„Prvi put kad sam vidio Susie bilo je to u Muzeju Victoria & Albert u Londonu, i kad je ušetala, sve ono čime sam bio opsjednut svih tih godina – slike filmskih zvijezda, Jenny Agutter u rukavcu rijeke, Anita Ekberg u fontani, Ali MacGraw u crnim najlonkama, televizijske slike iz mog djetinjstva, Barbara Eden i Elizabeth Montgomery i Abigail, natjecanja za Miss svijeta, Marilyn Monroe i Jennifer Jones i Bo Derek i Angie Dickinson kao policajka, Maria Falconetti i Suzi Quatro, balerine Boljšoj teatra i ruske gimnastičarke, Wonder Woman i Barbarella i supermodeli i djevojke s treće stranice, sve te beskrajne, nemoguće fantazije, mlade djevojke na bazenu u Wangaratti kako leže na vrućem betonu, Courbetovo Podrijetlo svijeta, Batailleova zdjelica mlijeka, nosni prsten Jean Simmons, sve ono što sam čuo, vidio i pročitao. Reklame i televizijski oglasi, plakati, modni editorijali i Playmate mjeseca, Caroline Jones koja umire u Elvisovu naručju, Jackie O u crnini, Zvončica zarobljena u ladici, sav taj neprekidni, beskonačni dotok erotskih podataka spojio se u tom trenutku u jedan ogroman, silovit prasak, isčeznuo u njoj i to je bilo to.“
Razmišljao sam s čime krenuti u tekstu o dojmovima s koncerta Davida Byrnea, održanog 26. kolovoza u pulskoj Areni. Logično bi bilo krenuti nekom frazom iz književnog ili glazbenog opusa Davida Byrnea, pjesmom iz njegove samostalne karijere ili iz vremena velikih, ali baš velikih Talking Headsa, čiji je David bio frontman i zaštitno lice.
Ali meni je uvijek nekako lakše krenuti iz vlastitog iskustva, iz vlastitog djetinjstva. Uvod zato ne pripada ni meni, ni Davidu Byrneu, ni Talking Headsima. Citat ide Nicku Caveu, iz njegova koliko-toliko autobiografskog filma „20.000 dana na Zemlji“, i vjerojatno je najbolji opis ljubavi na prvi pogled – ikada.
Tako je nekako bilo i s mojim prvim susretom s Talking Headsima i emisijom koja je tada išla na ondašnjoj Televiziji Zagreb. Mislim da se zvala „Zdravo mladi“ i, ako me sjećanje ne vara, voditelj je bio Darko Dautović, kasnije popularni radijski voditelj emisije „Top 20“ na Radiju Zagreb. Ne zamjerite ako sam imena emisija promašio, ipak je prošlo više od četrdeset godina. Sjećanja blijede, ali neka ostaju trajno urezana. A upravo nas takva sjećanja na određene događaje formiraju kao osobe i prate kroz cijeli život.
Tih godina malo je tko imao više od jednog televizora u stanu, pa je uvijek bilo neke prepirke oko toga tko će što gledati. Ali termin za tu emisiju pripadao je meni. I to se više slušalo nego gledalo. Tijekom jedne od tih emisija Darko je najavio novi album Talking Headsa, „Little Creatures“, i njihov singl „Road to Nowhere“.
Za Talking Headse sam do tada samo čitao da postoje, ali ih nisam imao gdje čuti. Radio Rijeka tada je, ako me sjećanje ne vara, emitirao program od 14 do 18 sati, nedjeljom od 12 do 18, a YouTube, streaming servisi i internet postojali su samo u glavama nekih pisaca znanstvene fantastike.
I onda su pustili „Road to Nowhere“.
Najbolji opis onoga što se tada dogodilo u mozgu upravo je citat Nicka Cavea s početka ove priče. Zamijenimo samo Susie s Talking Headsima, muzej s televizijskom emisijom, umjesto dama koje Cave nabraja stavimo pop bendove i taj silovit prasak – i to je bilo to.
I konačno mi se ukazala prilika vidjeti ikonu svoje, ma ne samo svoje, mladosti i odrastanja uživo. Byrne je već nastupao u Hrvatskoj, na INmusic festivalu 2018., a nedugo potom i u Trstu, na Piazza Unità d’Italia. Prvi sam koncert preskočio jer David Byrne, po mom mišljenju, nije festivalski izvođač, a ovaj u Trstu promaknuo mi je zbog drugih razloga. I sada se ukazao u Puli.
