U svijetu koji se sve brže digitalizira, granice između fizičkog i virtualnog postaju sve propusnije. Umjetnost, kao odraz društva i vremena u kojem nastaje, ne može ostati imuna na ove promjene. Dok tradicionalne galerije i muzeji još uvijek dominiraju kulturnim krajolikom, pojavljuju se novi, hrabri glasovi koji propituju ustaljene načine predstavljanja i doživljavanja umjetnosti.
Jedan od tih glasova pripada dr. sc. Dori Derado Giljanović, splitskoj povjesničarki umjetnosti koja je nedavno pokrenula prvu hrvatsku u cijelosti virtualnu prodajnu galeriju. DLightful galerija nije samo digitalni izlog umjetnina, već pomno osmišljen prostor koji premošćuje jaz između introspektivnih umjetnika i sve zahtjevnijeg digitalnog tržišta. Kroz svoj jedinstveni pristup, Dora nastoji demokratizirati umjetnost bez banaliziranja, učiniti je pristupačnom bez žrtvovanja njezine biti.
Razgovarali smo s Dorom o njenom putu od akademskog rada do poduzetničkih voda, o izazovima s kojima se susreću umjetnici u digitalnom dobu, te o njenoj viziji budućnosti umjetnosti koja nadilazi fizička ograničenja.
Za početak, kako biste se predstavili našim čitateljima?
Doktorica sam povijesti umjetnosti te slikarica po srednjoj stručnoj spremi. Još tijekom studija zanimala su me teorijska pitanja umjetnosti—što je umjetničko djelo, kako prosuditi njegovu kvalitetu – što me kasnije dovelo i do praktičnih aspekata poput autorskih prava, tržišta umjetnina i primjene umjetnosti u svakodnevnom životu. Slijedom toga, 2021. godine otvorila sam i vlastiti obrt, DLightful Services, dok sam još radila kao asistent na Filozofskom fakultetu u Splitu. Nakon završetka jednog znanstveno-istraživačkog projekta na kojem sam tada radila, odlučila sam se posvetiti vlastitom poslovanju i od 2022. u potpunosti sam samozaposlena. Trenutno imam jednu zaposlenicu i šačicu suradnika poput developera, grafičkog dizajnera i prevoditelja, a u obrtu se bavimo primarno umjetničkim menadžmentom i kuriranjem izložbi.
Pročitala sam u biografiji da si dio života provela u Engleskoj?
Tamo sam odrasla, tako da mi je engleski materinji jezik. Išli smo u Englesku obiteljski da ostanemo zajedno zbog očevog posla, a u Split smo se vratili kada mi je bilo deset godina. Da imam priliku seliti se, ne bih – volim Split i mentalitet ljudi, i želim ostati ovdje. Imamo kvalitetnu umjetničku scenu, ali nije dovoljno podržana. Svi moji pothvati počinju iz Splita i, ako ikad otvorim fizičku galeriju, bit će to ovdje.
Želim ovaj grad predstaviti kao mjesto s fantastičnom umjetničkom scenom, koja samo treba bolju vidljivost – ne samo domaćoj publici, već i internacionalno.
To će biti cilj projekata koji slijede u 2026. godini. Za sada smo u planiranju, idemo ambiciozno, ali ne želim previše otkrivati.
Koliko je snažna tvoja vjera u umjetnost s obzirom da nije bilo odstupanja od ideje da se krene u nekom drugom smjeru, već si ustrajala na ostanku unutar područja umjetnosti?
Umjetnost je moj životni poziv i strast. Uživala sam predajući studentima, što me navelo da se prepoznam i kao edukator. Kroz obrt tako nastojim educirati, prenositi vlastito znanje i iskustvo te pomoći u primjeni istog. S jedne strane radim s umjetnicima, a s druge s muzejima, galerijama, udrugama i drugim kulturnim institucijama, ovisno o potrebama klijenata koji mi se obrate.
To ide više u nekom menadžerskom smjeru?
Da, to se prirodno uobličilo u paket usluga za koje u početku nisam imala zajednički nazivnik. Tek kad su mi na to ukazali umjetnici s kojima sam razgovarala, shvatila sam da se moj rad doista razvija u tom smjeru. No, ne u klasičnom smislu agenta ili art dealera koji povezuje umjetnike i kolekcionare i bavi se isključivo prodajom—što je, posebno u Hrvatskoj, izuzetno zahtjevan zadatak—već kroz širi spektar podrške umjetnicima i kulturnim institucijama.
To je izuzetna zadaća, dakako, no je li tako zbog toga što Hrvati još uvijek ne prepoznaju važnost umjetnosti ili jednostavno zato što mi nismo tržište koje podržava kupnju umjetnina?
