Recentna predstavljanja važnih projekata na području Rijeke za posljedicu imaju sve aktivnija promišljanja o urbanoj preobrazbi grada u kojem se planiranje prostora najčešće svodi na točkaste intervencije prema trenutnim potrebama, bez jasnog smjera kako integrirano urediti cjelinu prostora. Plan grada izgleda kao nakupina mrlja nepravilnog oblika i različitih boja. Prošlost Rijeke nalazi se ispod debelog sloja asfalta, a razlog tome leži u činjenici da je Rijeka bila prvenstveno politički, a ne urbani projekt. Da bi se izbjegla stihija nužna je oblikovana, holistički osmišljena vizija prostora koja uključuje njegovanje kulturne baštine, ali i komunikaciju s građanima. Rijeka je možda mogla i kapitalizirati svoje starine poput termi iz rimskog doba ili ranokršćanske bazilike s podnim mozaicima koje su mogle svjedočiti o iznimnoj kulturno-povijesnoj baštini. Holistički osmišljena vizija prostora prethodila bi formalnom planu i poslužila mu kao podloga za pripremu i dijalog s građanima što je odmak od planerske fragmentiranosti, a upravo na taj način se u svijetu i radi kvalitetni urbanizam. Za vas smo pripremili seriju tekstova pod nazivom Dobre ideje za Baltazargrad koje piše urbanistica Jana Perković.

Jana Perković bavi se strateškim planiranjem i dizajnom. Radila je u Ikeinom centru za dizajn i istraživanje budućnosti, u Europskoj komisiji, te kao znanstvenica na katedri za arhitekturu i urbanizam na Sveučilištu u Melbourneu. Doktorandica je pri Melbourne Centre for Cities. U svom radu, koji spaja istraživanje i praksu, promišlja mehanizme inovacije koji se mogu primijeniti u urbanizmu i strateškom upravljanju prostorom. Trenutno odgaja dijete i promišlja grad na relaciji Rijeka-Berlin-Kopenhagen-Melbourne.

Krøyers Plads i dijalog kao parametar dizajna

*Krøyers Plads, izvor: Rasmus Hjortshøj – COAST za Cobe*

U ovim krajevima, jedini urbanizam koji poznajemo bio je centralizirani, top-down urbanizam iz doba Jugoslavije. Kada se taj sustav planiranja urušio devedesetih, ništa ga nije zamijenilo osim korumpirane i nevješte, ad hoc prakse „mijenjanja GUP-a” na zahtjev manje ili više ozbiljnih „investitora”. Uvriježilo se čak i pogrešno mišljenje da u kapitalizmu svaki vlasnik ima pravo graditi što hoće na svojoj parceli. Radi se o velikoj zabludi.

Nigdje u svijetu samovolja investitora nije stvorila lijepe prostore i dobre gradove. Dapače, ako pogledamo najbolje primjere iz našeg susjedstva, vidjet ćemo da se događa upravo suprotno.

U 1990-ima, Kopenhagen, europski grad srednje veličine, borio se da odbaci svoju industrijsku prošlost i pronađe postindustrijsku budućnost. Srednja se klasa iselila iz središnjih četvrti, koje su postale domena studenata i nedavno migriranih obitelji. Središtu grada bila je potrebna obnova: osobito velikoj industrijskoj obali Kopenhagena, u kojoj su se nalazila stara skladišta i lučki objekti. Grad je, međutim, usprkos depopulaciji zadržao snažnu simboličku važnost za građane Kopenhagena: tu se nalaze parlament, kraljevska palača, povijesne crkve.

Teško je zamisliti, gledajući sada Kopenhagen, da je ovaj prekrasan, životan, atraktivan grad, koji se redovito nalazi na vrhu svjetskih ljestvica ugodnog življenja, iskovan kroz sukobe i prosvjede, ali tako je bilo. Regeneracija grada odvijala se kroz oštre pregovore između mnogih dionika: gradske uprave, vlasnika zemljišta, interesnih skupina, arhitekata.

