Uoči promocije časopisa kulturne autonomije „Anti-svijet” u Galeriji O.K., u petak 15. ožujka, kao i akcije „Picasso i Mickey na riječkome Korzu” kojom će se isti dan, s početkom u 12 sati, na mjestu gdje je privremeno uklonjen Kožarićev „Hodač”, otvoriti velika obljetnička godina sedamdeset i petog rođendana jedne od najintrigantnijih persona hrvatske konceptualne i postkonceptualne umjetnosti – Vladimira Dodiga Trokuta (Kranj, 4. travnja 1949. – Zagreb, 3. rujna 2018.), razgovarali smo s Domagojem Margetićem, glavnim urednikom magazina „Anti-svijet”, ujedno i direktorom jedinog europskog antimuzeja, Antimuzeja Vladimira Dodiga Trokuta u Zagrebu.
Neminovno je da si hrvatskom čitateljstvu, regionalno i međunarodno, poznat kao istraživački novinar, posebice po razotkrivanju „Afere Hypo”, ali i brojnim drugim „rasvjetljavanjima” malverzacija na području politike, ratnih zločina i ekonomije, poput slučaja Enron, Afere Zagrebačke banke ili Afere HAC. U kojem segmentu se razvija tvoj interes prema umjetnosti, te kada i kako, u tom kontekstu, započinje tvoja priča s Vladimirom Dodigom Trokutom?
Javnost manje zna da sam osim što sam istraživački novinar i pjesnik. Do sad sam objavio dvije zbirke poezije, od kojih je knjiga „Opraštam nebu tvoj osmijeh” objavljena upravo u Rijeci 2011. godine. Također izbor poezije mi je svojevremeno objavljen i u časopisu Društva hrvatskih književnika u Rijeci „Književna Rijeka”, a poezija mi je publicirana i u mnogim zbornicima kao i izdanjima raznih književnih susreta kako u Hrvatskoj tako recimo i u Srbiji. Svojevremeno sam bio i član uredništva Gornjogradskog književnog festivala u Zagrebu. Od 2000. do 2004. godine bio sam i urednik Naklade društva hrvatskih književnika. Imam I dva napisana romana „Priča o Branku” koju je izvrsnom ocijenio Enes Kišević, te roman „Disident”, čiji je dio pripovijetka „Izdajnički monolog” ove godine prijavljena i na Gornjogradskom književnom festival. Osim toga od 1992. godine vodim bitku za očuvanje i revitalizaciju starog industrijskog kompleksa nekadašnje Zagrebačke ledane. Taj objekt vrijedne industrijske baštine uspio sam 2016. uvrstiti i u europsku industrijsku baštinu, a zadnjih dvadeset i pet godina tamo održavam i priređujem različite izložbe, kulturna događanja, a sad evo upravo u tom industrijskom prostoru planiramo vlastitim snagama preurediti jedan prostor u stalni prostor Antimuzeja i Trokutovih zbirki. Ovdje je bio i posljednji tajni atelje Vladimira Dodiga Trokuta, pa će povratak njegovih zbirki u taj prostor simbolički označiti Trokutov puni krug. Naime, Trokut je sa mnom branio ovaj objekt od uništavanja, a neke od svojih zadnjih radova i performansa ostvario je upravo ovdje: crni oltar (koji je i danas točno na mjestu gdje ga je izradio i postavio VDT, te instalaciju crno-crveno sveučilište, čije segmente danas čuvamo u zbirkama Antimuzeja.
Ledana je ujedno i prvi (za sad i jedini) prostor vrijedne baštine koji je i pravno obranjen, jer smo (nažalost neposredno nakon Trokutove smrti) u prosincu 2018. godine dobili i presudu da smo legalni i legitimni posjednici ovog kompleksa, a presuda je postala pravomoćna 2021. godine rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Tako da sam od početaka nekakvog svog javnog djelovanja prisutan i u kulturi i umjetnosti, ali se o tome ne zna koliko o mojem novinarskom radu i djelovanju. Moja je doduše intimna želja da se u skorijoj budućnosti više bavim kulturom, umjetnosti, projektima i programima vezanim za Antimuzej, a da se polako povučem iz istraživačkog novinarstva. U tome sam ionako napravio sve što sam mogao. Angažman oko Trokutovih zbirki, oko Antimuzeja ionako doista traži puno vremena, energije, a trenutno me taj angažman moram priznati ispunjava značajnije od novinarskog.