Tržište umjetnina u Hrvatskoj postoji, ali je i dalje vrlo slabo, iako se vide pozitivni pomaci, posebno kroz rad drugih galerista. Ima sjajnih inicijativa u Zagrebu, Rijeci, Koprivnici, pa i nekolicina u Splitu (da ne bih preskočila neke od gradova i kolega!) – nekih koji djeluju već dugih niz godina, ali i nekih jako novih (poput moje). Razni su faktori tome uzrok, no moja misija kroz obrt je približiti suvremenu umjetnost i umjetnost uopće široj publici, ne samo kako bi postali kupci, već kako bi prepoznali njezinu vrijednost u svakodnevnom životu.
Pandemija je pokazala koliko umjetnost i kultura obogaćuju naše živote, iako to prolazi nezapaženo u svakodnevici – koliko se ljudi okrenulo stvaranju umjetnosti tijekom lockdowna jer su shvatili da ima terapijski učinak? Koliko su ljudi bili gladni koncerata, posjeta muzejima i galerijama?
U Hrvatskoj, šira publika uglavnom cijeni tradicionalni izričaj, dok im suvremeniji često ostaje nepoznat, nerazumljiv ili, još gore, zastrašujuć. Primjera radi, kad sam proučavala što ljudi pretražuju da bi došli do stranica drugih galerija, nije me nimalo začudilo što su se pri vrhu popisa našli ključni izrazi poput “slike za vjenčanje” i “gdje kupiti ulje na platnu”. No, to nije nužno njihov propust, već znak da se moja struka mora dodatno potruditi približiti im tu umjetnost na jasan i razumljiv način. Kao što ja ne razumijem medicinu i oslanjam se na liječnika, tako ni svi ne moraju razumjeti umjetnost—na nama je da im je približimo.
Postoji li jaz između renomiranih povjesničara umjetnosti i vas, mladih entuzijasta koji još uvijek tražite svoj prostor za izražavanje i dijeljenje ljubavi prema umjetnosti?
Iz osobnog iskustva znam da stariji kolege posjeduju izuzetno bogato stručno znanje – od njih sam puno naučila i još uvijek učim. Zavidim im jer posjeduju gotovo enciklopedijsko znanje. No, glavna razlika između njih i moje generacije je u pristupu. Oni su duboko fokusirani na povijest umjetnosti, ali često ne šire pogled na povezane discipline poput art biznisa i marketinga. Izvrsni su u pisanju stručnih članaka i postavljanju izložbi, ali im nedostaje znanje iz, uvjetno rečeno, “sporednih” disciplina koje su, po mom mišljenju, danas nužne kako bi se umjetnost adekvatno predstavila, umjesto da ostane ograničena na galerijske i muzejske prostore te privlači uvijek istu publiku od dvadesetak ljudi.
Nama je cilj kvalitetnu umjetnost prezentirati na način da dosegne što širu publiku i ostavi snažan odjek. Mnoga iznimna umjetnička djela nemaju publiku ne zato što nisu vrijedna, već zato što publika nije educirana da ih razumije i cijeni—što je ključno i za potencijalnu kupnju. Ili, pak, jer ih publika nije imala priliku vidjeti.
Baš u tom smjeru u ide i tvoj obrt, odnosno virtualna galerija? Isprva mi je taj pojam bio pomalo neobičan, jer nešto virtualno možda nije dovoljno blisko našem oku za promatranje. No, s druge strane, daje dodatnu dimenziju u približavanju umjetnosti koja nam inače nije svakodnevno prisutna. Virtualnost je, na svoj način, oblik stvarnosti koji nam tu umjetnost čini dostupnijom.
Tako je. Ideja o virtualnoj galeriji došla je iz moje dugoročne želje da otvorim fizičku galeriju. Trenutno zbog obaveza ne mogu logistički ostvariti taj plan, ali virtualna galerija je dobar početak da testiram stanje, potencijal i interes. Web stranica i galerija su dvojezične, a razvila sam je prema najboljim praksama digitalnog marketinga. Kroz istraživanje ključnih riječi i učenje digitalnog marketinga tijekom posljednjih nekoliko godina, primijenila sam to znanje kako bi galerija bila vidljiva na pretraživačima poput Googlea. Galerija je kurirana, s prijavnicom za umjetnike. Razmatramo njihove radove, a obrazovanje nam nije glavni faktor. Bitno je da djela imaju snažnu priču, snagu i supstancu, jer tada možemo s ponosom prezentirati te umjetnike i pričati o njihovim djelima.