Krøyers Plads bilo je jedna takva bojišnica. Više od desetljeća arhitektonski su prijedlozi za ovo povijesno mjesto, smješteno na pročelju luke u Christianshavnu, stasali i padali. Napravljeno je ukupno pet urbanističkih planova za lokaciju, i svih pet je odbijeno. Područje vizualno definiraju povijesna industrijska skladišta od crvene opeke, sva okrenuta okomito na vodu, s karakterističnim zabatima različitih visina. Sve u vezi tih zgradama – njihova materijalnost, konfiguracija, oblik i lokacija – govorilo je o tipologiji skladišta iz 18. stoljeća i bilo je duboko usidreno u identitet Kopenhagena; kao grada, kao mjesta i kao zajednice.

„Nećemo visoke zgrada u centru grada!” Planovi za Krøyers Plads započeli su 2003. medijski jako popraćenim arhitektonskim natječajem. Ali pobjednički dizajn, zgrada od 55 metara visine, izazvao je masovne prosvjede lokalnog stanovništva. Godine 2005. grad Kopenhagen odlučio je odustati od plana i pokrenuti novi natječaj – s istim ishodom.

Mještani su zahtijevali niske zgrade kojima bi se očuvala baština i atmosfera tog područja. 2008. konačno uspjeh: pokrenut je participativni proces s lokalnim stanovništvom, kako bi se osiguralo da se svaki glas čuje u debati o spajanju nove zgrade s njezinim povijesnim okruženjem.
Budući da je protivljenje bilo žestoko, arhitektonski ured kojed je dodijeljeno da smisli rješenje, mlada grupa arhitekata rošenih i odraslih u Kopenhagenu pod imenom Cobe, odlučila se na drugačiji pristup. Taj su pristup nazvali „dijalog kao parametar dizajna.”

„Imajući na umu prethodne neuspješne vizije za Krøyers Plads, znali smo da dizajn moramo voditi u vrlo demokratskom i kontekstualnom smjeru”, rekli su. Umjesto uvođenja radikalno nove forme, odnosno visoke zgrade kakva tamo nikada nije postojala, radili su sa stanovnicima na ponovnom osmišljavanju tipologije koja je već postojala na licu mjesta: industrijsko skladište. Prilagođavajući se postojećoj materijalnosti povijesnog područja – crvena cigla, crveni crijep – i slijedeći izvornu veličinu i oblike skladišta, zgrade su se s poštovanjem referirale na staro, iako su u svojoj srži bile potpuno nove i moderne. Važno je i da je novi dizajn sačuvao povijesni pogled na spiralni toranj obližnje Crkve našeg Spasitelja, vrijednog kulturno-povijesnog spomenika.

Danas je Krøyers Plads funkcijom vrlo različit od nekadašnjeg industrijskog skladištvenog prostora. Slobodni prostori između zgrada prošireni su u prostrano šetalište uz obalu i javni trg. Svi trgovački prostori u prizemlju su javni. Restorani i kafići otvaraju nekadašnje zatvorene zgrade susjedima. Više od 300 hektara vodene površine u nekada prometnoj industrijskoj luci Kopenhagena očišćeno je do kvalitete koja dopušta kupanje, čime se stvorio golemi rekreacijski resurs. Orijentacija zgrada na Krøyers Plads dopušta slobodan pristup vodi – za susjede, za građane Kopenhagena, i za turiste. Stvoren je fantastični urbani resurs: javni prostor za kupanje, objedovanje, druženje i zajednicu. Ali ova radikalna renovacija nastala je kroz pažljivo promišljanje prošlosti grada i očuvanje povijesti za koju su se građani zalagali.