Razvoj mog interesa za umjetnost tako je usko vezan s društveno problematičnim razvojem mojeg polemičkog i za ovo naše društvo kontroverznog poimanja slobode. Zato što sam od studentskih dana umjetnost smatrao jedinim nepovredivim prostorom slobode. I jedinim prostorom u kojem pojedinac neovisno o svim drugim pripadnostima na koje ga ovako ili onako prisiljava okruženje može ostvariti punu osobnu autonomiju, mentalnu slobodu i autentičnost. Često sam o tome vodio rasprave s Trokutom. Družili smo se od 1992. godine, kad smo se stjecajem okolnosti osobno upoznali i povezali u okviru aktivnosti tadašnjeg Odreda za baštinu kao Antiratne grupe Antimuzeja. Vjerojatno nas je intimnije povezao i taj osobni pristup slobodi te sa slobodom, i autonomijom, povezani pogledi na umjetnost. Tu smo se jednostavno prepoznali. Negdje 1994. smo zajedno u parku Ribnjak u Zagrebu ritualno spalili neke svoje zapise, ja neku svoju do tad napisanu poeziju, pa je taj naš zajednički ne bih rekao performans, nego nekakav oblik pobune čak i protiv nas samih, u smislu te strasti svakodnevnog poniranja u tu potragu za slobodom, označio i početak našeg daljnjeg zajedničkog puta. To eksperimentiranje slobodom je možda najčvršća veza Trokuta i mene. To naše provociranje slobodom do ekstremnih granica, naše neslaganje s konceptom društvene prihvatljivosti kao nekakvim kriterijem, konačno i pobuna protiv mehanizama društvene arbitrarnosti kojima se uspostavljaju uzurpatorski odnosi u kulturi i umjetnosti.
Naposljetku, sve je to dovelo do rada na Trokutovom posljednjem Umjetničkom Manifestu kojeg je napisao u lipnju 2016. godine upravo u Ledani Manifestu o autonomiji, kojim zapravo delegitimira bilo kakav oblik kolektivne slobode, inače smo to luđačko pozivanje na kojekakve kolektivne slobode smatrali apsurdnom i kontradikcijom. Samim po sebi, ali ovim Manifestom, Trokut jasno diferencira slobodu i kolektivitet, a autonomiju definira kao izravni derivate, ili ako baš hoćemo, posljedicu slobode. Osobne slobode. Tako da možemo reći da je taj njegov posljednji manifest bio i Manifest o osobnoj autonomiji. Tim manifestom je ujedno, za razliku od dotadašnjih modela prvi put definirana osobna kulturna autonomija, dakle postavlja se teza o tome da pravo na kulturnu autonomiju suštinski ima pojedinac, a tek kroz kulturnu autonomiju pojedinca i samo ako je ona ostvarena i ostvariva, tu autonomiju stječe i zajednica tako autonomnih pojedinaca. On to naziva osobnom diferencijacijom savjesti, pameti i kreativnosti. Također to je manifest kojim Trokut kao umjetnik iznosi važnu tezu novih ljudskih prava, odnosno iznosi model redefiniranja definicije ljudskih prava u novom vremenu, pa tako među nova ljudska prava kao jedno od osnovnih prava uvrštava i pravo na osobnu autonomiju. Bili smo i ostali, a to smo i danas – braća po pobuni, po provokaciji i braća po društvenom otpadništvu koje je prethodilo tom našem proglašenju osobne autonomije, čime smo se de facto odcijepili od kolektiviteta kojem nas na pripadnost obvezuje ne samo društvena prihvatljivost kao kriterij, nego i ta neka sumanuta općeprihvaćena konvencija da sad mi svi nešto kao pripadamo nekom kao fol istom korpusu. Pa smo htjeli – ne htjeli u istom košu i s mnogim budalama. E to je bila ta naša diferencijacija.
Sretan sam i ponosan što je danas Trokutov Antimuzej ponovno na jednom mjestu, na sigurnom, i da se neće dalje rasprodavati, cjepkati i razbacivati kojekuda. Bio mi je to san te 2020. Kad sam se prihvatio vođenja Antimuzeja, sad je to ostvareni san.
Zagrebački Antimuzej, nastao je prema ideji njegova utemeljitelja, Vladimira Dodiga Trokuta. Na web-u Antimuzeja, istaknuto kako je potonji, četrdeseti u nizu zagrebački muzej. Kako je zapravo došlo do faktičkog, odnosno pravnog utemeljenja Antimuzeja? Koju je ulogu u potonjem procesu imao Silvije Hraste, dugogodišnji Trokutov odvjetnik?
Trokut je još za života, pogotovo zadnjih desetak godina, ponekad i nervozno tražio rješenje za Antimuzej. Međutim kako je vrijeme prolazilo što zbog okruženja, što zbog samog Trokuta (u tome treba biti iskren) do realizacije projekta nije dolazilo. Uostalom u jednom trenutku Antimuzej je trebao biti smješten i u Rijeci, o tome su ne samo vođeni nego i prilično finalizirani i pregovori i s gradskom upravom, ali i sa srodnim institucijama. Do realizacije nikad nije došlo, po mom mišljenju jer i sam Trokut nije bio najsretniji s idejom da sad najednom cijela ta pompa i priča oko Antimuzeja bude završena. Međutim od 2015. godine, Trokut je dio svojih zbirki preselio u Zagrebačku ledanu i darovao ih za budući Antimuzej, a posljednje darovanje je bilo samo godinu dana prije njegovog odlaska, 2017. godine kad je darovnicom ostavio zbirku Mangelosovih radova, a istim pismom me obvezao na to da se ta zbirka koristi za utemeljenje budućeg Antimuzeja. Posljednji put smo se vidjeli samo dva tjedna prije njegovog odlaska, u našem kvartovskom kafiću i tad je inzistirao da se i ostatak zbirki prebaci u Ledanu, ali sam još uvijek bio protiv jer nismo imali riješen pravni status objekta, sudski postupak je još uvijek bio u tijeku i realni su izgledi bili da ćemo izgubiti posjed objekta. Tako da do prebacivanja preostalih Trokutovih zbirki nije došlo za njegovog života.
