I dok se (engleska) lingua franca danas više ni ne doživljava kao strani jezik, pri odabiru nekog novog – primjerice španjolskog, talijanskog ili njemačkog – ovaj posljednji najčešće se bira razumom. Taj nevoljeni, pametni, matematički i logički jezik dao je ogroman doprinos filozofiji i književnosti pa je šteta što se tako teško probija do uha.
Ambasadori njemačkog jezika i kulture – Goethe-Institut, Austrijski kulturni forum i Veleposlanstvo Švicarske – prošlog su tjedna filmovima počastili gledatelje ne samo u riječkom Art-kinu, nego i u nekim drugim gradovima.
Već nas je i tjedan ranije Christian Petzold s filmom Miroirs No. 3 uveo u područje izvan „zadanog“ jezičnog obrasca. Ako nakon Crvenog sunca i nije u potpunosti ispunio očekivanja, ipak smo se susreli sa zanimljivim filmom iz neke druge jezične sfere.
Nakon toga uslijedio je DACH izbor (Njemačka, Austrija i Švicarska Konfederacija), a svaka je od zemalja predstavila svoju šnitu filma – od Stillera i Nestrpljivog srca prema djelima Maxa Frischa i Stefana Zweiga, preko već poznatog filma Kako je Hitler ukrao ružičastog zeca iz 2019., pa do osobito zanimljivog prošlogodišnjeg austrijskog kandidata za Oscara – Vražje kupke.
Najavljen kao horor, taj je film zapravo užas ljudske zbilje, temeljen na dokumentima mračnog razdoblja 18. stoljeća. Oni koji su tada željeli prekinuti vlastiti život pronalazili su način: ubojstvo druge osobe. Počinitelji su često bile žene, a žrtve djeca. Žena koja je počinila samoubojstvo smatrala se grešnicom, no kao ubojica djeteta mogla se nadati formalnom oprostu, iako bi bila kažnjena i pogubljena. Kažnjavanjem smrću ljudima je tako ispunjena samoubilačka želja, a da si sami nisu morali oduzeti život.
Na temelju sudskih zapisa takvih slučajeva redatelji Veronika Franz i Severin Fiala napisali su scenarij. Mučan i krvav, no vizualno snažan film morbidne atmosfere, nalik na Sestru sna iz devedesetih (prema romanu Roberta Schneidera), glumački je sugestivan – ponajprije zahvaljujući Anji Plaschg – uz izvanrednu glazbu koja dodatno pojačava jezovitost atmosfere. Glazbu potpisuje Soap&Skin, odnosno sama Anja Plaschg.
Prema slobodnoj interpretaciji romana Stefana Zweiga njemački film Laure Cress Nestrpljivo srce progovara o empatiji, klasnim razlikama i predrasudama, o osjećaju odgovornosti, ljubavi i prijateljstva. Najjača karika filma dvoje je glavnih glumaca. Nagrađeni film mogao bi biti osobito zanimljiv mladim generacijama koje u svijetu bez jasnih smjernica i sućuti upravo u ovakvim pričama mogu pronaći barem poticaj na razmišljanje o kvalitetnijim međuljudskim odnosima.
Ako i nisu uvijek oscarovski razvikanci, dobro je uroniti u filmove druge kulture, slušajući i jezik koji se stalno dokazuje i bori za svoj nekadašnji status. Ili pak, što je još ambicioznije – poželjeti i odvažiti se nakon ciklusa filmova pročitati ponešto iz opusa Maxa Frischa ili Stefana Zweiga.
A poslušati Helene Weigel kako čita Brechta – to bi već nadmašilo sva očekivanja.
Nadamo se da će se poticajna tradicija Filmšnita nastaviti.
Istaknuta fotografija scena iz filma Vražja kupka
#Filmšnite
