Kad bi se čovjek mogao okupati u rijeci zaborava pa iz Lete poletjeti lagan kao ptica, bez tereta sjećanja. Kažu da Bog oprašta grijeh tako da ga potpuno zaboravlja i upravo po tome je jedan portugalski župnik saznao da je dječak, koji je čuvao ovce, zaista susreo Isusa. Zbunjenom malom pastiru je savjetovao da Ga pita, ako mu se i drugi put ukaže, koji mu je ono grijeh prvi put ispovjedio. „Ne sjećam se više“- rekao je Isus i kada je Njegove riječi dječak prenio župniku, ovaj je znao da je ukazanje bilo pravo.
Neku noć se Thomspon iskazao u dupke punoj dvorani na splitskim Gripama i tu nema nikakve sumnje u njegovim mladim vjernicima. Dobili su obilno ono po što su došli: tri sata silnog emocionalnog naboja, topline ognjišnih osjećaja, čvrstine pripadnosti i još jedne potvrde nacionalnog identiteta. Za svega 40 eura u parteru i 60 eura na tribinama. Nema tu nikakvih iznenađenja, ali zato ima uzbuđenja, elektro-magnetskih pražnjenja koja oslobađaju od svih frustracija i napetosti, a ako Markovi narodni spektakli i stvaraju ovisnost, onda je to društveno-politički poticajna i poželjna ovisnost pa je sve, ne samo po prirodnim zakonima nego je, po vjerskim zazivima i religiozno-mitskoj ikonografiji, blagoslovljeno odozgo. I tko tu to sumnja sumnjivi je smutljivac i odnarođeni pojedinac kojemu je izdvojenost iz tog kolektivnog zanosa sasvim dovoljna kazna.
U Thompsonovoj kapsuli
Kad bi bio prorok, Thompson bi bilo lažni prorok. Jer nitko nije prorok u svome selu, nego je u njemu nepriznat, izrugivan a ne kao on, slavljen, veličan i obožavan. U selu-državi. Kao produkt „made in Croatia“ vrhunski je uspješan, komercijalan i dugoročno održiv. Mogla bi se povući paralela s njim i Trumpom: potonji želi npr. Grenland, a želio je i Nobelovu nagradu pa ju je i dobio na poklon. Thompson želi nastupati posvuda po Hrvatskoj pa i nastupa: njegov Grenland je pulska Arena i valjda je samo pitanje vremena kad će i ona pasti. Oba se lidera, ovaj mali hrvatski i onaj veliki, američki, obraćaju primarnim ljudskim emocijama i ljudi se na njihove pozive odazivaju. Racionalnost i kritičnost su tu ukinute, kao suvišnosti kojima se ljevica služi da bi pomutila prirodne nagone i pokolebala volju za moć. I ona zato, u ovim vremenima demaskirane i demontirane demokracije, gubi svoj utjecaj: ne samo da nema svoga port-parola nego nema ni svog pjevača. Nema budućnosti.
Uzmimo npr. slučaj nekog koji je prespavao posljednja tri siječanjska tjedna i onda se ipak probudio i pogledao oko sebe: svijet kojeg bi vidio nagnao bi ga da opet utone u san. Ono što je prije bilo nezamislivo, sada je realnost koja se ne stidi svoje golotinje. U tu golotinju spada i „ajmo, ustaše“ i ZDS, a kada su se svi razgolitili, onda to više nije ni opsceno ni sablažnjivo niti se nikoga više može pozvati na neku odgovornost, kamoli krivičnu: to je novo stanje na kojega će se ljudi prilagoditi radi preživljavanja. Narod je otpjevao svoje i opet će – i siječanjski depresivna vizura pokazuje da je ova predstava gotova, deus ex machina je na remontu, nema neočekivanoga obrata, ostaje nam samo ponavljanje već viđenog, pjevanje već otpjevanog, jalovo kritiziranje već iskritiziranog. Pa je najbolje o ovome više ni retka, ni sada ni ubuduće.