Nakon njegove smrti, nažalost, krug ljudi koji se proglasio njegovim ekskluzivnim, jedinim, prajedinim, praprapraprijateljima, ultra-mecenama i sponzorima (shvaćate koliko je to apsurdno?!) odlučili su doslovno zgaziti posljednju volju i oporuku VDT-a. Naime, odlučili su kako neće poštivati Trokutovu oporuku, nego će se u zajedničkom dogovoru, punom laži i spletkarenja proglasiti nasljednicima i zamislite (!!!) vjerovnicima kojima je Trokut kao dužan puste pare, pa će oni preuzeti i njegovu ostavštinu.
U tom kolopletu kao jedan od onih koji su u tome sudjelovali i koji nije proveo oporuku VDT-a bio je i izvjesni Silvije Hraste, samoproglašeni Trokutov najbolji prijatelj i mecena, koji nikad nije platio niti jedan Trokutov račun, ali je u javnosti o sebi stvorio sliku kao da je mjesečnom bogatom apanažom financirao Trokuta godinama. To je naprosto – laž. Tu laž dokazuje i činjenica da se meni nakon Trokutove smrti javio otac vlasnice stana kod koje je Trokut bio podstanar i koji mi je svjedočio kako Hraste i ekipa nisu podmirili nikakve dugove prema vlasnici stana. Radilo se o izuzetno tolerantnoj ženi koja je godinama tolerirala Trokutova neplaćanja stanarine, kašnjenja, višemjesečnu nemogućnost da plati račune i najamninu, i nikad oko toga nije pravila problem. S druge strane, umjesto da se u stanu u kojem je Trokut živio zadnjih deset godina sve detaljno i pažljivo dokumentira, posloži, klasificira, da se sve točno i precizno do najmanjeg predmeta popiše kao dio zbirki, i da se takav popis onda pohrani kako bi se u nekom trenutku sve moglo vjerno rekonstruirati, to se nije učinilo. Niti u jednom trenutku nakon Trokutove smrti nije obavljen cjeloviti popis sadržaja Trokutovih zbirki. Apsurd samog sudskog ostavinskog postupka jeste i u tome da Općinski građanski sud u Zagrebu potaknut Hrasteom i ekipom nikad nije napravio prvu i osnovnu stvar koju se u svakom ostavinskom postupku mora obaviti, a to je detaljan i točan popis svega što ulazi u ostavinsku masu nakon smrti ostavitelja.
Mi kao Trokutovi prijatelji, poslali smo tadašnjeg člana Savjeta Antimuzeja i Trokutovog suradnika u Odredu za baštinu, Maria Kirina, da se kao umješač javi u tom sudskom ostavinskom postupku, što je Mario i učinio, pa smo s te strane barem mogli imati dokumentaciju što se događa s Trokutovom ostavštinom i na koji se skandalozan način vodi taj postupak. Kirin je i danas član Savjeta Antimuzeja. Nakon što je u takvom čudnom ostavinskom postupku doneseno pravomoćno rješenje, u srpnju 2020. godine sve zbirke iz stana u zagrebačkoj Bulićevoj ulici broj 6, gdje je Trokut živio i radio zadnje desetljeće, jednostavno su izbačene ispred zgrade i ostavljene. Hraste i ekipa probrali su ono što su prepoznali kao plijen, kao vrijednosti koje im se isplati zgrabiti, a sve drugo – sve ono što suštinski jeste Trokutov opus, sve to je jednostavno izneseno i ostavljeno ispred zgrade. Ljudi su me nazvali i obavijestili o tome, i mi smo se brzo organizirali, tako da smo svu tu građu i sve zbirke iz Bulićeve 6 prebacili u pohranu u Ledani. Sve smo ujedno i foto i video dokumentirali.
Sedam dana kasnije donijeli smo odluku da pokrećemo i formalno pravno registriranje Antimuzeja, koji je registriran u kolovozu 2020. godine. Odlučili smo da više nećemo šutjeti, da nećemo sa strane promatrati uništavanje Trokutovog opusa i zbirki, nego smo krenuli u taj veliki i skupi projekt ponovnog objedinjavanja svih zbirki, njihovog kategoriziranja, slaganja u cjeline, ali i rekonstrukcije postava iz Bulićeve 6, tako da smo već u listopadu te godine otvorili stalni postav Antimuzeja u mom stanu u Zagrebu u Bauerovoj ulici broj 19.
