Budući da ovaj razgovor izlazi post-festum, Damira Šodana (Split, 1964), bukvalno ne treba predstavljati čitateljima našeg portala, ta nastupio je u Dnevnom boravku prije par dana. Pjesnik, dramski pisac, urednik i prevoditelj na Sveučilištu u Zagrebu diplomirao je studij engleskog jezika i opće povijesti, a uz kolege Petkovića i Žic Paskučija predstavio je svoju posljednju zbirku „Život s maskom”. Objavio je i zbirke pjesama, Glasovne promjene, Srednji svijet, Pisma divljem Skitu, Café Apollinaire, Unutarnji neprijatelj, Gavran-Buddha-Yamaha, kao i knjige izabranih dramskih tekstova, Zaštićena zona, Noć dugih svjetala, Hrvatski Don Juan (u pripremi) te antologije Drugom stranom (antologija suvremene hrvatske „stvarnosne” poezije, 2010) i Ima li pjesnika u Monte Carlu (antologija suvremene europske poezije, 2022). Za „crnu” komediju Zaštićena zona nagrađen je prvom nagradom u Beču na natječaju za eksjugoslavenske autore, a za burlesku Chick lit Držićevom nagradom. Poezija mu je zastupljena u svim relevantnijim antologijama hrvatskog pjesništva, a u inozemstvu u američkim, francuskim i britanskim izborima New European Poets, Les Poètes de la Méditerranée, The World Record i A Hundred Years’ War. Kao prevoditelj na hrvatski je preveo djela Charlesa Simica, Raymonda Carvera, Leonarda Cohena, Charlesa Bukowskog, Denisa Johnsona, Richarda Brautigana, Franka O’Hare, Najwana Darwisha i drugih. Dvadesetak godina radio je kao prevoditelj za Ujedinjene narode u Nizozemskoj, a sad je slobodni književnik i književni prevoditelj. Jedan je od urednika časopisa Poezija i član Hrvatskog društva pisaca i Hrvatskog Centra P.E.N.-a. Posljednjih godina sve više živi u rodnom Splitu.

U svojoj biografiji navodiš da živiš između Den Haaga i Splita, a kako si na Vrisku već po koji put, što kažeš o Rijeci kao gradu koji kao svoje nominalne brendove smatra Kamova i punk, kojom li te trasom svoje energije grad privlači, je li to njegova luka, kontroverzna povijest ili pak nešto treće?

Zadnjih godina otkako sam „slobodnjak” sve više živim u Splitu, jer je to oduvijek, bez obzira na silne dislokacije, formalnopravno bilo i ostalo moje jedino stalno mjesto boravka, tako da mogu komodno reći s Konstantinom Kavafisom da sam „život koji sam ništio u cijelom svijetu, zauvijek uništio u vlastitom gradu” (smijeh). Još od mladih dana, čitajući Conrada, Melvillea, Londona, Pessou, Blaisea Cendrarsa i slušajući u jednoj fazi intenzivno Jacquesa Brela razvio sam neki fetiš prema lučkim gradovima u kojima sam se upravo zbog nekakvog neuhvatljivog i titravog duha potencijalne avanture uvijek dobro osjećao, sve od Marseillesa, Antwerpena, Lisabona, Montreala, Hamburga, New Orleansa ili Rotterdama po kojemu se još uvijek motam bar dvaput godišnje, u vrijeme zimskog filmskog festivala i u vrijeme ljetnog North Sea Jazz Festa. Iako osjetno manja, Rijeka ima neko svoje lučko „mikro” ludilo, volim taj sudar dizalica i oronulih austrougarskih zdanja, spoj industrijskog i dekadentno sofisticiranog, osim toga Korzo je jedan od najljepših urbanih toposa u Hrvatskoj, da ne spominjem da je to barem po meni zbog Kamova koji je tako moćno „silovao bijelu hartiju” i rodno mjesto domaćega punka, jer J. P. K. je bio nešto poput proto- ili ur-pankera, pa tako ne čudi vitalnost riječke alternativne scene sve od novoVALnih vremena pa do najnovijeg silovitog prodora Leta 3 – lijevim krilom rekao bih – u samu srž kulturnog mainstreama, kakav jest da jest. Last but not least, čini mi se da se u Rijeci, toj, da još jednom podsjetimo, ipak „prijestolnici europske kulture”, u svijesti ljudi lijepo dade osjetiti sada već višedesetljetno odsustvo nacionalističke vlasti, pa je i u tom smislu zaista unikatna. Da ne govorim da se uvijek dobro osjećam na mjestima poput Željkova antikvarijata, u popularnom Mornaru, konobi Feral (u zgradi koja datira još od Francuske revolucije, dakle 1789.!) ili Dnevnom boravku gdje (hvala Marko!) mogu potpuno slobodno bez ikakve zadrške iskazati to što mislim bez bojazni da će me netko iz ideoloških ili bilo kojih drugih razloga poprijeko pogledati. Također, sviđa mi se što Rijeka još uvijek nije, poput moga rodnog Splita, “pometena” turizmom, iako sam čuo da cijene stambenih kvadrata odnedavno premašuju tršćanske, što može biti svojevrsna stupica. Eh, da i jedno protupitanje, zanima me što se desilo sa sjajnim zborom Putokazi?, znakovitog imena, jer Rijeka je, čini mi se, u ovim vremenima baš to – putokaz da se može bolje i drugačije…