Arena je savršena scenografija za čovjeka koji je u svojoj knjizi napisao da prostor u potpunosti oblikuje formu glazbe. Antički amfiteatar postao je golem, otvoreni laboratorij u kojem Byrne, danas u svojim sedamdesetima, i dalje odbija biti tek spomenik vlastite prošlosti. Na krilima novog albuma „Who Is the Sky?“, umjesto jeftine nostalgije i pukog nizanja starih hitova, donio je konceptualni trijumf.
Čim je zakoračio na pozornicu sa svojim trinaesteročlanim bendom, gdje su svi, baš kao i na prethodnoj turneji, potpuno mobilni, bez kablova i statičnih stalaka, bilo je jasno da ovo nije klasičan rock koncert. Ovo je bio teatar pokreta, čiste sinkronizacije i ritma koji te pogađa ravno u pleksus. Kada su se pod zvjezdanim nebom prolomili prvi taktovi „Psycho Killer“, a kasnije i hipnotičke „Once in a Lifetime“, krug se zatvorio. Onaj dječak koji je prije više od četrdeset godina sjedio ispred jedinog televizora u stanu i čekao „Zdravo mladi“, dočekao je svoj prasak uživo. Sada, doduše, kao „Zdravo stari“.
Zvuk je bio kristalno čist, svaka vokalna harmonija besprijekorna, a energija tog čovjeka s prepoznatljivom sijedom kosom gotovo nadrealna. Komunikaciju s publikom sveo je na minimum, prepustivši glazbi i koreografiji da govore same za sebe. No poruke koje je poslao – o ljudskoj povezanosti, ekologiji i empatiji kao jedinom preostalom činu otpora u ovom našem poludjelom svijetu – odjeknule su snažnije od bilo kakvog političkog govora.
Kada je na bisu Arena eksplodirala uz „Burning Down the House“, činilo se kao da se i sam povijesni kamen trese od količine oslobođene pozitive.
David Byrne u Puli nije bio samo koncert. Bila je to glasna, žarko obojana proslava života, umjetnosti i svega onoga što nas čini ljudima. Bila su to dva sata čistog glazbeno-kazališnog dokumentarca o životu i svijetu, uživo.
U jednoj stvari David Byrne je, međutim, potpuno demantirao samoga sebe. U svojoj knjizi „Sve o glazbi“ zapisao je veliku istinu o modernom dobu:
„Digitalna tehnologija nam omogućuje da stvorimo savršenu glazbu – savršeno točnu u ritmu i idealno ugođenu. No problem je u tome što ljudsko uho i mozak ne vole savršenstvo. Ono što nas u glazbi zapravo pokreće i uzbuđuje jesu sitne ljudske nesavršenosti, lagana kašnjenja u ritmu i sitni promašaji u tonu. Savršenstvo je dosadno.“
Sve je to teorijski točno, ali Byrne je u pulskom amfiteatru srušio vlastitu tezu. Ono što su on i njegov trinaesteročlani bend izveli bilo je matematički precizno, vizualno besprijekorno i zvučno nepogrešivo. Pokazao nam je da ljudski um, strast i disciplina mogu nadmašiti svaki kompjuterski algoritam i stvoriti savršeni mehanizam koji ima dušu.
Zato se na samom kraju moram ponovno vratiti Nicku Caveu, koji nam uskoro dolazi u Arenu. Ako je za Cavea ulazak Susie u muzej bio trenutak u kojem se sav onaj beskonačni dotok podataka i nemogućih fantazija spojio u jedan ogroman, silovit prasak nakon kojeg je sve sjelo na svoje mjesto, onda je ovo Byrneovo pulsko savršenstvo bilo zrcalna slika tog osjećaja.
Cijeli taj koncertni stroj, bez ijedne pogreške, pretvorio se u živi prasak čiste energije. David Byrne nas je te večeri uvjerio u nemoguće: da savršenstvo, kada je stopostotno ljudsko, ne samo da nije dosadno, nego je najuzbudljivija stvar koju možete doživjeti.
Istaknutu fotografiju snimio Svetozar Nilović Tozo
#Arena Pula #David Byrne #Svetozar Nilović Tozo