Kasnije smo nastavili otkupljivati Trokutove zbirke od njegovog sina, koji je zbirke davao na prodaju jednom zajedničkom Trokutovom i mojem poznaniku, pa sam od njega otkupljivao dio po dio zbirki. I tako pune tri godine. Sve dok u ljeto 2023. Trokutov sin nije na otkup ponudio sav sadržaj, dakle kompletno najveće i glavno skladište Antimuzeja Vladimira Dodiga Trokuta u zagrebačkoj Jukićevoj ulici broj 16, kao i kompletnu Trokutovu osobnu i arhivu Antimuzeja. Dogovorili smo se negdje u lipnju 2023. godine oko otkupne cijene u uvjeta, a nakon što sam ispunio sve obveze prema Trokutovom sinu, sve smo Trokutove zbirke kao i osobnu i antimuzejsku arhivu prebacili u pohranu Antimuzeja u Zagrebačkoj ledani. Time sam zaključio taj veliki posao ponovnog objedinjavanja svih Trokutovih zbirki i arhiva. Sav taj posao odrađen je bez ijedne ičije donacije, bez financiranja i pomoći bilo od strane Ministarstva kulture, države, Grada Zagreba ili bilo kojih institucija i privatnih sponzora.
Sretan sam i ponosan što je danas Trokutov Antimuzej ponovno na jednom mjestu, na sigurnom, i da se neće dalje rasprodavati, cjepkati i razbacivati kojekuda. Bio mi je to san te 2020. Kad sam se prihvatio vođenja Antimuzeja, sad je to ostvareni san. Cijeli Trokutov opus, njegove zbirke, zbirke djela njegovih prijatelja, njegova arhiva i arhiva Antimuzeja, sve je na jednom mjestu. Što se Hrastea tiče, on o Trokutovom radu, djelovanju, opusu umjetničkom djelu ne zna apsolutno ništa. I tu ću se zaustaviti. Sumnjam da bi u daljnjem komentiranju mogao ostati pristojan.
Za nas posjetitelj nije promatrač, nego sudionik. On samim ulaskom u postav postaje njegov dio, postaje dio antimuzejske priče. Posjetitelj je i kustos. Posjetitelj je i tumač.
Antimuzej Vladimira Dodiga Trokuta jedini je europski muzej koji njeguje koncept tzv. anti-muzeja. Na koji način, postav Antimuzeja, odnosno njegove zbirke, premošćuju tradicionalne barijere muzejske komunikacije, odnosno umjetnosti kao takve uopće? Drugim riječima, što je to što koncept ovog izlagačkog prostora, čini „anti” institucijom, odnosno anti-umjetnošću? U tom kontekstu, koja je, za zbirku, važnost Trokutovog konceptualnog rada „Wunderkammer – Studio slobodne misli”, kojeg je riječka publika imala prilike vidjeti 2004. godine u nekadašnjem Malom Salonu Muzeja moderne i suvremene umjetnosti?
Prije svega vodimo se konceptom samog Vladimira Dodiga Trokuta na način da slijedimo energetsku, duhovnu, misaonu, umjetničku nit njegove Trokut-kuhinje i njegovog postava Wunderkammere u stanu u Bulićevoj 6, u Zagrebu. Siguran sam da je u tome i tajna dokidanja tradicionalnih i konzervativnih barijera muzejske komunikacije, koja u suštini i nije bila komunikacija, jer nije bilo stvarne interakcije s posjetiteljem. Nije bilo, niti danas u tim tradicionalnim, nazovimo ih konvencionalnim postavima niti ima muzejske kreativne otvorenosti i otvorenosti kreativnosti posjetitelja, tako da i posjetitelj participira u kreiranju umjetničkog djela koje je pred njim izloženo, a u biti tek je djelomično završeno. Tu smo slijedili i Trokutov koncept „Stan jest muzej”, što istovremeno isključuje i odbacuje bilo kakav konvencionalni koncept, a pretpostavlja potpuno novi način muzejske komunikacije, ili pak komunikacije energije i poruke muzejskog postava, a sam postav otvara potpunoj intimnoj razotkrivačkoj participaciji promatrača. To istovremeno podrazumijeva mentalno oslobađanje promatrača koji se nađe u našem postavu, dok promatrača s druge strane integrira kao dio priče samog muzejskog postava. Jedna čarobna interakcija na energetskoj razini i potpuna mentalna dekompozicija stereotipa kod samog promatrača koji se u našem postavu prije svega suočava sam sa sobom. Sa svojom snagom i slabosti. Sa svojim mogućnostima ili nemogućnostima. S vlastitom zatvorenosti ili otvorenosti. Za nas posjetitelj nije promatrač, nego sudionik. On samim ulaskom u postav postaje njegov dio, postaje dio antimuzejske priče. Posjetitelj je i kustos. Posjetitelj je i tumač. To je ono što često govorim kad je u pitanju postavljanje Trokutovih izložbi. Trokuta se može krivotvoriti i postavljanjem potpuno autentičnih radova, ako onaj tko postavlja izložbu nije ušao u tu višeslojnost, u sve te razine onoga što na koncu jeste manifestacija Trokutovog djela. Ako se Trokutova antimuzejska slagalica ispravno posloži, tad se energija njegove umjetnosti osjeti brže nego što se pogledom vidi. Prvo što mnogi posjetitelji antimuzejskog postava u mom stanu u Bauerovoj ulici kažu, nakon što nekoliko minuta u tišini provedu okruženi Trokutovim izlošcima, radovima i zbirkama, jest „da osjećaju posebnu u dobru energiju cijele priče”, kažu „da je energija samog postava posebna i pozitivno čudna”.