U svojem si radu, i.o., proveo puste godine kao prevoditelj Međunarodnog suda… Što prevoditelj delikata koji svjedoče o pomračenju ljudskog postojanja ima za reći pjesniku i obratno? Ne pitam radi invokacije D. D. u pjesmi ‘Beladonna’, već smatram da se to pitanje nameće samo od sebe, u nastavku na prethodno…

Mislim da pjesnici, umjetnici općenito, ne bi trebali bježati od koliko-toliko radikalnog iskustva, što ne znači da moraju bezglavo srljati u autodestrukciju, ali nije loše da se barem malo iskustveno prošetaju do „ruba”, bilo da je riječ o društvenom okruženju ili psihotropnim supstancama koje se poigravaju s lažnom sigurnošću naše svijesti. Od bitnika sam naučio da se poezija ne može baš „nabubati na faksu”, možeš postati vješt na riječima i slagati sjajne kognitivno-auditivne efekte, ali poezija je i – što bi rekao Leonard Cohen – razvijanje osobnog stila, ona nije vokacija već „presuda”, da ne velim „pravorijek”, pa kao takva iskustveno traži cijelog čovjeka, dakle korporealna je, visceralna koliko i cerebralna, u što si se i sâm vjerojatno uvjerio čitajući na slamovima. Meni su osobno prevoditeljska zatvorska iskustva pomogla da se oslobodim straha od domaće književne kritike (smijeh) jer kad danima sjediš preko puta nekoga tko je hladnokrvno smaknuo 50-ak ljudi, tko ti svakog časa može zabiti olovku u oko samo zato što je po naglasku skužio da si Hrvat, a ne Srbin, ili splitskim slengom rečeno „bilo koji drugi kua”, tada ti se prenapuhanost nekog domaćeg književnog kritičara učini naprosto dirljivo presmiješnom. Dobiješ neku drugu perspektivu, jer sve najednom postaje nekako odviše „stvarno”, pa kao takvo lako zasjeda na mjesto prioriteta upravo zato jer si se ustvari terminologijom psihoanalitičara Jacquesa Lacana dobacio do pogranične zone Realnog. Ali da ne pametujemo utaman, takva iskustva su zapravo tricky business, budući da te zapravo prožima velika bojazan od potencijala ljudske prirode, jer kao što je davno zaključio Nietzsche, „ako dugo zuriš u ponor, ponor ti uzvraća pogled”! Kad se nađeš u okruženju ljudi lišenih slobode, gotovo automatski ti se nameće pitanje iskupljenja, kao duhovne kategorije, pa ne čudi što su Johnny Cash i Bob Dylan posjećivali kaznionice upravo zato da bi se približili radikalnom i rubnom iskustvu. Jer kako je to sjajno napisao moj prijatelj pjesnik Tomica Bajsić „tek kad se za tobom zatvore vrata istražnog zatvora / tada misliš o slobodi“. Ali u haaškom sam kazamatu jednom, hvala Bogu, pod pauzom za ručak prepjevao i Dylanovu I Shall Be Released na hrvatski, odnosno na BHS. Nisam uza se imao gitaru, ali kad sam kasno uvečer došao doma i probao, sve je sjelo na svoje mjesto. Nadam se da ću je negdje u dogledno vrijeme i javno izvesti. Dakle od cijelog tog mraka sam se branio manijakalnim književnim prevođenjem, pisanjem i putovanjima, a vodio sam i godinama svoj internacionalni blues & roots bend. Prije šest godina, kad mi se rodio sin, stavio sam napokon nakon skoro četvrt stoljeća na cijeli taj svijet međunarodne (ne)pravde – tu multidimenzionalnu „igru đavoljim repom”, što bi rekao veliki Vitomil Zupan – neopozivu točku.