Učeći iz ovog iskustva (i drugih sličnih), Cobe su postali svjetski poznati lideri u pažljivoj transformaciji gradova. Danas, osnivač Dan Stubbergaard širom svijeta drži predavanja o lekcijama naučenim pri projektiranju grada s građanima, a ne protiv njih.
U predavanju na Harvardu, gdje je Stubbergaard imenovan profesorom urbanog dizajna, Cobeov rad u Kopenhagenu opisuje ovim riječima: „Vidimo svoju profesiju kao stvaranje rješenja za budućnost.” Strastveni, obrazovani i uključeni građani prednost su svakog grada, kaže. Sve nas tjeraju da budemo bolji. „Kao arhitektu, vama su povjereni resursi. I naša je goddamn odgovornost da ih iskoristimo na najbolji mogući način.” (Možda vrijedi dodati: ova se odgovornost proteže na sve nas kao urbaniste, političare, investitore i građane.)

Danas su prekrasne zgrade i javni prostori Kopenhagena turistička atrakcija, te privlače oko 3,4 milijuna turista godišnje. No, što je još važnije, Kopenhagen je danas atraktivan grad pun života. Gradu se dogodio veliki priljev mladih, obrazovanih ljudi iz cijelog svijeta, koji dolaze u grad zbog izvrsne kvalitete života – unatoč tome što se radi o gradu sa značajnim nedostacima, uključujući užasnu klimu.

Urbani resursi kojima Kopenhagen privlači ljude nisu prirodni, niti naslijeđeni resursi: stvoreni su ljudskom rukom, kroz dijalog između ideja investitora za nove urbane sadržaje, ljubavi građana prema prošlosti i sadašnjosti svoga grada, te dobrog gradskog upravljanja koje je tražilo konsenzus kao rješenje konflikta.

Vodeća vizija cijelo to vrijeme bila je ideja urbanog dizajna kao procesa čija je svrha, kako bi rekao Dan Stubbergaard, „stvaranje mogućnosti za život u našem gradu”. Nitko nema koristi kada investitori grade grad u kojem građani ne žele živjeti. A građani, treba reći, najbolje znaju što treba njihovom gradu.

Nakon Krøyers Pladsa, Kopenhagen je nastavio proces transformacije industrijske luke, koja se sada sastoji od niza novih četvrti i regija. Riječ je o dugoročnom projektu pretvaranja postindustrijske luke u održivo susjedstvo uz more za 40.000 stanovnika. Planom su predviđene 22 godine razvoja, od 2018. do 2040. godine. To nije masterplan, gdje se konačni oblik definira na početku – tako se u Europi više ne grade gradovi. „To je više proces koji ide korak po korak, gdje znamo puno na početku, a ostalo su strateške želje”, kaže Stubbergaard. „Mi stvaramo okvir za budućnost grada, ali ne znamo kakva će ta budućnost biti.”
Da danas rade na istom projektu, kažu, sačuvali bi puno više izvornih zgrada i nadogradili ih, koristeći povijest lokacije. To bi između ostalog, bilo i puno održivije.

No, ono što je u svemu bilo presudno jest to da građani Kopenhagena nikada nisu dopustili nebodere na svojoj rivi. Rekavši ‘ne’ svim neboderima koji su se nudili, moglo bi se reći da je Kopenhagen izbjegao sudbinu mnogih drugih gradova koji su 2000-ih ulagali u megalomanske obalne četvrti bez duše (Canary Wharf u Londonu, Docklands u Melbourneu, i slično). Ti projekti su redom u međuvremenu propali, i kao turističke destinacije, i kao naselja za život. Nasuprot tome, inzistiranje Kopenhagena na očuvanju ljudskog mjerila i povijesne visine zgrada utrlo je put turističkom procvatu i gospodarskom rastu čije plodove grad danas uživa.

Izgradnja Krøyers Pladsa zahtijevala je pet neuspjelih natječaja i gotovo 15 godina pregovora. Ali vrijedilo je, reći će građani Kopenhagena danas.

Istaknuti vizual: Aleš Suk