U tome je tajna kako prebroditi te barijere tradicionalne muzejske komunikacije koje su i dalje pravilo u načinu postavljanja i izlaganja, načinu prezentacije i komunikacije pojedinih muzejskih postava. Kod nas umjetnost postaje nešto intimno, što u interakciji sa samim sudionikom stvara intimnu pozitivnu reakciju, unutarnji osjećaj dobrog, osjećaj odmaka od okruženja, od vanjskog svijeta, osjećaj potpuno drugog svijeta, ako baš hoćete – antisvijeta. I konačno u komunikaciji umjetnosti i muzejskoj komunikaciji, ima nešto važno što je odavno zaboravljeno, a što itekako utječe na sudjelovanje našeg posjetitelja. To je iskrenost. Autentičnost. Duboka osobna umjetnička vjerodostojnost u kojoj se svatko može prepoznati i identificirati. Ta dobra energija našeg postava dijelom jest i u tome što je on neopterećen klasifikacijama, kategorizacijama, komparacijama, procjenama i ocjenama, potpuno izvan koncepta nametanja ikakvih atribucija. Tu je pred posjetiteljem ogoljen umjetnik. Bez napuhavanja, bez pretjerivanja, bez pompe, bez nepotrebnih kritičarskih osvrta i sterilnih kojekakvih verifikacija. Tu su umjetnik i posjetitelj, njihova intimna razmjena uloga, razmjena postojanja, koegzistencija u toj manifestaciji energije koja u tom trenutku duhovno postaje jedno. Ta priča je neshvatljiva stereotipnim povjesničarima umjetnosti koji manijakalno pokušavaju svaki fenomen objasniti tako što onda lopatama trpaju citate kritičara i povjesničara prije sebe da bi stvorili sliku znanja i objašnjivosti djela koje je pred njima.
Ovo je drugačija priča.
Ovdje je ta drugačijost ono što je izrazito i naglašeno i zbog čega komunikacija s posjetiteljima onda i jeste u dimenziji ideje, umjesto na razini priručničkih tumačenja. Zašto je to anti-umjetnost možda se mogu poslužiti Trokutovom definicijom umjetnosti da bih najtočnije i najpotpunije odgovorio na to pitanje. „Umjetnost je umjetna, ona je vještačka, ona je produkt civilizacije i kulture, time je ona nestvarna jer postoji stvarna i nestvarna umjetnost, ono što vi smatrate umjetnošću ja ne smatram umjetnošću jer stvarna umjetnost je ideja koja podržava ideju o orfizmu, biću i bitku”, napisao je svojevremeno Vladimir Dodig Trokut. U toj njegovoj definiciji treba tražiti i kontra-definiciju, koja onda sama po sebi govori što to jeste anti-umjetnost.
U tom smislu sam Trokutov konceptualni rad „Wunderkammer – Studio slobodne misli”, čiji se svi segmenti i fragmenti danas nalaze u Antimuzeju, a jednim dijelom su i izloženi u stalnom postavu, predstavlja jedan od osam ključnih opusa VDT-a, ujedno i duhovni opus kojim je nadigrao samo Ne-postojanje kao takvo, i kojim je učinio da nastavlja umjetnički stvarati i sad kad fizički nije prisutan. Ništa u tolikoj mjeri kao Wunderkammera ne objedinjava djelovanje Trokuta umjetnika i Trokuta vištuna odnosno Trokuta šamana. Danas kad stanemo pred kutije s osamdesetak tisuća raznih izložaka koji su sastavni dio njegove slagalice Wunderkammere, shvatite da nas je uvukao u svoje umjetničko stvaranje i da smo postali medij njegove umjetnosti i nakon umjetnikovog odlaska. Svako ponovno slaganje Wunderkammere, svako rekreiranje Studija slobodne misli, uvlači nas intimnije u Trokutovo stvaranje, u njegovu tajnu, i postajemo dio Trokut-misterije i Trokutove gotovo obredne mistifikacije. To je taj tajni proces koji se događa između nas i Trokuta u njegovom Studiju slobodne misli. Wunderkammera je nešto poput najveće umjetničke društvene igre na svijetu, koju je jedan umjetnik ostavio iza sebe i možemo se cijeli život igrati tom njegovom slagalicom, da igra nikad ne dođe kraju.