Damir Šodan, autorica fotografije: Jelena Ternovec

Budući da si kao prevoditelj od sredine 90-ih do danas postavljao repere lektire „stvarnosne” poezije, invokacija Hanku Chinaskiju u „Životu s maskom”, je zahvala američkom bitniku Bukowskom koji je u nas imao značajnu recepciju. S obzirom na vječno vraćanje istog američkog načina života i njegov sustavni prodor u naše realno koje bi njegove suvremene nasljednike kod nas i u svjetskoj poeziji valjalo istaknuti? Odnosno, ako ona izjava kaže da je možda Bog i mrtav, ali je Bach još itekako živ, je li Bukowski – Bach suvremene poezije?

Iako sam uradio antologiju hrvatske „stvarnosne” poezije Drugom stranom (Naklada Ljevak, 2010), nisam njezin apsolutni zagovornik ili apologet, dapače, samo sam htio sinkronijski i dijakronijski registrirati jedan fenomen i jedan morfološki obrazac po kojem se može stvarati poezija, dakle onaj metonimijski, a ne isključivo metaforički, ili drugim riječima naglasiti što bi rekao teoretičar Cvjetko Milanja, postojanje jedne drugačije „modelativne matrice”. Kao prevoditelj predstavljao sam sve vrste američke poezije, od tentativno rečeno „jezične” poput Johna Ashberyja, pa do narativne tipa Bukowski, ili bitnika poput Lewa Welcha, ili pak Njujorške škole, one prve generacije utjelovljene u djelu Franka O’Hare, pa i one druge koju zastupaju Eileen Myles ili Ron Padgett, čije sam izabrane pjesme upravo preveo na hrvatski. Ali da te ispravim, Bukowski sebe nije smatrao bitnikom, dapače išao mu je na živce cijeli taj njihovj hajp, a zamjerao im je i frendovski klijentelizam, jer on je bio i ostao nepopravljivi individualac, čovjek koji stoji sam naspram gomile, duboko obilježen ekonomskom krizom 20-ih protekloga stoljeća i prožet radničkim etosom, figura u suštini po feelingu daleko bliža bardovima „narodnjačke” orijentacije poput Walta Whitmana ili klasno osviještenog Carla Sandburga negoli akademskim ili bitničkim autorima. Bez obzira na opseg djela koje je za sobom ostavio, jer baš kao u Bachovu slučaju, „Hankov” opus ne završava njegovom smrću, između ta dva orijaša ipak ne možemo staviti znak jednakosti jer je Bach naprosto „veći od života“, budući da prema mojim saznanjima sav njegov opus (preko 1.000 djela) još uvijek nije u cijelosti zaokružen i snimljen, osim toga Bukowski je ipak tematski i stilski bio „skučen“, što ne umanjuje njegovu vrijednost, a Bach je bio svevremenska tvornica glazbe. Bez obzira, mislim da bi se po ovom pitanju i „Hank“ složio sa mnom. Kad je riječ o suvremenoj američkoj pjesničkoj sceni koja je i dalje najjača na svijetu, čini mi se da u posljednje vrijeme taj golemi prostor pulsira imeđu dviju krajnosti od kojih jednu predstavlja društveno angažirana poezija kakvu na primjer u Chicagu piše izrazito lijevo orijentirani Daniel Borsutzky, pjesnik i prevoditelj porijeklom iz Čilea, dobitnik National Book Award-a, kojeg sam imao čast upoznati, a drugu takozvani flarf, „artificijelna” post-neo-avangardna poezija koja nastaje iz nekovrsnog digitalnog pjesničkog „generatora”, odnosno „googlanjem” i parazitiranjem na mrežnim algoritmima, čiji glavni eksponenti su Gary Sullivan i Michael McGhee. Slučaj je htio da prvi izdavač ukoričenog flarfa, pjesnik i sveučilišni profesor, James Meetze već nekoliko godina živi ni manje ni više nego u Splitu, tako da smo baš nekidan sjedili kod Argentinca Diega (u jazz cafeu) u Getu i bistrili globalne poetske teme dok je neki lik do nas razvlačio vokalni tango u stilu Carlosa Gardela na gitari. Moram, dakle, ipak pored Rijeke pohvaliti (smijeh) i moj Split, koji se internacionalizirao do neprepoznatljivosti, do te mjere da mi je sin ovo ljeto kad sam ga u supermarketu ukorio što ne govori hrvatski spremno odgovorio „ali tata, ovdje svi pričaju engleski!”, i stvarno kad sam bolje osluhnuo u Tommyju na Žnjanu je u tom trenutku zbog gomile stranih turista „prvi jezik” bio engleski. By the way, knjiga Život s maskom je zapravo posvećena upravo mome sinu koji se zove Hank, ali ne nužno po Bukowskom, jer je prije prvog i drugog Hanka bio i onaj treći, a to je Hank B. Marvin iz Shadowsa uz kojega sam, skidajući ga nemilice s gramofona, krajem 70-ih počeo svirati gitaru.

