Razgovarali smo s Davorom Vugrincem, nekada nogometnom senzacijom, danas jednim od najvećih kolekcionara hrvatske moderne i postmoderne umjetnosti. „Kolekcija Vugrinec: Metamorfoze figurativnog (1880. – 1970.)“ izložba je postavljena u Šegvićevoj „Kockici“ Muzeja grada Rijeke, okupljajući remek-djela nacionalnog figurativnog slikarstva i kiparstva, dostojna muzejskih postava kakve riječka umjetnička publika, u svome mikrogeografskom okruženju, ima zaista rijetke prilike vidjeti. Od idealistične „Djevojke s vijencem“ „prvog hrvatskog kipara“ Ivana Rendića do apstrahiranog „Bika“ Vojina Bakića; od akademskog realizma impresionističkih tendencija zagrebačke šarene škole Vlade Bukovca, sve do gotovo jenjavajuće figuracije simbolizma Emanuela Vidovića ili intimizma Antuna Motike, „Metamorfoze figurativnog“ predstavljaju gotovo 100 godina nacionalne umjetnosti, u njenome punome kvalitativnom i kvantitativnom opsegu.
Gospodine Vugrinec, u tekstu Zvonka Makovića „Kolekcija Vugrinec: Figurativna umjetnost u Hrvatskoj nakon 1945.“, ističe se kako ste upravo antologijskim djelima Miljenka Stančića započeli svoju kolekcionarsku karijeru. Možete li nam ispričati više o tome kako je došlo do otkupa Stančićevih radova i koliko su ona stilski, ili prema nekom drugom kriteriju, utjecala na daljnju viziju širenja Kolekcije?
A naravno, Stančić je bio okidač, početak svega… Kada sam se malo više zainteresirao za kolekcionarstvo, kad sam krenuo nabavljati, probirati i čitati literaturu, onda su mi se otvorili novi pogledi, novi horizonti. Vrlo je brzo Stančiću uslijedila Uzelčeva slika Magdalene, predstavljena na izložbi u Muzeju grada Rijeke… upravo je Magdalena bila „klikom” za odabir kapitalnih djela koja se nalaze u kolekciji. Odlučio sam se posvetiti, odnosno ciljano gledati koje je najbolje razdoblje za pojedinog autora i po tim uopćenim kriterijima povjesničara umjetnosti, kritičara i kolekcionara, ali i svojim kriterijima, nastavio sam odabirati i kupovati kapitalna djela za kolekciju.
Kolekcija Vugrinec okuplja antologijska dijela moderne i postmoderne hrvatske povijesti umjetnosti. Kako biste opisali Vaš pristup odabiru djela za Kolekciju Vugrinec? Prioritizirate li partikularni „-izam“, vrijednost na tržištu ili neki drugi kriterij? Na koji način dolazite do djela? Postoje li određeni suradnici s kojima dugoročno surađujete, a koji Vas savjetuju u izboru?
U slučaju da na tržištu nema djela koji su kapitalna po kriterijima povjesničara umjetnosti, kritičara, kolekcionara, kad se sve sagleda, djelo mora po mojoj procijeni biti kapitalno, u suprotnom, tog autora ne uvrštavam u kolekciju… Kolekcija uvrštava djela različitih stilova 19. i 20. stoljeća, ali prvenstveno, da bi ušlo u kolekciju, djelo mora zadovoljiti standarde kvalitete. Zapravo je milijun faktora, no kvaliteta je neupitan faktor, odnosno kriterij za otkup. Što se tiče suradnika, s nekima naravno održavam dugoročnu suradnju, a neki od njih su me savjetovali u otkupu zbiraka u cijelosti. Među dugoročnim suradnicima je svakako i profesor Zvonko Maković, uključen u selekciju radova, odnosno kreiranje koncepta aktualne izložbe u Kockici. Uz dugoročne suradnike, danas se ponajviše konzultiram sa svojom suprugom Petrom Vugrinec, povjesničarkom umjetnosti i muzejskom savjetnicom Galerije Klovićevi dvori. Ona mi je velika podrška – s njome puno razgovaram o umjetnosti.
Planirate li proširiti Kolekciju s novim djelima ili umjetnicima koji nisu trenutno zastupljeni? U tom kontekstu, razmišljate li o otkupu radova mladih suvremenih hrvatskih umjetnika?
Apsolutno da. Neka djela, odnosno zbirke ili dopune koje želim uvrstiti u kolekciju, jednostavno, još uvijek nisu dostupna, tj. nisu na prodaju. Moja vizija koncepcije zbirke je koncipirana – odlučio sam se da je period kraja Novih Tendencija, dakle 1973. godina, krajnja točka vremenskog dosega kolekcije. Što god da se pojavilo nakon te godine, ne mogu prihvatiti, jer sam si zadao ograničenje. U protivnom, da ga nema, niti bi kraja kolekciji moglo biti. Utoliko, rad živućih suvremenih autora pratim, ali ih, zbog zadanih ograničenja, ne otkupljujem.