Populistički, pomodarski, naravno znaju za motiv meandra, pa ulete i pitaju pošto taj Knifer, plate ga kao da su uzeli burek od jabuka, umotaju u papir i ponosno bace na zadnje sjedište, jer će ovaj vikend moći održati festival malograđanštine i pozvati svoje društvo da gledaju uz žderačinu i pijačinu Knifera na zidu. Pritom je smisao, poruka, ideja, djelo – apsolutno nebitno. On je kupio Knifera kao malograđanski statusni simbol. To je realan profil današnjih sponzora etički i moralno posrnule kulture.
U, kako ga nazivaš, anti-uvodniku nultog broja magazina kulturne autonomije „Anti-svijet”, čija će se promocija održati 15. ožujka u Galeriji O.K., navodiš kako je „kulturnjački establišment” posljednjih tridesetak godina, proveo „u fazi obrane vlastitih privilegija i pozicija, što je za direktnu posljedicu imalo potpuno uništavanje raznolikosti, inventivnosti i kreativnosti” odnosno kulturnog pluralizma, kao takvog, uopće. U tom kontekstu, tko su zapravo, hrvatski „otimači kulture” i tko (ili što) je razlog nestanku relevantne likovne, filmske i kazališne kritike?
Tako je. Umjesto da je tranzicija donijela otvorenost kulture i otvorenu autentičnu umjetnost, mi smo dobili kulturnjačke bunkere koje kroz sinekurističke puškarnice brane privilegirani čuvari sinekura. To je realnost. Dobar je izraz otimači kulture i ne trebaju mu znaci navoda, nažalost. Tu su i uzurpatori pozicija onih koji odlučuju o kompetencijama u kulturi i umjetnosti. I koji sebi prisvajaju arbitrarnu ulogu odlučivanja o tome tko može, a tko ne, i na koji način (ne) sudjelovati u kulturnom prostoru. Taj proces otišao je do tako ekstremnih granica da su ti oholi, samodopadni, ali dobro financirani uzurpatori sebi uzeli za ekskluzivno pravo odlučivati i o tome tko jeste, a tko nije umjetnik, i što jeste, a što nije umjetnost. Karikaturalno, slažem se, ali znamo i svjesni smo da to jeste istina. S jedne strane ti otimači su oni koji financiraju programe u kulturi i umjetnosti. Jer samim tim što drže kesu, narodski rečeno, odlučuju i o tome što će u kulturnom prostoru o(p)stati, a što će nestati. Čega će biti, koga će biti. I čega neće biti, odnosno koga neće biti. Financijeri kulture, sponzori, danas nisu oni stari plemeniti mecene. Jok! Ovo su lešinari, koji bez isključive koristi neće dati niti centa ni za što. Umjetnost je postala sponzoruša onih najprimitivnijih u društvu. Primitivizam nije samo čačkanje zubiju noktima na javnom mjestu. To je njegova najblaža manifestacija. Primitivizam je puno perfidniji i opasniji od psovke ili podrigivanja u društvu. A kultura je ovdje u ovim tranzicijskim i posttranzicijskim godinama postala ofucana sponzoruša tog perfidnog i lukavog primitivizma.
Sponzori kulture danas su primjerice poduzetnici koji u večernjim satima dok čekaju dijete parkirani svojim džipom na nogostupu ispred skupe škole, od dosade ulete u neku prodajnu galeriju jer su vidjeli u prodaji Knifera. Populistički, pomodarski, naravno znaju za motiv meandra, pa ulete i pitaju pošto taj Knifer, plate ga kao da su uzeli burek od jabuka, umotaju u papir i ponosno bace na zadnje sjedište, jer će ovaj vikend moći održati festival malograđanštine i pozvati svoje društvo da gledaju uz žderačinu i pijačinu Knifera na zidu. Pritom je smisao, poruka, ideja, djelo – apsolutno nebitno. On je kupio Knifera kao malograđanski statusni simbol. To je realan profil današnjih sponzora etički i moralno posrnule kulture.
„Para vrti di burgija neće!”, samo preslikano u prostor kulture i umjetnosti. Potaknut ovim fenomenom zadnjih sam dana izradio više agitacija, kao mini-kritika kulturne realnosti.
„Daj mi kilo kulture!”
„Možel’ tog Knifera jedno sedamdes’t deka?”
„Moš mi narezat pola metra one trake od onog kako se zove jeboga – aha Vaništa!?”
„Kilo Knifera k’o kilo rakija!” (u definiranju ove zadnje agitacije iskoristio sam komentar antimuzejskog veterana i člana prvog Savjeta Antimuzeja Vladimira Gudca).
Drugi uzurpatori su sami kulturnjaci i umjetnici koji su se u egzistencijalnom grču – prodali. I žive tako što im njihove kulturnjačke alimentacije plaćaju kojekakvi interesni primitivci, institucionalni ili izvaninstitucionalni. U interakciji primitivizma, prljavih para i egzistencijalnog straha stvoren je kulturni i umjetnički mainstream današnjeg pseudodruštva u Hrvatskoj. U takvom ambijentu naravno da više nema relevantne likovne, filmske, kazališne i književne kritike, jer je sve podređeno volji sponzora, sve je pretpostavljeno interesima onih koji daju pare za kulturu i umjetnost, sve i svatko ovisi o tim parama. Pa se kritika pretvorila ili u plaćeno interesno blaćenje po narudžbi ortaka iz sjene, ili u plaćenu propagandu za povlaštene miljenike sponzora iza kulisa.
