kantridu se jednom, poželjno čim prije, mora dogoditi. Vjerujem da se svaki dobronamjerni Riječanin slaže s tom tezom i nju nije potrebno dodatno pojašnjavati. Sport je važan. Kantrida je duboko utkana u tkivo i memoriju ljudi ovog kraja i bili bi neodgovorni kada bi i nju prepustili propadanju i zaboravu kao što se to, nažalost, dogodilo s drugim i jednako toliko važnim segmentima ovog grada. Koju smo cijenu za to spremni platiti? Moramo li uopće nešto žrtvovati s jedne strane da bi na drugoj nešto dobili? U javnost je već odavno lansirana teza da je stadion neisplativ. Neisplativi su i vrtići pa ih imamo. Iz tog razloga plaćamo poreze. I tu dolazimo do prvog i glavnog raskršća s kojeg je skinut fokus javnosti, a glavni je izvor svih daljnjih dioba javnog mišljenja. Trenutak kada su oni koji upravljaju našim novcem i razvojem skinuli sa sebe odgovornost i to mjesto prepustili Kapitalu najznačajniji je trenutak cijele ove priče oko stadiona. Za slučaj da se ona ostvari, na način na koji je prezentirana, onda je to i najznačajniji trenutak u budućnosti razvoja grada. Budući modus operandi. Kapital je jednostavno takav. Ne mari za sitnice. Teži multipliciranju. Tako se odupire vlastitom propadanju. I ne treba ga zbog toga optuživati. Tko je samo jednom u nešto uložio vlastiti novac sjetit će se da je tražio povrat ulaganja. I zaradu. To je jednostavno tako. Uvijek bilo i bit će.
Glavno je pitanje želimo li Kapitalu prepustiti osmišljavanje naše budućnosti i budućnosti naše djece ili smo za to izabrali najbolje među nama? Jesmo li uopće bili na izborima? Jesu li oni najbolji i najsposobniji? Jesu li oni dorasli situaciji kad se muče i s organizacijom jednog Adventa, a srce grada su morali prodati kako bi grad konačno dobio autobusni kolodvor? Želimo li Kapitalu u potpunosti prepustiti osmišljavanje naših prostora, a samim tim i osmišljavanje naših života u njima? Ako je odgovor potvrdan moramo biti spremni mijenjati neke svoje navike. Način života. Puno je otvorenih pitanja, a odgovora za sad (pre)malo.
Vratimo se još čas na prezentaciju. Ne mogu se oteti dojmu da je ona napravljena samo za zauzimanje što bolje pregovaračke pozicije. Napravljena je da se u jednom svom dijelu dopadne što većem broju ljudi i u tome je zasigurno uspjela. Zadržala je stijene, ima Armadinu provu, lučica je netaknuta, hotel je implementiran u ambijent po uzoru na hotel u Rovinju, nema nasipavanja obale, a plaža ostaje građanima na korištenje. Idealno. Ima samo dvije mane. Tri nebodera i to što je tlocrtno neizvediva. Bude li se išlo u daljnji razvoj ove ideje netko će se nečeg morati odreći. Građani obale ili Konzorcij nebodera. Jednog ili dva? A možda su investitori zadovoljni samo s hotelom na kojeg bi, vjerujem, sad svi pristali?
Ali prije nego krenemo u tom smjeru, ne bi li trebali istražiti ostale mogućnosti? Raspisati natječaj? Siguran sam da postoji još modela koji mogu funkcionirati. JPP? Nešto treće? Na kraju krajeva, ako Kapital vidi interes, zašto ga ne vidimo i mi? Ili ga, jednostavno, ne žele vidjeti oni koji bi trebali?
I da ne duljim. Kada sam prvi put došao sa starim na Kantridu imao sam šest godina. Bilo je to 1976. godine i bio sam mala centralna pička. Tada je na stijene nasuprot dolazio i Lovranac Panta od čijeg je pokliča odjekivala cijela Kantrida – Daj, daj, daaaaj. Sjetit će se toga svi koji su tada pohodili Kantridu. I danas ga još čujem kad se nađem u blizini stadiona. Taj poklik se ne zaboravlja. Ako ga stavimo u sadašnji trenutak on može imati dvojako značenje. Poziv onima koje smo izabrali da rade svoj posao ili ono što Kapital očekuje od nas i našega grada. Na nama je da odlučimo.
– Daj, daj, daaaaj.