Također si prevodio i Carvera, čitav opus poezije i dio proze – ne zaboravimo na pjesnika koji je stihovao točkama, kao da poetičnosti nevidljivih zagrada strofe nije vjerovao… A kako primjeru njegovog utjecaja na domaću radinost isto ne treba previše, vratimo se izvoru. Što misliš o svojedobnoj izjavi njegove udovice da tek trebamo vidjeti pravog Carvera, odnosno golu istinu opusa, onu bez uredničkih intervencija?

Preveo sam cijeli pjesnički opus Raymonda Carvera, i izabrane priče, a što se tiče „pravog Carvera”, vjerojatno Tess Gallagher koja je s njim provela zadnji dio njegova života zna najbolje, ali kad jednom bilo koje djelo izađe u javnost jako je teško razbiti prvobitni dojam, pogotovo ako je riječ o kanonskoj umjetnosti 20. stoljeća u koju po meni Carver kao „američki Čehov” svakako spada, ali podsjeća me to malo na slične pokušaje u glazbi, kao naprimjer kad se pojavio album Beatlesa, Let it Be… Naked, koji je odjeknuo više kao kuriozum i nije uspio potrti onaj prvi doživljaj albuma kojeg je – slažem se s mnogima – Phil Spector opteretio nepotrebnim orkerstralnim egzibicijama. Nisam baš pretjerani pobornik tih „alternativnih tejkova”, osim kad je riječ o „voltovima” diskografske kuće Columbija, u kojima se kriju neka sublimna ostvarenja Boba Dylana i Milesa Davisa koja nimalo ne zaostaju za oficijelnim izdanjima iz vremena u kojima su nastala, dapače nekada ih i umjetnički nadmašuju.