Dio problema jest i u tome što smo mi dezintegracijom jedne države, istina, formirali novu državu, ali smo potpuno dezintegrirali bilo kakav oblik društva. Tranzicija nije iskorištena pozitivno za stvaranje i integraciju društva u novom ambijentu. I u takvoj realnosti nastao je taj jedan pseudodruštveni hybrid, kao stvoren za čuvare sinekura. Društveni status quo i kultura bez stvarnog smisla, identitet bez stvarnog sadržaja, kao stvoren je za primitivce koji onda u takvom ambijentu parama drže sve pod kontrolom.
Prilično bijedna situacija.
Zato sam i pobjegao u Antisvijet.
Je li utoliko cilj anti-časopisa, stvaranje kontrapunkta postojećim platformama? U tom slučaju, misliš li da medij fizičke tiskovine, može doprijeti do (anti)kritičke mase? Razmišljaš li o njegovoj digitalizaciji?
Antisvijet jest, možemo reći i ime i program. Iako ćemo u prvom broju objaviti Manifest Antisvijeta, kao idejnu platformu ne samo časopisa, nego rekao bih novog kulturnog pokreta, ništa bolje ne opisuje naš cilj od samog imena – Antisvijet.
Antisvijet je naš cilj.
Realno u kulturi i umjetnosti danas toliko je sve zbrkano do krajnosti da nismo ni primijetili kad je preseravanje zamijenilo autentičnost. Zastrašujuća socijalna konverzija, koja nam je prošla ispod radara i na koju za sad nemamo ozbiljan odgovor. Svjestan sam, naravno, toga da je tiskani medij u misiji Antisvijeta ograničavajući format. Ali namjerno smo odlučili izaći, da kažem, starinski. „Karta – kanta!”, govorili su stari ljudi kod nas u Primorju. Pa sam se vodio i time, čega nema na papiru kao da nije bilo uopće. Ili što se govorilo u modernije vrijeme – crno na bijelo. Antisvijet je doslovno takav. Crno na bijelo.
Svakako ćemo u perspektivi ići na digitalni format, ali nisam siguran da ćemo to učiniti uskoro. Ovaj oblik fizičke tiskovine ipak nosi i pobunjeničku poruku u tom kontekstu.
Ove godine, Anti-muzej obilježava Trokutov 75. rođendan cjelogodišnjim sadržajima, događajima, intervencijama i performansima. U petak 15. ožujka, uoči promocije nultog broja Anti-svijeta u Galeriji O.K., najavljen je i performans „Picasso i Mickey na riječkom Korzu“ na mjestu gdje je privremeno uklonjen Kožarićev „Hodač”, a čiji je koncept utemeljen prema originalnom Trokutovom umjetničkom projektu „Tko se boji Mickeya Mousea?!”. Možeš li nam nešto više reći o potonjem konceptu?
Prema izvornom umjetničkom projektu Vladimira Dodiga Trokuta, u petak, 15. ožujka 2024. od 12 do 15 sati na riječkom Korzu, točno na mjestu s kojeg je privremeno sklonjen Kožarićev „Hodač“ (Kožarić i Trokut bili su veliki i dobri prijatelji), bit će postavljena Trokutova instalacija: na jednom stalku bit će crtež Pabla Picassa „Ljudi s ulice“ iz 1920-ih godina, kojeg je Trokutu darovao Koča Popović, dok će na drugom stalku bit postavljena originalna gumena figurica Mickeya Mousea iz 1955. godine (kolorirana guma, 60×50 mm, Broadway, serija 3). Uz ova dva antimuzejska Trokutova izloška javnosti će biti predstavljeno i pismo Koče Popovića iz 1987. godine kojim je darovao crtež Trokutu. Trokut je ovim performansom simbolično komercijalnim odnosima u umjetnosti suprotstavio duhovnu i emocionalnu vrijednost, ali i idejnu vrijednost umjetničkog djela stavljanjem u potpunu ravan vrijednost jednog Picassa i vrijednost figurice Mickeya Mousea. Tako osmišljena provokacija svojom snažnom porukom, ali i duhovnim smislom i mentalnom snagom takvog umjetničkog čina doista i jeste ravna provokativnom umjetničkom djelu Pabla Picassa. Trokut integrira originalnog Picassa u svoje djelo ne kako bi ga obezvrijedio. Nikako. Nego kako bi obezvrijedio financijsku vrijednost kao nametnuti kriterij vrijednosti umjetničkog djela. Uostalom upravo zato Vladimir Dodig Trokut godinama je Picassov crtež „Ljudi s ulice“ čuvao u svojoj kuhinji, koja je i sama poznata pod nazivom umjetničkog djela, koncepta i nazivom instalacije „Trokut-kuhinja“, pa je i Picasso sa svojim „ljudima s ulice“ (koje je crtao promatrajući kroz prozor neke pariške kafane), postao sastavni dio „Trokut-kuhinje“ kao umjetničkog djela.