Što mislite o ulozi i važnosti izvaninstitucionalnih kolekcija, poput Vaše, u afirmaciji i valorizaciji nacionalne umjetnosti?
Ako pogledamo svjetske muzeje i fundacije… to sve nekako proizlazi iz privatnih kolekcija, rada privatnih kolekcionara. Pogotovo u današnje vrijeme kad su nam muzeji u Zagrebu zatvoreni, kada se nema što vidjeti, mi privatni kolekcionari uvijek uskačemo nadopunjavati tu scenu, valoriziramo i promoviramo umjetnost.
Kako planirate osigurati očuvanje i dostupnost Kolekcije Vugrinec budućim generacijama? Postoje li planovi za trajnim postavom Kolekcije Vugrinec u muzejskom ili galerijskom prostoru u Hrvatskoj ili izvan nje? Kakvu ulogu vidite za digitalne platforme i tehnologiju u prezentaciji i očuvanju Vaše kolekcije?
Mislim da je želja svakog kolekcionara da djela iz kolekcija, pogotovo ako su sakupljena s ovolikom strašću s kojom sam ih ja sakupljao – budu izlagana, vidljiva i dostupna javnosti. Za stvaranje jednog takvog prostora, koji bi osigurao dostupnost Kolekcije Vugrinec široj javnosti, zapravo postoje tekući pregovori s gradom Varaždinom, koji su u inicijalnoj fazi. Tako što bi naravno bilo dobro i za moju kolekciju, i za grad Varaždin kao grad kulture i baroka. Što se tiče digitalizacije kolekcije, s vremenom, nakon što se djela „udome”, apsolutno se treba raditi na tome.
Izložbom „Kolekcija Vugrinec: Metamorfoze figurativnog (1880. – 1970.)“ u prostoru „Kockice“ Muzeja grada Rijeke, prezentirana su remek-djela nacionalne figurativne umjetnosti moderne i postmoderne, ujedno slikarstva i kiparstva. Kako je došlo do suradnje između Vas i Muzeja grada Rijeke? Možete li izdvojiti pojedina djela u okviru nadolazeće izložbe koja zauzimaju posebno mjesto u Kolekciji?
Za početak, moram reći kako sam jako zadovoljan suradnjom s Muzejem grada Rijeke i odazivom riječke publike. Zaista su nam super dojmovi – mislim da su nas odlično prihvatili tu, i muzejsko osoblje i riječka publika. U tom kontekstu, moramo zahvaliti Emi Makarun, višoj kustosici MGR, koja je uz iznimno tehničko osoblje, podnijela veći teret organizacije i postava izložbe. Nadalje, moram zahvaliti i gospodinu Ervinu Dubroviću, bivšem ravnatelju Muzeja koji je davno inicirao tu suradnju, kao i gospodinu Vinku Iviću, v. d. ravnatelju i muzejskim savjetnikom MGR… Mislim da svi zajedno možemo biti jako zadovoljni. Što se tiče partikularnih radova izloženih na izložbi koji su za mene posebno značajni, mogu reći da je Junekov „Crtač”, svakako, osnova moje zbirke. Tim djelom završava prvi dio, odnosno započinje poslijeratni ciklus moje kolekcije. „Crtač” je Junekovo remek djelo, iznimno bitno ne samo u kontekstu Kolekcije Vugrinec, već i u kontekstu hrvatske povijesti umjetnosti općenito. Naravno, među ostalim ključnim radovima, tu su i remek-djela Krste Hegedušića, „Jutro dimnjačara” i „Liqueur Foxy” koji imaju status antologijskih djela hrvatske moderne figurativne umjetnosti. „Liqueur Foxy” sam čekao dugo i mogu reći da je ona jedan od trofeja moje kolekcije.
Za kraj, što možete reći o statusu tržišta umjetnina, odnosno broju kolekcionara u Hrvatskoj?
Tržište umjetnina, u Hrvatskoj, svakako postoji. Dijelom smo Europske unije – naši su autori postali prisutni po aukcijama izvan RH i postižu korektne cijene. Hrvatskih kolekcionara također ima, pojavljuju se neki novi, neki stari „odlaze“… taj je milje dosta dinamičan, bez obzira na doživljaj izvana.
Fotografije snimila: Katarina Podobnik
#Davor Vugrinec #Kockica #Kolekcija Vugrinec #Kolekcija Vugrinec: Metamorfoze figurativnog (1880. – 1970.) #MGR #Muzej grada Rijeke
