PoeTris: Tri pjesme po izboru autora.
Kod kipa na Kontu I tako su te izlili u bronci zamišljenog pred Kontom, leđima okrenutog Rječini što pod nogama ti uspuhana šumi. Kad li su te i na koju foru uspjeli u toj pozi uloviti, mladiću drski probojni, pa baš tebe, koji preziraše ustaljenu formu, poredak i zadatost! Zastrla se davno tamna šuma kroz koju si Kitty u Lokve dolazio ljubiti. Ciganka je tvoja nogu išaranih ljubila tvoj kaos i lude misli tvoje, i makar u stihu, nezakonsko dijete za te je rodila i dojila ga pjesama-mlijekom iz kojih kapala je krv, i s tim se mlijekom miješala. A znaš već, i Gemma ti je oprostila sve, dok sestrice i braća tvoja domovine mir odavna snivaju. Hrvatska se nekako još drži ko što i brončan tvoj lik na ogradu je nad Rječinom naslonjen: Pridržava se, učvršćen. U vodu neće pasti. I Rijeka još donekle solidno diše, taj grad nikako da se prepusti i preda! Svi smo tu još, mada manje nas je. I stih se još poneki dobar provuče, bude mladih glava koje i danas ne spavaju. Budalaštine napretek niču, i nepravde isklijavaju nove ko crvi iz otkopane lubanje, kontra kojih malo tko je glas svoj pripravan podići, a tiču se svih nas jer tu smo, do Pećina tvojih, i bolje nam biti neće budemo li trajno šutjeli. Samo tebe, Janko, sine Kamov biblijski, ovdje više nema da stihovima bodriš i našamaraš tupost uzoritu građansku. Životarimo možda bolje ako u poslušnosti nijemimo, i vrijedimo valjda više ako glasno plješćemo! Ti sve si to već probao, vidjeo i ovo doba tragedije mozgova i doba koje tek će za njime došepati kroz patriotski defetizam i isušenu kaljužu. Zato su versi tvoji puni soli i nesamljeveni, teški ko mladost koja zna da mora zgasnuti prije no što proplamsa najjače. Neka su te izlili u bronci, da ponekad zastanemo nad Rječinom što odnosi nam misli: Zašto nitko nikad neće hrabrost koju nemamo u upitnik brončan izliti? (iz zbirke "Kamov bi nam zamjerio štošta")
Sami u Guveru Sinoć, kad pomiješanim slučajem ostadosmo sami u sjaju Guvernerove palače, kroz tapecirane salone i porculanske disaje jasno prostruji cilik Kresnikove violine. Šetali smo povijest i klizili kroz lakiran Grad: Pod kristalnim blijeskom, tik do moga čuđenja, dišu Marija Terezija, Laval Nugent, Fraz Joseph car u rezbarenu okviru baštinjenih privilegija. Drven vrag i vjerna vražica u intimi venecijanskog šapta, paravan barokni za svlačenje dužnosničke dame. Sveta kruna pod staklom, bombardiran kabinet D'Annunzia. Sitniš iz džepa rimske vojničine i pudijere pučanki. Zbirka pomorskih čvorova kojima vezivalo se grad, da pijan ne otplovi nekud na svjetliju hrvatsku pučinu. I slova glagoljska pisala su misal, i neke davne žene pod suzom terpentina motrile su dok uz mene korača sasvim tiho moja mala kći. I žlice srebrne, žedne gospodske čaše ondje su za staklom zveckale, dok škripali su lašteni ormari što povelje i obiteljska pisma prejedeni čuvaju… Davne vedute, vojni nacrti i planovi kako riblje spretan grad u koncertnoj dvorani usidriti. Dok je violina isprobala Corellijevu „La Foliu” i Schubertovu „Sonatinu”, krulili su želuci i rastrčale se štiklice, ječale su psovke na madžarskom! Mramor je jekom uzvraćao dostojanstvo i admiralska vika budila je grad, da se primiri i opet sveže na mjesto poviješću zasluženog sidrišta. Ali kroz prozore navrlo je more i ribe dubina prelile se hodnicima! Sa stropnog staklarnika padale su krhotine dok galebi su u salu ulijetali. Plutali su, nošeni bujicom niz stube, gotički molitvenici, slavljenički notni zapisi, a ja i mala moja kći pojurili smo van na zrak, povukavši iz vrtloga skoro utopljenog violonistu koji nam je, za zahvalu, još neko vrijeme svirao. (iz zbirke "Kamov bi nam zamjerio štošta")