VDT nije vjerovao u besmisao. On ga je izazivao.
Ovakvim pristupom kompleksnosti pojedinog umjetničkog djela, ali i međusobnih korelacija pojedinih umjetničkih djela, Vladimir Dodig Trokut do besmisla sumnja u umjetnost, da bi onda iz te sumnje kao iz ništavila u koje je tranzicijska umjetnost naprosto propala, ponovno stvarao novu umjetnost, novo umjetničko djelo. Eksperimentira do opasnih granica. Izaziva nerazumijevanje okoline. Igra se s prijezirom kojeg pokazuju prema njegovom radu i djelu. I onda na tome stvara. Bio je to njegov gotovo pa vištunski eksperiment s umjetnosti, to ispitivanje smisla u besmislu, kao kad se u nekom kemijskom eksperimentu određene vrijednosti i parametri forsiraju do ekstremnih granica, preko neizdrživosti, kako bi se premašilo do tad poznate limitiranosti. Time je naravno suočavao i društvo s ograničenosti u koju je kao neizbježnu klopku koju je samo sebi postavilo – upalo.
VDT nije vjerovao u besmisao. On ga je izazivao. Secirao ga je u potrazi za smislom i onda kad to nije bilo izgledno. Bio je to poseban umjetnički izričaj koji nisam siguran da do danas u potpunosti razumijemo u radu i djelovanju Vladimira Dodiga Trokuta. Ako mene pitaš, Trokutov autoportret iz opusa „Tko se boji Mickey Mousea”, kojeg je kao autoportret izveden sitotiskom na platnu Trokut naslovio „Ja se bojim Mickeya Mousea”, dok iz masivnog drvenog okvira na žici Trokutovog liku pred očima iskače mala figurica Mickeya Mousea, najgenijalnija je umjetnička kritika tranzicije koju sam vidio. Sva genijalnost Trokutove umjetničke ideje u tom je njegovom radu. Srećom danas ovaj kultni autoportret koji se nalazi u mnogim katalozima i kritikama, također čuvamo u stalnom postavu Antimuzeja.
Sretan sam što ćemo akciju ove pokretne izložbe prvo održati u Rijeci, jer je to i sam Trokut želio, i jer je Trokutova umjetnička, idejna, mentalna i duhovna veza s Rijekom bila sigurno jača nego veza sa Zagrebom.
Za kraj, što još možemo očekivati u ovoj obljetničkoj godini?
Nakon ove akcije u Rijeci i promocije Antisvijeta uz razgovor o Trokutovom umjetničkom djelovanju u Galeriji O.K. ovog petka, u travnju pripremamo veliku izložbu „Antisvijet Mangelosa i Bosilja”, izložbu radova Dimitrija Bašičevića Mangelosa i Ilije Bašičevića Bosilja iz antimuzejskih zbirki. Uz to ćemo uskoro objaviti i javni poziv za dodjelu Nagrade Trokut u više kategorija, koja će se tradicionalno dodjeljivati na Trokutov rođendan 4. travnja svake godine. Pripremam i Trokutovu retrospektivnu izložbu „VDT 75: Ne-postojanje”, a završavamo i rad na monografiji. Već u prvom broju Antisvijeta predstavit ćemo javnosti veliku i prvi put detaljno istraženu kronologiju cjelokupnog rada i djelovanja Vladimira Dodiga Trokuta. Ideja je I da se ova putujuća izložba iz Rijeke nastavi po drugim mjestima u kojima je Trokut djelovao i radio.
Želimo u ovoj godini odraditi i digitalizaciju antimuzejske građe, kako bi je učinili dostupnijom istraživačima, studentima, stručnoj javnosti, ali i građanima koji su zainteresirani. Radi se o neprocjenjivoj kulturnoj baštini bez koje je nemoguće shvatiti, sagledati, istraživati i analizirati procese u kulturi i umjetnosti u 20. i na početku 21. stoljeća na ovim prostorima. Najveći posao bit će privođenje svrsi velike industrijske hale Zagrebačke ledane. Halu namjeravamo zadržati netaknutu u „sirovom” obliku, industrijski potrošenu sa svim tragovima i oštećenjima, ali naravno uz prilagodbu stolarije, krova i limarije, te izolacije, kao i električne rasvjete, te bi se nadam se uskoro Trokutove zbirke mogle naći prvi put izložene na jednom mjestu. To je velik posao, velik izazov, novac za to ne da nitko, ali tvrdoglavi smo, uporni, odlučni da i taj san kroz par mjeseci postane stvarnost. I to baš za Trokutov 75. rođendan.
Naslovnica: Domagoj Margetić, fotografirao Ognjen Karabegović
#Anti-muzej Vladmira Dodiga Trokuta #Anti-svijet #Antimuzej #Domagoj Margetić #Vladmir Dodig Trokut