Kako umjetnici doživljavaju taj vid rada? Jesu li u nedoumici ili ih možda baš to privlači? I kako doživljavaju svoju umjetnost kroz takav način dostupnosti?
Zasad nisam čula niti jedan negativan komentar na galeriju. Ni od kolega iz struke, ni od samih umjetnika (no, možda šute iz pristojnosti?). Od umjetnika primam, dapače, vrlo pozitivne komentare jer shvaćaju da time njihova umjetnost postaje dostupna ne samo lokalnoj publici, kao što bi bila na izložbi u fizičkoj galeriji, nego nacionalno i internacionalno—zahvaljujući upravo engleskom prijevodu galerije. Mana je, naravno, što ne možete vidjeti rad fizički, pa ćemo to pokušati nadoknaditi stvaranjem virtualne galerije ove godine, ali ne na web stranici, već na Spatial.io platformi koja se može integrirati s metaverzumom i VR-om. To znači da ljudi mogu gledati galeriju i na računalu, a s VR headsetom mogu hodati kroz galeriju. Ta galerija će funkcionirati kao izložbena galerija, dok je trenutna primarno prodajna i promotivna za umjetnike koje predstavljamo.
Koga sve možemo naći u DLightful galeriji?
Trenutno u galeriji predstavljamo troje, odnosno za koji dan petero umjetnika, od kojih su neki i dugogodišnji suradnici, no imamo dosta prijava i u tijeku smo potpisivanja novih ugovora—što nam je jako bitno jer tako osiguravamo transparentnost i legalnost cjelokupnog procesa.
Jedna od umjetnica koju predstavljamo je Tea Morić Šitum, akademska slikarica koja se bavi ekspresivnom art terapijom. Iako su joj stvaralački počeci bili obilježeni figuracijom, njen je likovni jezik s vremenom evoluirao u apstrakciju u kojoj eksperimentira s koloritom, oslanjajući se na teoriju boja. U galeriji ćete vidjeti i radove Alme Čače, apstraktne umjetnice čija inovativnost leži u tome što sama izrađuje vlastite kistove od lokalnog bilja i pronađenih predmeta poput naplavina. Alma pejzaže oslikava na apstraktan način, a upravo prirodni kistovi omogućuju joj stvaranje neobičnih efekata na platnu ili papiru, često ostavljajući ostatke prirodnih materijala na slikarskoj podlozi.
Zatim Dražen Pejković, kipar, poznat po izvanrednim, pažljivo izrađenim skulpturama koje izrađuje najčešće na gipsanoj podlozi oko koje plete niti, najlon ili konce. Crni pigment kojim ih boja daje im vanzemaljski izgled, a to je osobito vidljivo u njegovom novom ciklusu naziva Totemi, koji me osobno podsjećaju na svemirska tijela.
Tu je i Irena Vasilj, umjetnica koja istražuje nesavršenost kao izvor kreativnosti, stvarajući djela koja potiču slobodnu interpretaciju, što osobno smatram fantastičnim jer njezin rad omogućava gledatelju da se oslobodi tradicionalnih okvira i doživi umjetnost na svoj način.
I naposlijetku, Jelena Martinović, slikarica koja duboko povezuje umjetnost s prirodom i osobnim rastom. Ono što mi se posebno sviđa kod njezine umjetnosti je njezina potraga za slobodom i lakoćom izraza, te kombinacija različitih tehnika koje odražavaju njezinu povezanost s okolišem i unutarnjim svijetom.
Postoje li slične inicijative tvojoj virtualnoj galeriji u Hrvatskoj ili drugdje u svijetu?
Naša ideja online galerije razlikuje se od drugih projekata po nekoliko ključnih aspekata. Za razliku od mnogih virtualnih galerija, mi stavljamo naglasak na prodaju originalnih fizičkih umjetnina — slika i skulptura, ne samo digitalnih radova ili NFT-ova. Planiramo i podržati VR tehnologiju, što je još uvijek rijetko među hrvatskim virtualnim galerijama, a istražujemo i mogućnosti povezivanja s metaverse ekosistemom, predstavljajući novi pristup na hrvatskom tržištu umjetnina. Također, naš primarni cilj je prodaja, a ne samo izlaganje radova, što nas razlikuje od većine muzejskih virtualnih projekata.