U vremenskoj kapsuli
Paradigma se promijenila: poslije Thompsona – Thompson. On je i sutradan održao koncert na istom mjestu u isto vrijeme. Ali ja sam bio na drugom mjestu, na drugoj strani grada, u „Studiju 21“, gdje je Petar Grimani, u sklopu svoje izložbe „Splitski akvarel“, predstavio lik i djelo Ilije Šoškića. Bilo nas je dvadesetak, uključujući Iliju i njegovu suprugu Dragicu, Grimanija i njegovu majku. Dakle, bili smo u mjehuriću iz svemira paralelnog onom u kojem se odvijao drugi Thompsonov koncert. Šoškić ima međunarodnu reputaciju još od 60-ih godina prošlog stoljeća, kada je iz Jugoslavije emigrirao u Italiju gdje je vrlo brzo svojim radikalnim performansima privukao pažnju na tadašnjoj umjetničkoj sceni – i svojom markantnom figurom balkanskog tipa i sportske građe. Počeo je na domaćem terenu kao šampion u bacanju kladiva (njegov rekord do današnjeg dana nije oboren), duhovna matrica u kojoj se formirao bili su studentski nemiri u Beogradu 68. i s tim duhom je došao najprije u Palermo pa u Rim, gdje je društvena klima bila u vrenju (Crvene brigade, ubojstvo Alda Mora pa Pasolinija itd.).
Ilija se našao u pravo vrijeme na pravom mjestu, u pravom umjetničkom okruženju, duh vremena je potpuno odgovarao njegovim ljevičarsko-anarhističkim uvjerenjima, kojima je ostao vjeran dugi niz godina. A vremena su se promijenila, nastupilo je doba „nove slike“, nova politika je vratila na velika vrata umjetnost koja se može okačiti na zid, koja će se dobro platiti i dobro podmazivati sistem: kapitalizam (protiv kojega su Ilijina brothers in arts ustajali svojim akcijama i gestama) uzvratio je udarac od kojega se ljevičarska umjetnička scena nikada više nije oporavila: zavladalo je Tržište i mnogi od tadašnjih Ilijinih kolega i drugova to nisu preživjeli. On jest, zahvaljujući valjda svojim crnogorskim kamenim genima i vitalnosti koja ne odustaje od života ni onda kada umre kontekst u kojemu je dosegla svoj biološki i umjetnički vrhunac.
Sve smo to mogli vidjeti i čuti u dokumentarnom filmu „Ilija Šoškić – da i ne „kojega smo odgledali u galeriji „Studije 21“, i još mnogo toga o njegovom životnom i umjetničkom putu, koji će – po svemu sudeći – okončati u Splitu. Nakon što je pao zastor na radikalnu umjetničku scenu ljevičarsko-utopijskog zanosa, Šoškić sjeda na svoj motor i putuje Europom ( „To mi je pomoglo da ne mislim“ – kazao je u razgovoru poslije filma), a onda se odlučuje vratiti u Jugoslaviju. No, uskoro počinje rat, u tom kontekstu on nema sigurnog mjesta pa mu slavni prijatelj i kolega Kounellis nudi gostoprimstvo u svojoj kući na jednom grčkom otoku. Dotični se, naime, prilagodio novonastalim okolnostima te postao art-superstar, a cijene njegovih radova su dosegle astronomske visine.
Kada se ideologija kojom se Šoškić napajao urušila, on pronalazi nove poticaje u ekologiji, matematici i filozofiji te svojim umjetničkim formama izražava njihove teme i probleme, a motor zamjenjuje biciklom. Grimani mu je ovim nastupom odao hommage, a maloj grupi posjetitelja omogućio jednu toplu, gotovo obiteljski intoniranu, večer, kakvih nam inače kronično nedostaje. Mene sve vrijeme nije napuštalo sjetno raspoloženje proizašlo iz svjesnosti o prolaznosti i konačnosti svega, a Ilijina pojava u odjeći istog onog 68-aškog stila iz kojega nikada nije izišao doprinosila je osjećaju bivanja u kapsuli vremeplova kojim smo otputovali na par sati u prošlost koja je nudila toliko slobode, sna i kreativnosti o čemu smo mi mogli samo sanjati. Živi svjedok i sudionik tih prohujalih vremena, Ilija Šoškić, glavom i dugim sjedim brkovima, bio nam je možda posljednji put na dohvat ruke, ali ja nisam imao snage ni da se s njim rukujem, samo sam razmijenio par rečenica s njegovom suprugom Dragicom.
Istovremeno, na Gripama, sadašnjost je pjevala skupa s Thompsonom i u njenim očima događaj u „Studiju 21! i svi koji su u njemu sudjelovali, na čelu s bardom zbog kojeg smo se okupili, bio je potpuno irelevantan, prašnjavi relikt prošlosti koju se ne treba čak ni zaboraviti jer se o njoj ionako ne zna ništa. I u tom neznanju je moć ove sadašnjosti.
#dnevna doza umjetnosti #Ilija Šoškić #Marko Perković Thompson #Petar Grimani #Split