„Život s maskom”, za razliku od ovih hard-boiled vitezova američkog sna, tekst je imaginarijski vođen i koncipiran, sudeći po sadržaju čiji naslovi jasno sugeriraju atmosferu intermedijalnosti, ostavljajući čitatelje bez potrebe nadogradnje teksta playlistom što se danas čini praksom koja dovodi u pitanje tiskani medij. Može li poezija kao melodija trenutka bez muzikalnosti i je li joj izvanjski zvuk potreban?

Aporija poezije je da njoj nije potrebno ništa, nikakva izvanjska „štaka”, pa ponekad ni referencijalnost kao takva, što dokazuju mnogi primjeri takozvane „jezične” poezije, naprosto zato jer je moć označiteljske pokretljivosti jezika naprosto prestrašna. Postoje mnogi ulazi u pjesničku riječ, od intermedijalnog kako si rekao, narativno-metonimijskog, hipermetaforičnog, sinkretističkog, sinestezijskog… i baš u tom jedinstvu suprotnosti koje daje velike mogućnosti idividualizaciji ionako već po difoltu individualiziranog glasa je njena najveća snaga. Paradoksalno je da je naprimjer da se u totalitarnom sustavu poput kineskog baš najneproničnija i najhermetičnija poezija kakvu su pisali Beo Dai i pjesnici takozvane „maglene” ili „opskurne” poezije po paranoidni režim zapravo pokazala najsuzbverzivnijom. Ponekad, eto, pojačana sugestivnost može otići i dalje od plakatne angažiranosti. Osobno mislim da sam pišući prešao trnovit put (smijeh) od „svijeta jezika” do „jezika svijeta”, i nekako mi se čini da ću u potonjem – inshallah – još neko vrijeme ostati. Narativno-anegdotalo-intermedijalnim pristupom nipošto ne potcjenjujem čitatelja u recepcijskom smislu, naprotiv, nastojim ga time honorirati jer sam iz iskustva shvatio da ljude najbolje pokreće dobra priča, naprosto zato jer mi se čini da bi, budući da živimo u do te mjere brzom i hiperdigitalizranom vremenu, bilo odveć pretenciozno potencijalnim čitateljima koji u ponudi imaju još bilijun drugih stvari osim (naše) poezije, nametati nekakav domaći zadatak „razumijevanja” naše označiteljske ponesenosti. Sjećam se kako je legenda bluza B. B. King jednom rock novinaru koji mu je rekao: „To što vi svirate je jako jednostavno”, odgovorio: „Da jest, ali je baš zato jako teško!”

U zbirci je odokativno najbliža instanca prevoditelju stranih vjetrova i zvijezda u domaće aršine, onom Tomice Bajsića, uz ‘kaubojiranje’ što montažom, a što putovanjem između pjesnikovog ja u svoju vremenitost…

Već spomenuti Tomica Bajsić i ja prijateljujemo i surađujemo već skoro četvrt stoljeća pa me ne čudi da smo počeli i poetički sličiti jedan drugome, ako već ne i fizički, ali eto on bar zasada još nije ćelav (smijeh). Šalim se, ali mislim da je zapravo riječ o srodnosti po izboru, a i izboru po srodnosti. Upoznao nas je davno legendarni dubrovački glumac, koji nažalost nije više s nama, Niko Kovač, kod kojeg sam jednog ljeta odsjeo u golemom starom stanu kod Straduna, s nekim čoporom holandskih hipstera, i tamo je na frižideru bila Tomicina knjiga Južni križ. Ispalo je da su Tomicin otac i Niko bili žešća ekipa, pa nas je on povezao, i otada stalno nešto „kemijamo” zajedničkim snagama, pa smo tako lani u ovo doba pri PEN-u objavili moju antologiju suvremene europske poezije Ima li pjesnika u Monte Carlu, a sad spremamo u njegovoj nakladničkoj kući Druga priča, već spomenuti izbor iz poezije Rona Padgetta pod naslovom Kako biti savršen. I za sam kraj, prijateljski savjet – ne zaboravi na svoj saks, jer s dahom, što dobro znaju stari Hindusi i Kinezi, počinje i završava sve, u poeziji i izvan nje. Hvala ti na razgovoru.