U inozemstvu postoje slični koncepti poput M.A.D.S. Art Gallery koja je virtualna galerija s fizičkim prostorima, specijalizirana za digitalne izložbe s 3D virtualnim prostorima. König Galerie iz Berlina ima KÖNIG DIGITAL — virtualni prostor u Decentralandu gdje prodaje fizička i digitalna umjetnička djela. Tu je i Unit London s projektom “Mayfair to Metaverse”, galerija koja je integrirala prodaju tradicionalnih umjetnina kroz virtualne izložbene prostore. Acute Art je specijalizirana za VR/AR umjetnička iskustva s komercijalnim aspektom, a Vortic je platforma koju koriste poznate galerije poput David Zwirner i Hauser & Wirth za virtualne izložbe i prodaju.
U Hrvatskoj je bilo donekle sličnih ideja, ali su se uglavnom zadržale na virtualnim galerijama tj. 3D prikazima prostora za vrijeme pandemije, gdje ste mogli gledati fotogaleriju s pregledom od 360 stupnjeva. Slične koncepte radili su HULU Split, MUO, Muzejski dokumentacijski centar, Muzej grada Zagreba, Rovinjski muzej i Klovićevi dvori. Trenutno u Zagrebu postoji nekolicina kvalitetnih inicijativa (neke inicijatore i poznajem i podržavam) koje su fokusirane na podršku umjetnicima i izlaganje umjetničkih djela pa i prodaju. No, koliko je meni poznato, naša je galerija opet drukčija postavljena, optimizirana i, s daljnjim dogradnjama u 3D virtualnom prostoru, čini jedno odstupanje. Ovu dogradnju, koja će biti kompatibilna s VR naočalama i podržavati integraciju s metaverzumom, lansirat ćemo u narednih par mjeseci. 3D galeriju projektira je jedan sjajni kolega, arhitekt Sandro Žuljević, koji vodi vlastitu arhitektonsku firmu Axis Loci.
Osim promocijom likovne umjetnosti, baviš se i još nizom aktivnosti. Možeš li nam nešto kazati o tome?
Primarno mi je promovirati i podržavati umjetnost, što se ne odnosi samo na umjetnike, već i na galerije, muzeje, kulturne ustanove, udruge u kulturi, pa i turističke zajednice koje žele podržati umjetnost i kulturu na svoj način. S jedne strane surađujemo s umjetnicima kao kustosi i umjetnički menadžeri, pomažući im u razvijanju vizije, pronalasku prilika poput natječaja, izložbi, rezidencija te kod pisanja projekata. U tom smislu djelujemo više kao savjetnici nego kao „coachevi”. Premda, kao mali “teaser”, mogu spomenuti da ćete uskoro moći nešto više ćuti i o coachingu od nas. S druge strane, radimo s muzejima, galerijama i drugim ustanovama u kulturi. Često pružamo stručne prijevode na engleski i s engleskog, jer prevoditelji često ne poznaju stručnu terminologiju, dok povjesničari umjetnosti nisu nužno vješti u prevođenju.
Bavimo se i grafičkim dizajnom specijaliziranim za galerije i muzeje—od brandinga izložbi do dizajna kataloga, deplijana, plakata i promotivnih materijala. Pomažemo i u izradi ili održavanju web stranica za umjetnike, udruge i galerije, kombinirajući dizajn i digitalni marketing, jer postoji jedna specifična logika i ciljana skupina koju se u ovom slučaju treba imati na umu. Održavanje društvenih mreža također se dosad pokazalo korisnim, osobito među galerijama, a pomažemo i u izradi strategija za njih. Zvuči šaroliko (jer i jest), ali se sve organski dovezuje jedno na drugo i u praksi itekako ima smisla. A vjerujem da nismo izgubili na kvaliteti u nijednom od segmenata rada jer smo se postepeno upuštali u njih i gradili na postojeća znanja i ekpertize, poznavajući pritom potrebe i poteškoće umjetnika, muzeja i galerija.
Uostalom, sve to u konačnici vodi ka jednom te istom cilju – promociji umjetnosti i njenom približavanju što većem broju ljudi kako bismo je detabuizirali, učinili razumljivom i dijelom njihove svakodnevice.
Nastavno na tu misiju, kontinuirano se bavite edukacijom i organizirate webinare za umjetnike, galerije i muzeje te kulturne djelatnike. Jesu li ti webinari tematski više vezani za marketing ili promociju?
Ovisi o interesu. Prošlogodišnji ciklus bio je na temu digitalne prisutnosti, temeljen na upitnicima koje sam slala djelatnicima galerija i muzeja te umjetnicima. Pokazali su velik interes za digitalno predstavljanje, pa smo obradili sve od dobrih i loših praksi kod izrade web stranica, strategija za društvene mreže, Google My Business-a, do korištenja platformi poput Artsy-a ili SuperRare-a za NFT-eve.
