Mediteranci su pričljiviji od Sjevernjaka, a često i brbljavi: valjda radi Sunca i katoličanstva ( koje, pučki shvaćeno i prakticirano, daje prednost Riječi nad djelom ). Protestanti sa Sjevera manje govore a više rade ( i štede ) pa je kod njih ne samo manje riječi nego i manje korupcije. Razlika između tih dvaju kulturnih podneblja je, u kemijskoj osnovi, razlika između vina i piva a, alkemijski, In vino veritas / U vinu istina i In cervisia vanitas / U pivu taština ( ova druga poslovica je mojih vijuga djelo, dakle, možda griješim ). Bez hektolitara piva nacizam ne bi bio moguć kao masovna pojava; pivo mu je dalo kemijsku podlogu u trbusima Nijemaca kojima je Hitler držao govore – prve u pivnicama! Dolje južno, u Italiji Mussolinijev fašizam je bila blaža – vinska verzija nacizma; crnokošuljaši su ipak pili pretežno crno vino.
Drugi, mudriji i poznatiji autori od mene, kažu to ovako: zemlje Juga su Marijine, a zemlje Sjevera Martine. To su, podsjećam, dvije sestre iz Evanđelja: prva je sjela kod Isusovih nogu i slušala Ga što govori, a druga je za to vrijeme marljivo radila u kužini. Učitelj je pak Marti kazao otprilike ovo: „Zaista, Marija je izabrala bolje“.
I zato je na Jugu štovanje Djevice Marije tako rašireno i usađeno duboko u zemlje Mediterana i bliže okolice, pa tako i na našem dijelu Balkana. Najviše, naravno, u zemlji što se širi oko Vatikana, u Italiji. Od tamo je krenulo slavljenje Majke Božje koje je, mamma mia, istovremeno i uzdizanje majčinstva na visinu koja mu pripada. Uistinu, stvari su sve povezane, gornje s donjim, nebeske sa zemaljskim, nevidljive s vidljivima. Tko ih želi podijeliti, hoće njima vladati ( divide et impera ): na koncu konca, dijeljenje/cijepanje atoma uzrokuje eksploziju nuklearne bombe. Mogli bismo reći, da split u atomu stvara pečurku uništenja. A o takvoj mogućnosti se ovih dana, tjedana i mjeseci špekulira jer sve se sve više vrti oko smrti ( u Ukrajini i Gazi, Iranu i Izraelu; da ne nabrajamo dalje ).
Pomalo shizofreno djeluje ova naša splitska stvarnost ovih večeri: dok gledamo filmove pod mirnim nebom Dalmacije, nedaleko od nas – na Bliskom istoku – drugi ljudi gledaju svjetleće tragove balističkih projektila i eksplozije bombi. Neki od nas gledatelja 18. FMFS-a pogledavamo tu i tamo, za vrijeme projekcije, na mobitele vijesti iz svijeta. Paralelni svjetovi! Hoćemo li se susresti u beskonačnosti ili vječnosti? Ili nikada? Ne zna se ( unatoč HDZ-u ). U svakom slučaju, čitava stvar je nalik ludilu, nadajmo se, kontroliranom. Vjerujem da barem moje takvo jest.
Do ludila i od njega
Talijanski film „Do ludila!, u režiji Paola Genovesea ( poznatog po uspješnici „Potpuni stranci“ iz 2016. ), hit je s druge strane Jadrana: ne znam točan broj gledatelja ( koliko sam s riječima na ti, toliko sam s brojkama na vi ).ali svakako milijunski velik. Posve razumljivo ( obzirom na temu i način njene prezentacije u muzičkom ključu romantične komedije ) ali ne i posve opravdan ( obzirom na autentične filmske vrijednosti ). Drugim riječima, ne možeš imati novce ( od prodanih ulaznica ) i ovce ( kao njihov umjetnički pastir ). Filmski kritičar u takvim slučajevima dođe kao pas ovčar koji mora zarežati i glasno zalajati da stvari ne bi otišle predaleko, prema plićacima masovnog ukusa i brojki koji prijete da budu jedini kriterij uspješnosti nekoga i nečega. Pogotovo ako je dotični kritičar lociran u kinu, dok gleda taj i takve filmove, lociran u kinu blizu plićaka najpoznatije, ali pješćane i najpliće, plaže u Splitu. Nije, naime, slučajno da se prvi i posljednji dugometražni igrani film kultnog splitskog autora Ivana Martinca ( jednog od očeva splitske škole filma ) zove „Kuća na pijesku“, što ima, naravno i nadnaravno, biblijske konotacije.
Kazano glasom iz strogog centra Splita ( gdje je ovaj kritičar stacioniran ) „Do ludila“ je vrlo brbljav film, u kojemu se previše govori ustima, a premalo kamerom, montažom a nimalo inovativno ( osim scenaristički ), kamoli eksperimentalno. Smješten najvećim dijelom u interijer jednoga stana, s dvoje glavnih glumaca ( i još nekoliko manje glave, smještenih u pozadini glavne scene ), ovaj bi se film komotno mogao prikazati u kazalištu kao predstava, glumce bi publika svakako zvala na bis, posve zasluženo, budući da je najveći teret bio na njima i oni su ga svi dobro podnijeli i do cilja donijeli. Zabavili su i nasmijali publiku a, usput, su je i nečemu o suvremenim muško-ženskim odnosima u doba AI-a i blind date-a.