Kaputi na buri Otputim se po raspsovaloj buri Molo Longom, austrougarskim lukobranom do zapjenjenog svjetionika, taoca u pregovoru, pa promatram sa strane bijesnog mora napuštene hale industrijske i lansirnu rampu torpeda na Mlaki, straćaru što čeka čas konačnog urušenja u dubinu. U srdžbi neurednih valova, discipliniranom divljanju bure, crni kaputi šeću namrštene gospode Luppisa i Whiteheada; Provjeravaju izračun lansirnog potiska i koordinate „čuvara obale” kojega će – čim bura se smiri – ispaliti probno prema Cresu, podvodnom groblju antičkih brodica. Prozvana se bura srdi, razdražena bijesni. (Izgladnjelo pseto što istrgnu se s lanca pa mahnito laje i nasumce škljoca očnjacima.) I ja bih crn kaput i namršten monokl, pa s gospodom po lansiranju zasjeo u salon, na pečenog fazana i biranu butelju, da razmotrimo suvlasničku dobit, tržišnu vrijednost dionica. Ali divlja bura zna što ja skrušen priznajem: Slab sam u računici i Whiteheadove dionice nemam. Jedino ostaje mi da pribavim crn kaput pa da se za orkanskog juga probijem kroz valove na kraj Molo Longa, do prevarenog svjetionika u debati s ljutom, a nagluhom pučinom, i krajičkom oka pripazim na lansirnu rampu dok gospoda izumitelji dovrše proračune, ispotpišu i ovjere ugovore pa se vrate nakon bure na probno lansiranje. (iz zbirke "Kamov bi nam zamjerio štošta")
Davor Grgurić rođen je 6. travnja 1978. godine u Rijeci. Diplomirao je upravno pravo na riječkom Pravnom fakultetu. Novinar je Radija Gorski kotar u Delnicama i predsjednik riječkog ogranka Društva hrvatskih književnika te glavni urednik „Književne Rijeke”, časopisa za književnost i književne prosudbe.
Objavio je:
- zbirku pjesama „Raspukline” (Odbor za kulturu Grada Delnica, Delnice, 2000.);
- zbirku pjesama „Pogrešna vrata” (Ceres d.o.o., Zagreb, 2002.);
- zbirku putopisnih eseja „Tâjna krila šume” (Društvo hrvatskih književnika – Ogranak u
Rijeci, Rijeka, 2005.), nagrađenu 1. mjestom na „Gorančici” za 2005. godinu, književnom
natječaju Goranskog Novog lista; - zbirku pripovijedaka „Mačje laži” (Orion, Rijeka, 2006.), nagrađenu 3. mjestom na
Gorančici za 2006. u kategoriji beletristike; - roman „Dan bez leptira” (Etno-udruga „Prepelin’c” Delnice, Delnice, 2007.)
- zbirku poezije na kajkavskom govoru Lokava „Do se, nè da se” (Etno-udruga „Prepelin’c”
Delnice, Delnice, 2009.) - etnografsku monografiju „Stòare dèjuonške fòajne čez lejto” („Stari delnički običaji kroz
godinu”), u suautorstvu sa Željkom Lalošem (Etno-udruga „Prepelin’c” Delnice, Delnice,
2010.) - ,,Goranska jela – vezàmska nadèla” – kuharicu o tradicijskim uskršnjim nadjevima
Gorskog kotara (Etno-udruga „Prepelin’c” Delnice, Delnice, 2014.) - zbirku pjesama „Zalog sidrenja” (Društvo hrvatskih književnika – Ogranak u Rijeci,
Rijeka, 2016.) - dvozbirku pjesama „Starenje vjetra” / „Što će ti naslov” (Matica hrvatska – Ogranak u
Čabru, Čabar, 2020.) - zbirku pjesama „Hiša za mrtve riči” (Društvo hrvatskih književnika – Ogranak u Rijeci,
Rijeka, 2022.) - zbirku pjesama „Kamov bi nam zamjerio štošta” (Društvo hrvatskih književnika –
Ogranak u Rijeci, Rijeka, 2023.)
Uvršten je u prvu antologijsku zbirku goranskog suvremenog pjesništva „Gorani” (POP&POP Zagreb i ogranci Matice hrvatske Čabar i Delnice, 2013.) te u četiri antologijske zbirke suvremenog slavenskog pjesništva na bugarskom jeziku (Slavenska akademija za književnost i umjetnost, Varna, Bugarska, 2017., 2018., 2019. i 2022.)
#poetris #poezija
