U kontekstu igranog filma imali ste Bijeg iz Alcatraza, Don Siegel se poslužio Clintom Eastowwodom pri ekranizaciji navodno istinske i zbiljske priče o bjeguncima iz najstrože čuvanog američkog zatvora.
U kontekstu aktualne dokumentarne produkcije bijeg iz ratnog Mostara 1992. u vizuri Damira Markovine, kazališnog , filmskog i TV glumca i dokumentarista, zove se „Dezerteri“. I tematizira njegovu razrednu srednjoškolsku ekipu koja je s obiteljima odlučila skupiti imetak u backpackove i napustiti ratom zahvaćeni torperdirani grad. Ne samo po kultnom mostu kako prve scene i arhivske snimke otvaraju već podijeljenom i nepostojećem od tri strane mržnje i granatiranja. Bošnjačke, srpske i hrvatske.
U srednjemetražnom dokumentarcu, njegovom drugijencu nakon „Čekaj me“ i kratkog metra „Šihte“, Markovina nastavlja put nagrađivanih filmova po regionalnim ili šire filmskim smotrama. Festivalska i ina umjetnička vijeća vole takav diskurs.
U novom filmu starih ratnih reminiscencija odlučio se za lirski pristup izlaganju teme. Naraciju pisama učenika gimnazije Alekse Šantića – generacije 1992./1993. koji opravdaju svoj odlazak i s distance s više ili manje intimnih rakursa objašnjavaju vlastito emotivno stanje, mahom razočarenje. Bijes. Tugu. Nevjericu. S više ili manje ufura u modus školske zadaćnice njihova literarna vrijednost kaska za intimnom, koja je neupitna. Ali klinci sastavljaju pisma pokušavajući sublimirati što i kako sad kad više nemaju grad. Gnijezdo. Iz njih se ne osjeća strahota rata nego strava osjećaja koje proizvodi kod djece.
Komunicira se pritom naglašeno poetskim kadriranjem, davanjem značenja žuborom vode, donjih rakursa mostarskog mosta, interijera škole, stolica, napuštenih ruševnih zgrada, likovno i fotografski vrijednih prepoznavanja detalja kojima je ideja ne bi li poslužili kao „instrumental“ za storytelling bjegunaca iz onomadnog ratnog Mostara. Markovina se odlučio poslužiti arhivskim snimkama u manjoj mjeri (početne scene rakteiranja Mostara u video obliku i zaključne scene fotografija njegove devesdrugaške ekipe),narativnim kadrovima u većoj, koji će funkcionirati kao kontrapunkt dezertersko prognaničkim pismima upućenim njemu iz izbjegličkih kampova Europe.
Ostati ili bježati. Čuvati živu glavu ili slaviti mrtvu, pa biti izdajnik ili heroj. Egzil ili kill. Sve sofoklovska pitanja. Sve vrlo plodonosni izbori za neke stare klince koji su tada s obiteljima bili ponuđeni s izborom nemanja izbora. Danas ga imaju.
Ali rat kao opravdanje za filmsku poetiku ili prozu čak ni kod Terrencea Malika niti brojnih dokumentarista nije profunkcionirao s humanim opravdanjem. Edukativna vrijednost o strahotama rata nikad neće prestati biti aktualnom, kao ni potreba za sjećanjima. Sve drugo s područja estetike je predmetom rasprave i pitanjem ukusa. O ratu se ne raspravlja, o ukusima da, zauvijek. Argumentima.
Mržnja nikad nije bila argumentom.
7.5/10
#21. Liburnia Film Festival #Anđelo Jurkas #Damir Markovina #Dezerteri #Liburnia film festival