Riječ je, dakle, o filmskom ziheru, idealnom za ljetne festivale i izvan mediteranskog bazena, koji šarmantno i duhovito titra sve mandolinske žice širokog gledateljstvo i kao takvoga je dočekala, i u njemu, guštala splitska publika. Onima, filmski zahtjevnijima, omogućio je i povremeno odmaranje očiju sklapanjem kapaka i uživanjem u slušanju dosjetljivih replika na melodioznom talijanskom jeziku. Kada bi ovakav film uopće bilo moguće snimiti na njemačkom ili švedskom jeziku, to bi bilo teško podnošljivo. Ovako je ušima ugodno – jer je pjevno – a očima nezahtjevno pa je vuk na blagajni sit, a sve ovce su na broju. A da je film, kojim SF slučajem, splitski zvao bi se „Od ludila“ jer ovdje je „ludilo, brale“ normala pa se s ove strane Jadrana od ludila kreće a ne do njega.
Do knjige i od nje
Koliko je gledalište kina „Bačvice“ bilo puno na projekciji mega-hita s Apenina toliko je mala dvorana knjižnice „Marko Marulić“, nazvana „Dalmatino“, bila prazna na promociji knjige „Hrvatski film u 21. stoljeću“ Zlatka Vidačkovića ( i Ive Rosande Žigo). Bilo nas je u, u vrh glave, sedmoro, uključujući autora, Marka Njegića kao moderatora ( inače filmskog kritičara „Slobodne Dalmacije“) i jednog momka koji je uredno pročitao uvodni predstavljački tekst. Među ostalo četvero prisutnih jedan je bio autorov rođak, a jedan moja malenkost koja je na promociju pristigla zadnja ali je prva – i jedina – nešto kazala u razgovoru s publikom, na kojeg nas je autor pozvao. E da bi oživjela atmosferu koja bi, bez te živahne intervencije, skroz uvenula, mirišući na opijelo za knjigu ili ostala bez mirisa, kao da ima coronu.
Stvar je tim znakovitija i tužnija što se radi o značajnoj knjizi, prijeko potrebnoj hrvatskoj kinematografiji, velikoga formata ( 31 x 24 cm ), luksuznog izdanja na punomasnom papiru i s mnoštvom fotografija, u kojoj je autor znanstvenom metodom ( kao informacijski i komunikacijski ekspert ) sustavno i pregledno izložio veliki broj relevantnih podataka o razvoju hrvatske kinematografije u ovom stoljeću. Pi tomu se, kao što je sam rekao, više bavio sadržajima i temama hrvatskih filmova nego njihovim estetskim vrednovanjem, rangiranjem naših autora po broju pozitivnih kritika i uspješnosti njihovih filmova po broju gledatelja. Tako smo npr. saznali da je od deset hrvatskih filmova ( koji nešto znače ) njih osam snimljeno prema književnim djelima i da je to, izgleda po svemu, formula koja podosta garantira relevantnost i uspješnost filma. Po mome mišljenju, kao francuskog đaka filmske kritike ( likovi iz i oko „Cahiers du cinema“ koji su najprije bili filmski kritičari pa onda redatelji ), taj statistički podatak upućuje na stanovitu autorsku nesigurnost hrvatskih redatelja ( koja je posve razumljiva u našem povijesnom i kulturnom kontekstu ) koji onda često posežu za provjerenim književnim djelima, kao čvrstom podlogom na kojoj grade svoje filmske konstrukcije. Možda i griješim ali napominjem da ima grešaka koje su kreativnije i plodonosnije od gotovih odgovora i igre na sigurno.
Promocija je počela po kišici a završila je, nakon jednog sata, pa zlaćanoj svjetlosti lagano zalazećeg sunca. Zlatko nam je svima poklonio po primjerak svoje knjige s potpisom, svi su se složili da su kiša i splitski mentalitet ( koji se boji pokisnuti ) krivi zbog slabog odaziva pa smo se svi razišli u miru i pomireni s takvim stanjem stvari. Kroz kapi kiše, ja nazirem dublji uzrok takvim društvenim pojavama kod nas: što je knjiga ( ili film ili izložba ) veća ( u smislu značaja i kvalitete ), to je broj njenih podržavatelja manji. Naročito u Splitu gdje su prijatelji i poznanici iz ulice Goranu Ivaniševiću napisali, 10-ak dana prije meča, „Nećeš nikada osvojiti Wimbledone“.
Sutra bi moji napisali na društvenim mrežama: „Nećeš nikada osvojiti Zlatnu palmu“ da mi uspije režirati dugi film koji bi ušao u selekciju kanskog festivala. C¸est la vie en Split, mes amis!
Istaknuta fotografija: Ante Kuštre
#dnevna doza umjetnosti #FFMS
