Dječja kuća ovih dana slavi svoj peti rođendan, a u bogatom programu svoje je mjesto našao i panel naziva Djetinjstvo između arta i kvarta. U njemu su sudjelovali Gorana Stipeč Brlić, Martina Čip, Andrea Kalanj, Mateo Brajek, Ivan Šarar, Helena de Karina i Kristian Benić – šarena kombinacija stručnjaka i stručnjakinja koja je ponudila različite uglove gledanja na svima nam blisku temu koju je zapravo zahtjevno sažeti u sat i pol panela. Unatoč tome, živi i sadržajni razgovor iznjedrio je mnogo poticajnih misli, ideja i možda ne toliko tipičnih pitanja o suvremenom djetinjstvu i fenomenološke jednako koliko i osobne poglede na to što jednom djetetu treba ili ne treba da bi se razvilo u empatičnu, sposobnu i kreativnu osobu koja u svojoj sredini pronalazi smisao.
Kroz razgovor se dosta provlačilo pitanje grada – posebice u kontekstu usporedbe sa selom koje nudi doticaj sa zemljom, sadnjom, prirodom i senzoričkim. Gorana Stipeč Brlić, arhitektica i predsjednica Društva arhitekata Rijeka, istaknula je kako djetetu ne treba puno, i kako ne mora nužno odrasti na selu da bi pronašlo svoj prostor za igru i istraživanje. Također je naglasila i financijsku, društvenu i interesnu pozadinu stvaranja kreativnog ozračja u nekom gradu, te da sama ideja i vizija nisu dovoljne. Gradovi bi se trebali graditi i razvijati za ljude – da se čovjek kreće bez straha i da mu je ugodno – i to se planiranjem može realizirati, a djeca jesu “mali ljudi”.
Andrea Kalanj, diplomirana socijalna pedagoginja koja radi s djecom, ispričala je kako nam se cijeli životni stil promijenio u zadnjih dvadesetak godina. Jedna od vidljivijih promjena je prisutnost straha: danas ćemo rijetko vidjeti djecu kako se slobodno i samostalno igraju te penju na stabla, nema spontanih okupljanja, a sve to posljedično utječe na motoriku. “Prije nismo morali imati radionicu senzorike. Tada smo otišli u vrt, pokupili bakine padelice i zamjesili tortu od blata. Bili smo izloženi puno većim senzoričkim podražajima, ali i iskustvima iz okoline”, rekla je. S druge strane, netko bi danas mogao reći da je to bilo zbog izostanka pažnje roditelja, “djeca prepuštena sama sebi”, primijetio je Kristian Benić, postavljajući pitanje o tome kako pomiriti te dvije intuicije. “Kad pogledamo stilove odgoja, ili smo previše kontrolirajući ili previše popustljivi, idemo iz jednog ekstrema u drugi, a gdje je ta sredina – mislim da to svaki roditelja mora pronaći unutar svoje obitelji”, uzvratila je Kalanj.
Izazovima novih vremena nekonvencionalno je i spretno doskočio Mateo Brajek, freelance pedagog i STEM edukator, koji s djecom i mladima radi među ostalome i kroz igru D&D. “U stručnoj se literaturi Dungeons&Dragons naziva kazalištem uma, što meni jako lijepo zvuči, jer sve što se događa odvija se u umovima igrača. U posljednjih desetak godina, počela se razvijati i priča terapijskog role-playinga, i D&D se pokazao kao jedan od najmoćnijih medija u radu s mladima”, objasnio je. Igra uključuje i iskustvene bodove, takozvane experience points, pa je Brajek ispričao kako bi sudionicima sugerirao da ih skupljaju i kod kuće, obavljanjem kućanskih poslova, čime je efektno gamificirao elemente njihove svakodnevice.
Drugačije načine promišljanja rada s djecom moraju imati i učitelji, a profesorica hrvatskog jezika i književnosti u Prvoj riječkoj hrvatskoj gimnaziji, Helena de Karina, ispričala je kako u razvijanju interesa za čitanje nije nužno kriv odabir lektira već pristup određenom djelu. Za primjer je uzela Antigonu, koja nije zastarjelo djelo, inače ne bi bilo kanonsko, samo ga treba obraditi na mladima pristupačan i atraktivan način. Kada govorimo o ranijoj dobi, djeci se danas puno čita, naglasila je, i učiteljice se uglavnom trude da djeci približe priču, ali u srednjoj školi se model mijenja. Za tematsko planiranje treba dodatnog rada, i kronološki pristup nije najbolji – sat hrvatskog jezika ne bi trebao biti kroatistika. Ključ je pristup tekstu kroz priču.
Dodatne potencijalne probleme u razvoju ljubavi prema knjigama spomenula je Martina Čip, koja inače sudjeluje u stvaranja raznoraznog sadržaja za djecu, kada je istaknula izgled izdanja Antuntuna s teško čitljivim fontom. Pokazala je i druge primjere loših vizualnih rješenja za knjige za djecu i slikovnice, u kojima se ne razmišlja o tome koliko je djeci lako pročitati na taj način ispisana slova.
Ivan Šarar, koji je među ostalome sudjelovao u pokretanju Dječje kuće i koji bi iz više uglova mogao govoriti o ovoj temi, iznio je tezu da se djeci posvećuje previše pažnje koja im zapravo smeta. “Svi bismo ovdje dodavali nečega, ali jako je kapitalistički vjerovati da ćete dječje probleme riješiti dodatnom ponudom. Treba ih što više stavljati u vakuuum slobodnog vremena”, zaključio je. Premda se našalio o tome da bi bilo izvrsno kad bi Google-ovi serveri bili uništeni, još se panelista/ica složilo s time da se neki procesi djeci ne bi trebali pojednostavljivati i olakšavati, i da im generalno nedostaje tog “uličnog” iskustva i osjećaja padanja. Helena de Karina je ovdje napomenula da tvrdnja da djeci djetinjstvo ne bi trebalo biti lako nije nužno točna, barem ne u današnje vrijeme, jer su danas djeca koja dolaze iz teških obiteljskih okolnosti izgubljena. Nekada je zajednica bila aktivnija, a danas smo prepušteni samima sebi ili svojoj obitelji, a institucije ne funkcioniraju.
Tako je u nekom trenutku iz publike došla sugestija da umjesto lako djetinjstvo ne bi trebalo biti mlako, što na neki način objedinjuje razmišljanja svih panelista/ica – djeci je potreban širok dijapazon iskustva, osjećanje života na svojoj koži, bilo na selu ili gradu. Vremena su možda drugačija, ali potraga za smislom u svojoj okolini i svakodnevici zajednička je svim generacijama.
Istaknuta i ostale fotografije: Franka Blažić
#Dječja kuća #Djetinjstvo između arta i kvarta #Gradska knjižnica Rijeka #panel