Počeli smo široko, a zatim sužavali fokus prema interesu i feedbacku s prvog besplatnog webinara. Cilj nam je nastaviti sužavati teme i pružiti praktične savjete onima koji si ne mogu priuštiti suradnju s nama, ali žele nešto primijeniti sami.
Kakav je odaziv mlađih i starijih umjetnika? Prepoznaju li stariji važnost digitalnog marketinga i edukacije, s obzirom na to da su često manje zainteresirani za virtualne platforme?
Nema velike razlike između mlađih i starijih. Primjerice, prvu web stranicu radili smo za Matka Trebotića, koji je u poznim godinama, ali je prepoznao vrijednost digitalne prisutnosti i zamolio da mu napravimo prodajnu web stranicu. Stariji možda manje koriste društvene mreže, ali shvaćaju važnost web stranice kao alata za predstavljanje. Mlađi će lakše prihvatiti društvene mreže, no svi—od mladih do treće dobi—svjesni su da se moraju predstaviti online. Bez toga, njihova umjetnost ostaje u ateljeu ili vidljiva samo malom broju ljudi na izložbama.
U sklopu daljnjeg razvoja 2025. planiram pokrenuti neku vrstu mentorstva, gdje bih umjetnicima pomogla razviti viziju, pripremiti portfolio, životopis i dati konstruktivan feedback na radove. Ideja nije reći im što trebaju raditi, već ih podržati, usmjeriti i pomoći im pronaći najbolji način i prostor za predstavljanje—bilo u galerijama, muzejima ili netipičnim ambijentima i javnim prostorima. Umjetnost ne smije ostati zatvorena, treba biti među ljudima.
Sjetila sam se Mislava Katalinića iz Kaštela, koji je spomenuo da je tek nakon odlaska u London i ulaganja u vidljivost svojih djela uspio izaći iz anonimnosti. Koliko je važno da umjetnici sami ulažu u svoj brend i znaju se predstaviti?
Ako ste umjetnik—ili bilo koji profesionalac izvan državnog sustava—morate ulagati u svoj brend i znati gdje i kako se predstaviti. Htjeli ili ne, u nekom trenutku dolazite do marketinga. Umjetnicima to često nije drago, a od njih se očekuje da budu i marketinški tim, web developeri, dizajneri—uz to što stvaraju umjetnost. Slično je i s kustosima u muzejima i galerijama, koji osim svog primarnog posla moraju prevoditi tekstove, raditi na dizajnu kataloga, obavljati administraciju, voditi bazu muzejske građe i tako dalje. Razumijem da je problem često financijske prirode, ali to ne mijenja činjenicu da su preopterećeni. Zato se stalno dodatno educiram, širim svoje znanje izvan povijesti umjetnosti i kustoskog rada, kako bih mogla prenijeti primijenjeno znanje korisno za našu struku i izravno pomoći onima kojima treba.
Dakle, državni aparat podržava umjetnost, ali tržište je i dalje nedovoljno razvijeno, dijelom i zbog ovisnosti o državnim sredstvima. Koliko je to ograničenje za umjetnike i institucije?
Dijelom podržava, da. Nezavisna umjetnička scena raste i situacija je bolja nego prije 10–20 godina, ali još su potrebni veliki pomaci. Država pomaže koliko može, ali izdvajanja za umjetnost i kulturu su nedovoljna. Na javnim natječajima dodjeljuju se minimalna sredstva jer je previše prijava, a budžet ograničen, pa kvalitetne prijave dobiju simboličnu potporu.
Moje rješenje je širenje van Hrvatske—zato je naša galerija dvojezična, na engleskom, jer moramo razmišljati globalno. Ne želim se baviti isključivo kustoskim i povijesno-umjetničkim radom, već proširiti pristup prema art managementu i art businessu kako bih stvorila nove prilike za umjetnike i kulturu unutar svojih mogućnosti.
Što bi poručila čitateljima ArtKvarta i općenito ljubiteljima umjetnosti?
Pozvala bih ih da pogledaju našu web stranicu, galeriju i da nas prate na Substacku (gdje pišemo kritičke tekstove i dajemo praktične savjete) te društvenim mrežama. Poručila bih im da se ne ustručavaju razmišljati izvan normi, granica i svoje struke. Tržište rada i tržište umjetnina više nije toliko usko kao prije, a ulaganje u znanje i širinu razmišljanja ključno je u 21. stoljeću. Važno je održati kvalitetu rada, ali i biti hrabar—jer bez pokušaja nema uspjeha.
Istaknuta fotografija: Srđan Tutić
#DLightful galerija #Dora Derado Giljanović #galerija
